Objavljeno u Nacionalu br. 418, 2003-11-19

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA

Impresivnije od briljantnog ljetošnjeg nastupa u Rovinju

Mlada publilka danas teško će naći uzbudljiviju koncertnu atrakciju od ADF-a

Ilko ČulićIlko ČulićAsian Dub Foundation – “Live Tour 2003 – Keep Bangin’ On The Walls” (Labels / Dallas) CD & DVD

Priča o najboljem koncertnom bandu na svijetu potekla je od Bobbieja Gillespija.
Potkraj 1997. njegov je Primal Scream bio na vrhuncu popularnosti zahvaljujući albumu “Vanishing Point”, a Asian Dub Foundation je baš u to doba ulazio na major label teritorij s drugim LP-ijem “R.A.F.I”. Mali ADF krenuo je na promotivnu britansku turneju kao support velikom Primal Screamu, međutim konstelacija se vrlo brzo izmijenila i Gillespie je prvi shvatio da na pozornici ima predgrupu rijetko viđenog potencijala. Premda će reklama za “najbolji live band svih vremena”, koja je šest godina kasnije zalijepljena preko naslovnice koncertnog CD-a i DVD-a “Keep Bangin’ On The Walls”, slučajnom promatraču izgledati kao još jedan u beskrajnom nizu trikova za osvajanje prostora u pretrpanom diskografskom supermarketu, fakat je da mlada publika danas teško može naći uzbudljiviju koncertnu atrakciju od ADF.

Rasprava o tome jesu li nekadašnji glasnogovornici druge generacije getoiziranih Brit-azijskih emigranata doista zaslužili epitet “novi The Clash” vjerojatno bi zapela kod neponovljivog ulaska Strummerove momčadi na rasprodani “Shea” stadion u New Yorku, ali to je ipak slika iz daleke1982. Najvatrenije navijače ADF-a tada su tek previjali u rodilištu,a njihov je mladalački bunt došao do izražaja nakon što je tradicionalna anglocentrična rockerska rebelija definitivno suzbijena u koordiniranoj akciji industrije zabave i političkih moćnika. Posljednje žrtve nevidljivog saveza Hollywooda i Washingtona bili su “crveni” Rage Againt The Machine koji su poslije 11. rujna 2001. tretirani kao potencijalni domaći izdajnici, izbačeni iz svih utjecajnih američkih medija i natjerani na raspuštanje banda.

Asian Dub Foundation preživjeli su “babilonsku” ofenzivu, ne samo zbog svojih nepokolebljivih anti-establishment stavova, već i zbog bitnog različitog položaja na globalnom pop tržištu. Za Amerikance oni su još uvijek marginalan band, a nakon raskida ugovora s “London Recordsom” potisnuti su i s britanske top liste. Live video verzija singla “Fortress Europe” s mega-festivala “Fuji Rock” svjedoči o tome da se jedno od njihovih najjačih uporišta nalazi u Japanu, a CD i DVD “Keep Bangin On The Walls” snimljeni na festivalu “Les Eurockeennes” u Belfortu potvrđuju iznimno veliku popularnost u Francuskoj. Maratonska turneja s preko 100 koncerata završit će 4. prosinca u Dublinu, ali najvažniji rezultati već su poznati. Na live CD-u londonska sedmorka zvuči još impresivnije nego na briljantnom ljetošnjem nastupu u Rovinju.

DVD je nadopunjen s tri live snimke iz Njemačke i Švicarske, te s video spotovima “Fortress Europe” i “1000 Mirros”, a jedina slabija karika ostaje “ADF Documentary”.
20-minutni film Carla Natalonija možda bi prošao sve testove na televiziji, ali DVD premijera ADF-a je ipak zahtijevala nešto ozbiljniju pripremu.

Blondie – “The Curse Of Blondie” (Epic / DOTC)

Nakon slabog zagrebačkog koncerta i još slabijeg live CD-a “Livid” činilo se da su se Blondie ispucali na povratničkom albumu “No Exit” i da je uspješan come back zapravo bio njihov počasni krug prije konačnog razlaza. No, iz skoro 70 minuta studijskog materijala raspoređenog na novom albumu prije bi se mogao izvući zaključak kako se Debby Harry, Chris Stein, Jimmy Destry i Clem Burke sasvim dobro snalaze u aktualnom new wave revivalu. Za razliku od kurentnih retro-new wave bandova koji bi sve svoje hitove dali za jedan kratki flashback u 1979., Blondie su se poprilično distancirali od nostalgije i s 14 pjesama zaokružili dopadljiv album s ravnomjernim udjelima gitarističkog power-popa i 80’s electro-dancea.

Al Green – “I Can’t Stop” (Blue Note / Dallas)

Jedan od najboljih soul vokala iz 70-ih napustio je show bussiness prije skoro četvrt stoljeća, a osim dueta s Annie Lennox na “Put A Little Love In Your Heart” i nezapaženog soul albuma “Your Heart’s In Good Hands” bavio se isključivo duhovnom glazbom. Naslovi poput “He Is The Light” i “Trust In God” skrivali su sjajnog gospel pjevača, ali Green je u toj fazi jedva dopirao do svjetovne publike. Pravu priliku za povratak u vrh soul scene dobio je tek s tranferom na “Blue Note”, u što je bio umiješan i njegov stari producent Willie Mitchell. Dobitna kombinacija od prije 30 godina možda neće biti dovoljna za nadmetanje na top listama s dvostruko mlađim R&B prvacima, ali pedesetsedmogodišnji veteran nakon “I Can’t Stop” gotovo da i nema ozbiljnijeg suparnika u kategoriji tradicionalnog soula.

Travis – “12 Memories” (Independiente / Menart)

Bubnjar Neil Primrose zamalo se utopio lanjskog ljeta na odmoru u Francuskoj, ali Travis su bili previše traženi da bi samo zbog toga odgađali snimanje novog albuma.
“12 Memories” je malo “tamniji” od svojih prethodnika, a kao najveći problem ovog debelo precijenjenog škotskog banda na površinu je isplivala pretjerana fascinacija s Coldplay. Ako su “The Man Who” i “Invisible Land” ostavili kakvu-takvu nadu da će kvartet iz Glasgowa opravdati golemi publicitet u britanskim medijima, “12 Memories” se može odmah otpisati kao blijeda kopija “Parachutes”. Coldplay se možda zadugo neće izjednačiti sa svojim uzorima iz Echo & The Bunnymen, ali još će više vremena trebati da Travis dostignu Coldplay.

Zvjezdice:
Asian Dub Foundation – CD 5 / DVD 4
Blondie – 3
Al Green – 4
Travis – 2

Top lista:
1.R.E.M – “The Best Of In Time 1988-2003”
2.Asian Dub Foundation – “Live Tour 2003”
3.Unkle – “Never, Never Land”
4.Peter Gabriel – “Hit ”
5.Al Green – “I Can’t Stop”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika