Objavljeno u Nacionalu br. 418, 2003-11-19

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Miševi i ljudi

Radila sam na radiju. Netko je rekao,šefica se boji miševa. Bilo ih je tamo, šetali su po stolovima, stajali na mikrofonima, vikali smo iš, iš. Ušla sam u šefičinu kancelariju, pogledala ispod stola. Što gledaš? Rekla sam, miš vam je kod noge. Skočila je na stol, skakala po njemu i urlala

Vedrana RudanVedrana RudanRadila sam na radiju. Netko je rekao, šefica se boji miševa. Bilo ih je tamo, šetali su po stolovima, stajali na mikrofonima, vikali smo, iš, iš. Ušla sam u šefičinu kancelariju, pogledala ispod stola. Što gledaš? Rekla sam, miš vam je kod noge. Skočila je na stol, skakala po njemu i urlala, aaaaaaaaaaaaa! A onda sam rekla, nema ga više. To sam rekla hladnim glasom, kao da je miša b i l o. Čudno. Što čovjeku može učiniti mali miš? Što mu može u č i n i t i?

A ja, sada, ovoga časa, sjedim na rubu kuhinjske stolice, gledam prema ulaznim vratima. Pa skrećem pogled na dnevni boravak. Je li sve u redu? Kuhinjski ormarić, pao je sa zida, stoji na podu na sredini kuhinje. Peruškom sam oprašila i knjige i diskove i televizijski ekran. Kuhinja i boravak su spojeni. Oprala sam drveni zidni sat. U frižideru se hladi i bijelo i crno vino. Jeza me hvata. A ako On poželi vino koje se servira na sobnoj temperaturi?! Prelit ću hladnu bocu vrućom vodom?! Što će reći? Pričat će okolo, ona je luda?! Popila sam pola praxitena, helexa više nemam, praxiten umrtvljuje, ne opušta, bolje da sam polumrtva nego užasnuta. Zašto ste pospani, gospođo? Mogu reći, mogu reći… Što bih Mu mogla odgovoriti? Noćas nisam dobro spavala? A ako bude pitao, zašto noćas niste dobro spavali, gospođo?!!! Guram Celinea pod kauč, On ne voli kad ja čitam. Gospođo, nikad nisam imao knjigu u ruci, ostavite se knjiga, gospođo, ja imam životnu školu, važna je životna škola. Da, da, mucala sam prije tri tjedna, trebalo je objesiti dvije slike na zid, mi nemamo bušilicu, a ja sam držala u ruci Fantea i bilo me strah.

Moj muž voli vina. Drži ih pod stubištem, u posebnoj kutiji. Ja, kad On dođe, iz kutije izvučem arhivska vina. Muž to ne razumije. Nisi normalna, idi psihijatru! Moja se šefica bojala malih miševa, uvijek kažem. Ne traži alibi u tuđem ludilu, liječi se! Muž zna urlati na mene, ali njega se ne bojim. Vidim sjenu kroz staklena vrata. To je On! Sad će pozvoniti! Ustajem sa stolice, gledam u vrata, pa oko sebe. Je li sve na svom mjestu? Stare novine! Stare novine su ostale pod stolićem?! Grabim ih, bacam u kantu ispod sudopera, zašto ne zvoni?! To je poštar, ubacuje račune u sandučić. Gledam u staklena vrata. Koliko će mu trebati vremena? Sat? Dva? Otvaram frižider. Muž je iz Ljubljane donio narezak, zove se želodec, to nije životinjski želudac nego skupa salama. Režem želodec, ne ide mi, svi su nam noževi tupi. Hoće li On htjeti jesti debelo izrezani želodec?! Muž želodec reže tanko, pa kriškicu digne u zrak, vidiš, možeš kroz nju gledati. Tako treba rezati želodec. Možda ima neki poseban nož? Halo, govorim u slušalicu. Je li majmun došao, govori muž. Nije, režem želodec, ne ide mi, imaš li ti neki poseban nož? Urla. Preko moga leša ćeš kretena hraniti mojim želodcem, preko… Zvoni, govorim i spuštam slušalicu. A nije zvonio. Debele komadiće želodca slažem po velikom drvenom tanjuru, u krug. Tako treba. Želodcu dodajem kockice grčke fete, a feti masline s bademom. Stavljam u frižider. Kroz staklena ulazna vrata vidim palmine grane. Skuhat ću mu nešto. Gledam u duboko. Tamo su štrukli koje sam umijesila za sina. Izvlačim sedam štrukla, točim vodu u veliki lonac. Kad se skuhaju, prelit ću ih mrvicama i rastopljenim maslacem, na rub tanjura stavit ću brusnice i jednu marelicu. Otvaram konzervu s marelicama. Ovo će biti gozba, zato se bolje osjećam, mir ulazi u dušu moju. Nema Ga?! Neću Ga zvati na mobitel, to bi Ga moglo uznemiriti. Štrukli se valjaju u kipućoj vodi. Moja prijateljica Nada boji se one vode između rive i broda. Namiguje mi ta crna voda, govori Nada. Što ti može učiniti prljava voda, uvijek pitam Nadu. Na stol stavljam tanjurić i srebrnu vilicu sa zlatnom drškom, Jasnin poklon za naše vjenčanje. Stavljam kruh u pećnicu, da bude topao. Na ekranu vidim mrlju… Driiiiiiiiiiiiin! Strašan zvuk! Kasni sat i pol! Skrivam krpu u ormarić, bacam pogled na dnevni boravak, sve blista, ruke su mi ledene, usta puna sline, malo se tresem, osjećam topli znoj u pazusima i ledeni na potiljku, otvaram vrata, smiješim se… Jedva sam vas našao! Ljut je! Opet vam kopaju cestu. Ljut je!! Moj se osmijeh ledi. Ruke mi se tresu dok skidam kaput s njegovih leđa. Izvolite…, mucam. To je taj ormarić, govori. Da. Treba ga staviti na zid, tamo, pokazujem iznad sudopera. Drhte mi i glas, i ruka, i kažiprst. Ruši se na stolicu. Torbu s alatom baca na pod. Dahće, stenje… Što vam je? Imate li neku rakiju, nešto… Uvaljujem mu čašu loze u drhtavu šapu. Ispija. Vidio sam časnu sestru… Oči su mu smeđi tanjurići puni straha. Časnu sestru bez torbe, bez torbe… Bez torbe!! To je nesreća, nesreća… Časna sestra bez torbe? Što čovjeku može u č i n i t i časna sestra bez torbe? Želim Mu reći, gospodine… Ne govorim.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika