Srećko JurdanaNapad jajima i drugim predmetima na aktiviste SDP-a Slavka Linića i Marina Jurjevića u Imotskom potvrđuje među ostalim da je u odnosima pripadnika nesuđene “velike koalicije” definitivno započela faza radikalne drugarske otvorenosti. Račan je apostrofirao Ivu Sanadera kao idejnoga začetnika spomenutoga napada, jer je dotični dan prije održao standardno militantan govor u kojem je među ostalim izjavio da kandidati SDP-a “dolaze rušiti Split i Dalmaciju”. Sanader je u svome rafiniranome stilu – kombinaciji uličarskih retoričkih škola Tuđmana, Hebranga, Glavaša i Šeksa – Račanove izjave odmah nazvao “bezobzirnim i krajnje uvredljivim objedama koje zaoštravaju predizbornu kampanju govorom mržnje i uvrede”. Sanader je zanimljiva osoba. Neprestano se dere i vrijeđa, a kad mu kažu da se dere i vrijeđa, i da time provocira sukobe, onda to naziva uvredom i “objedom”. Način na koji namjerava “pokrenuti Hrvatsku”, u Imotskom je doista došao do izražaja. Vidi se u svakom slučaju da je HDZ o problemima odlučio razgovarati pošteno i bez rukavica, uz primjenu svojih najuvjerljivijih argumenata: jaja i galame.

Teroristička gerila
Dakako, kad netko u bazu pošalje tako simpatičnog dužnosnika kao što je Slavko Linić, taj od konkurencije može očekivati razne vrste ljubomornih ispada. Gdje se Linić pojavi, tu trava ne raste. Njegov odlučno-optimističan nastup začinjen šarmantno meketavim glasom osvaja ljude jednako kao i njegovi radni rezultati. Linićev image, i Račanova odluka da upravo njega kandidira u turbulentnoj Dalmaciji, nisu nikakvo opravdanje za divljački postupak prema njemu, ali kad se čovjek u pitomoj Hrvatskoj bavi politikom djelujući u stranci koja petnaest godina izbjegava konfrontiranje s anticivilizacijski orijentiranom desnicom, on bi mogao bez problema anticipirati situaciju u kojoj će ga ta desnica fizički napasti.

Uz Linića i Jurjevića u Imotskom, na autocesti Zagreb – Karlovac napadnut je – sa znatno težim posljedicama – i pomoćnik ministra graditeljstva Lovro Pejković, zadužen za probleme povratnika. Navedeni incidenti sugeriraju da se u Hrvatskoj formira teroristička gerila koja se bori za promjenu demokratskoga identiteta države. Taj podzemni pokret uglavnom se ne boji ni demotivirane policije u kojoj ima svoje jatake, ni benevolentnih, ideološki korumpiranih sudova, a nadahnjuje se uvjerenjem da će s povratkom HDZ-a na vlast doći vrijeme novoga generalnoga obračuna s građanskim idejama i njihovim protagonistima. Pasivnost Račanova režima, kojeg europska frazeologija zanima znatno više od hrvatske unutarnje drame, uvjerava zagovornike nasilne promjene da je njihov protivnik slab i da se teror može isplatiti.

Profaniranost politike

Idemo dalje u kampanju začinjenu TV spotovima, u kojima skupina pomalo zombijevskih figura koje “pokreću Hrvatsku” bjesomučno nastoji detronizirati nevidljive ljude koji se skrivaju iza velikog “Da!” Promatrač mora sa žaljenjem registrirati podatak da su dva snažna SDP-ova aduta – Linić i Cro Cop – naletjeli na podmetnutu nogu, prvi metaforički a drugi stvarno. Cro Cop je doduše imao neusporedivo težeg oponenta od jednog veteranskog lunatika i histeričnih pripadnika njegove rodovske zajednice. Nježni Minotaur potvrdio se kao majstor poluge bez premca, a Ivici Račanu i partijskome društvu, koje je napeto gledalo meč, preostalo je samo da razmišljaju je li Mirko Filipović kao takav dovoljno jaka poluga za njihov izborni trijumf. Uvrštenje Filipovića na treće mjesto liste SDP-a u Zagrebu revolucionaran je potez, koji dokazuje da se psihologija hrvatske scene mijenja: popularna sportsko-estradna imena nisu više rezervirana isključivo za HDZ i njegove satelite.

U Filipovićevoj sjeni nalazi se jedan socijalni milje koji je prema SDP-u i njegovim saveznicima nastupao latentno antagonistički, i čiji je svjetonazor – političkim opredjeljenjem idola za stranu koja ne živi od nacionalističkih fetiša – iznenada relativiziran. Na drugoj strani, taj potez je ujedno i potvrda profaniranosti politike kao discipline. Intelektualna uvjerljivost stranačkih akvizicija radikalno se podređuje njihovoj populističkoj snazi, i to je postao dominantan princip u kojem se SDP nimalo ne razlikuje od HDZ-a. Može se kazati da je uvođenjem Filipovića u politiku SDP počeo udarati po HDZ-u njegovim vlastitim oružjem, hladnokrvno zanemarujući mogućnost da time izgubi dio svoga – ionako već hipotetičkoga – građanskoga ugleda. Važan je cilj: većina u parlamentu, a sredstva su irelevantna, ako nisu kontraproduktivna.

STUPAC TJEDNA: ADIEU, EU; “BALONIST” I “BAN”

Victor Bulmer-Thomas iz britanskog instituta za međunarodne odnose, aktivist koji nesumnjivo zna što je politika, izjavio je zadnjih dana u Zagrebu da Hrvatska nipošto ne može ući u Europsku uniju 2007. godine, kako se to najavljuje u njezinoj Vladi. Priključenje je moguće eventualno tek 2012. godine. Navedeni su razni razlozi. Hrvatska ne može ući prije Rumunjske, a ni Rumunjska – koja je u pregovaračkoj prednosti – do 2010. vjerojatno neće postati “Europafaehig”. Otpada, dakle, teza o individualnome pristupu: u Europu se – unatoč suprotnim ambicijama Stipe Mesića – ipak ne ulazi “u regati”, nego “u konvoju”.

Osim toga, Hrvatska je kao tržište premala da bi Europa radi nje činila nekakve iznimke u postupku primanja novih članova. Možda najvažnije od svega: takva kakva jest, ona dobro funkcionira kao tampon-zona prema nestabilnoj Bosni, s kojom Europa danas ne želi dijeliti dugu, neposrednu granicu. Postoje i brojni subjektivni razlozi koje Bulmer nije spomenuo. Hrvatsko pravosuđe potpuno je neprilagođeno europskome. Na bazi krajnje površno pripremljenih optužnica koje se pišu samo radi forme, tuđmanizirani sudovi u pravilu oslobađaju ratne zločince hrvatskoga predznaka, što se potvrdilo i na procesu ličkome mineru Ivici Rožiću. Zaštita okoline i nacionalnih vrijednosti na mizernoj je razini, što je nedavno dokazao i pirovački slučaj namjernoga rušenja bedema iz šesnaestoga stoljeća, koje je turistički investitor-vandal proveo pod nadzorom gradskih vlasti.

U Europu se ne ulazi s inertnom policijom koja, kao u Osijeku, pušta naoružane psihopate da hodaju ulicom dok nekoga ne ubiju; s kalkulantskim državnim odvjetništvom i pristranim sudovima; ili s građevinskom mafijom koja u sprezi s državnim organima sustavno uništava najvrednije krajolike u zemlji. Umjesto beskrajnoga gubljenja vremena na rasprave o međunarodnoj proceduri, za Hrvatsku bi bilo bolje da razmisli o samoj sebi.

• * *
  U borbi za političku moć, i novac koji uz nju ide, neki ljudi spremni su na razne vragolije, koje se ponekad svode na pretvaranje samih sebe u javna spadala. Razumijemo ih; kad dušu obuzme predstavljački poriv, nije lako pronaći mjeru. Zlatko Tomčić, na primjer, za publiku je odglumio karikiranoga Phileasa Fogga iz “Puta oko svijeta u osamdeset dana”, i ukrcao se u balon privezan za zemlju, iz kojeg je – s mikrofonom u ruci – odaslao nekoliko krucijalnih političkih poruka. Nismo ih do kraja uspjeli zapamtiti, ali podatak da su izgovorene u balonu dao im je specijalno komediografsko značenje, a njihovoga autora predstavio ne, doduše, kao predsjednika parlamenta, ali zato svakako kao reformatora ulične scene koji je hrvatskoj društveno-političkoj travestiji uspio udariti neizbrisiv pečat.

  Zapažen korak dalje na planu usavršavanja u predizbornome autokarikiranju učinio je profesor Slaven Letica, koji se – ničim izazvan – negdje dočepao kostima bana Jelačića i u njemu, s košarom voća, uputio na Svetu Geru. Pješice, jer konj je u međuvremenu odustao. Jelačić je u kasnijoj dobi pokazivao znakove ludosti, ali zato Letica – intelektualac u najkreativnijim godinama, nema još ni šezdeset – nesumnjivo zna što radi: ako se gledaoci nasmiju, političkome klaunu uspjeh je zajamčen. Make them laugh*, davno su rekli u Hollywoodu, a u Srbiji na tu temu spjevali šlager koji bi na Svetoj Geri dobro išao uz Letičin banski kostim: Smej se, smej, samo se smej; osmehom mi dušu greješ, najlepša si kad se smeješ.