Ilustracija (Wikipedia)"Peak oil", engleski pojam koji označava teoretski povijesni vrhunac proizvodnje nafte, nakon kojeg će svjetske rezerve te vrijedne sirovine kontinuirano stagnirati, već desetljećima je predmet rasprave među svjetskim geolozima, ekolozima i naftnim ekspertima. Ipak, jedan drugi "vrhunac" mogao bi imati puno teže posljedice za čovječanstvo. Radi se o "peak wateru", mogućnosti da potrebe čovječanstva za vodom nadmaše svjetske rezerve. Takav, pomalo apokaliptični scenarij ozbiljno se razmatra tek posljednjih desetak godina, nakon što su pojedini znanstvenici dokazali da se teorijska metodologija izračuna "naftnog vrhunca" može primijeniti i na vodne resurse. Riječ je o teoriji koju je razvio američki geofizičar Marion King Hubbert, prema kojoj povijesna eksploatacija svakog neobnovljivog resursa na planetu slijedi zvonoliku krivulju. Pri početku krivulje proizvodnja raste zbog ulaganja u infrastrukturu, dosegne vrhunac, a nakon toga se smanjuje zbog iscrpljivanja izvora.

Proizvodni ciklus

Iako je Hubbertova teorija i danas predmet znanstvenih rasprava, smatra se kako ona djelomično precizno određuje proizvodni ciklus većine rudarskih resursa, no dugo se smatralo da voda ne spada u tu kategoriju. Voda je desetljećima u znanstvenim krugovima bila smatrana obnovljivim resursom. Tek nedavno uvažena je mogućnost da zbog rasta i razvoja čovječanstva rast potražnje može nadmašiti tempo obnove rezervi i samim time dovesti do iscrpljavanja vodnih potencijala i nestašica. "Vodni vrhunac", za razliku od naftnog, neće završiti nestankom resursa, ali bi na kraju mogao rezultirati dugoročnim manjkom. Takva mogućnost - da u pojedinim dijelovima svijeta ne bude dovoljno vode - već je danas realnost. Ako se aktualni trendovi nastave, već 2025. godine 1,8 milijardi ljudi moglo bi živjeti u stalnoj nestašici vode, a dvije trećine čovječanstva biti suočene s povremenim nestašicama. To i nije čudno jer je od ukupno 1,34 milijarde kubičnih kilometara vode na planetu otprilike 96,5 posto morske vode. Od preostalih 3,5 posto pitke vode oko 70 posto nalazi se u polarnom ledu na Antarktici i Grenlandu. Ostatak se nalazi u formi vlage u tlu ili dubokih podzemnih rezervoara, pe se procjenjuje da je tek 0,007 posto ukupne količine vode na svijetu podobno i dostupno za čovjekovu upotrebu. Utoliko je jasno da je "vodni vrhunac" ne samo teoretski moguć, nego i poprilično izgledan, a da će ta činjenica vodu učiniti možda i najvrednijom trgovačkom robom na svijetu. U Hrvatskoj, koja za svoju veličinu i stupanj naseljenosti raspolaže znatnim vodnim resursima, ta činjenica trebala bi biti temelj za promišljanje dugoročne strategije gospodarenja vodnim rezervama, naročito u kontekstu otvorenih prijedloga pojedinih političkih stranaka da vodu počnemo izvoziti. Iako je vodni potencijal Hrvatske toliki da bi se određene količine vode vjerojatno mogle i tako prodavati, a da se pritom na bilo koji način ne unesu promjene u lokalni ekosustav, takva metoda kapitalizacije prirodnih resursa dokazuje nizak stupanj shvaćanja temeljnih globalnih promjena koje će izazvati sve očitije nestašice vode.

Dostupnost

Gotovo 70 posto pitke vode troši se na navodnjavanje (foto: Wikipedia)Dio tih promjena može se nazreti iz Indeksa dostupnosti vode, jednogodišnjeg istraživanja o dostupnosti vode na zemaljskoj kugli, koje provodi britanska konzultantska kuća Maplecroft. Prema ovogodišnjem Indeksu, koji se provodi u 186 svjetskih država, u skupinu zemalja s visokim rizikom nestašice svrstane su gotovo sve mnogoljudne države brzorastuće ekonomije poput Indije, Kine, Indonezije, ali i Južne Koreje. Štoviše, prve četiri država s najvećim rizikom, odnosno najmanjim količinama dostupne pitke vode po glavi stanovnika nalaze se na Bliskom istoku. Saudijska Arabija, Bahrein, Katar i Kuvajt su članice OPEC-a, udruženja zemalja proizvođača nafte, a to je i petoplasirana Libija. Samo ta činjenica pokazuje da će nestašica vode u budućnosti utjecati na niz drugih segmenata globalne ekonomije i društvenih procesa. Primjerice, voda je kao resurs nužna u proizvodnji nafte. Utiskivanje vode u nalazišta nafte primarna je metoda poboljšavanja iscrpka. To znači da se utiskivanjem vode pod visokim pritiskom povećava talk u bazenu i time povećava količina nafte koja izlazi na površinu. To je tehnologija koja se standardno upotrebljava na gotovo svim svjetskim nalazištima nakon što uđu u fazu srednje zrelosti. Kako su ekonomije faktički svih država koje imaju razvijenu proizvodnju nafte o njoj i ovisne, i ograničeni vodni resursi kojima raspolažu iz podzemnih rezervoara koriste se za poboljšanje proizvodnje nafte.

Višak rezervi

Do 2030. dvije trećine stanovnika svijeta bit će suočeno s nestašicom vode (foto: Wikipedia)Slično je i u državama koje imaju razvijenu rudarsku proizvodnju, poput Čilea i Bolivije, gdje je voda nužna za eksploataciju bakra, željeza i rijetkih metala. U Indiji se pak do 2017. planira gradnja više od 30 termoelektrana i nuklearnih elektrana, a sve će trebati značajne količine vode za hlađenje. Upravo zato nedostatak vode sve se više nadoknađuje kupnjom u inozemstvu, u državama koje raspolažu viškom rezervi. Takav sustav funkcionirat će dok god cijena nafte bude višestruko veća od vode, no kako ni to neće trajati zauvijek, a transport golemih količina vode teško je logistički i financijski efikasno ustrojiti, pojavili su se novi poslovni aranžmani. Tako danas bogate arapske zemlja zakupljuju goleme poljeprivredne površine u vodom bogatim dijelovima nerazvijenih zemalja i tako pokušavaju osigurati dovoljne količine hrane za svoje potrebe. Takvih aranžmana već ima dosta. Kina na površini od 2,8 milijuna hektara Demokratske Republike Kongo uzgaja palmino ulje. Tvrtke iz južne Koreje prošle su godine kupile oko 750 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta u Sudanu, a Katar je s Kenijom dogovrio da će u toj zemlji financirati izgradnju goleme teretne luke u zamjenu za koncesiju na 40 tisuća hektara plodne zemlje. Iako neki stručnjaci tvrde da takvi ugovori ne moraju biti loši za nerazvijene države, jer se tako unapređuje i njihova zaostala poljoprivreda, pa i dobivaju dio uroda s površina koje prepuste drugima, neosporno je da se tako smanjuje fond obradive zemlje kojima te države raspolažu.

Neravnomjerna raspoređenost

To je posebno problematično s obzirom da dostupnost vode koja u većini država nije ravnomjerno raspoređena. Primjerice, Sudan se smatra državom s relativno bogatim resursima vode, no većina njih koncentirana je u regiji Sudd, koja je najveće svjetsko močvarno područje. Desetina te regije već je prodana ili dana u koncesiju strancima, što posredno stvara još veće opterećenje gusto naseljenim urbanim dijelovima zemlje gdje vode nedostaje. Jasno je kako se strategija budućeg gospodarenja vodnim potencijalima Hrvatske mora temeljiti na procjeni svih mogućih načine njene upotrebe. Prodavati viškove vode teško može ekonomski biti isplativije od njezne upotrebe u industriji, proizvodnji energije ili poljoprivredi. Uostalom, ukupno 70 posto globalne potrošnje vode otpada na navodnjavanje, pa se može zaključiti da je poljoprivreda u strateškom i financijskom smislu model u kojem voda stječe najveću dodanu vrijednost. Za Hrvatsku, gdje je, unatoč bogatim vodnim resursima, tek mali dio poljoprovrednih površina navodnjavan - izvoz vode ne čini se kao način da se najbolje iskoriste prirodni potencijali koji postoje. Bez adekvatne strategije zlokobni "vodni vrhunac" zadesit će i Hrvatsku, koliko god bogata vodom bila.