Denis LatinKako se izborni dana bliži, razočaranja onim što nam se svakodnevno nudi iz špajze političkih ideja i rješenja sve je veće. Čini se kao da je cjelokupan napor oko garniranja što se biračima servira za 23. studenoga utrošen samo u konzerviranje postojećega. Neovisno o stranačkim pozicijama, nije teško zaključiti da će se, bez obzira na krajnji rezultat izbora i stare ili nove koalicijske križaljke, kompromisi u Hrvatskoj još neko vrijeme kretati utabanim trećesiječanjskim stazama.

Zagreb će nedvojbeno i dalje biti izložen snažnom međunarodnom pritisku zbog geografskog i povijesnog položaja Hrvatske u regiji kojoj još uvijek prijeti nestabilnost. Svaka nova vlada morat će voditi nove bitke sa zahtjevima Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, oko čega će se, na žalost, i nadalje na unutarnjopolitičkom planu stvarati pozicije i neproduktivne i zajedljive opozicije. Ma tko formirao vladu, ona će biti izložena snažnom pritisku europskih integrativnih institucija i međunarodnih promatrača da svoju politiku formuliraju u sklopu cjelovitog rješenja za stabilizaciju i pridruživanje jugoistoku Europe. Samo autsajderi i bleferi formata Pašalićeva bloka i Tuđmana hip-hopa nesvjesnim biračima mogu sijati iluzije kako je još uvijek moguće voditi poludiktatorovu izolacionističku politiku ekvivalentnu Miloševićevu inaćenju cijelome svijetu. Iako je više nego jasno da će takva radikalistička i autistična politička pozicija u natjecanjima za parlamentarne fotelje teško dosegnuti izborni prag – ona je nužna i dobrodošla pojava u hrvatski politički svijet kako bi se upravo na njenom seciranju i razumijevanju kao nemoguće i samoubilačke mogli pozicionirati ili repozicionirati svi oni koji misle obećavati i provoditi ono što je realno i što se objektivno može svesti pod nacionalni interes.

Sanaderovu izjavu kojom je deklarativno podržao povratak Srba u slučaju da se nađe na vlasti možemo smatrati jednom od temeljnih točaka u političkome razvoju moderne Hrvatske. Ona označava tihi početak nestanka granice oštrih podjela na dva ideološki suprotstavljena bloka. Sanader je nizom poteza koji bi ga zacijelo mogli stajati biračkoga korpusa kojem je stao na čelo zapravo posredno potvrdio da se sadašnja koalicija nalazi na ispravnom kursu koji Hrvatsku može izvući iz grotla balkanske i tuđmanističke krize, ali kako bi pod njegovim vodstvom preobraženi HDZ takve reformističke zadatke izvodio sa znatno većom djelotvornošću i uspjehom.

Nalazeći se na vrhu gubitničkoga HDZ-a Sanader je objektivno učinio jedino što je bilo moguće: navukao je odoru europeiziranog konzervativca, ušutkao i anestezirao stranačke bukače i u prvi plan stavio protezu za negdanji kult ličnosti na kojem je funkcionirala cjelokupna hadezeovska hijerarhija. Andrija Hebrang tako je do jučer pristajao na bespogovorno žrtvovanje za staroga poludiktatora koji se spanđao s Miloševićem i bio uvučen u ralje notornoga Pašalića, no danas se isti taj Hebrang s gotovo podjednakim žarom pristaje dati novom vođi koji do vlasti može doći samo bude li parirao modernom Račanovu posttuđmanističkom reformističkom kursu.

Lako je predvidjeti da će, domognu li se Banskih dvora, Hebrangovi suborci bez pardona biti svedeni u gabarite nevažnosti esdepeovskog iblerovskog sijela na kojem se niti koga što pita niti komu što nudi. Račanov je partijski elektorat dobitkom izbora sveden na trajni casting za stranačku manekensku postavu, a nesumnjivo će se isto dogoditi ako Sanader dođe u istu priliku. Iako će se, kao i Račan, svakako odužiti polit-lutkicama Antunovićkina, odnosno Kosoričina formata, zahvaljujući im na dugogodišnjoj vjernosti u nelagodnoj opoziciji i unutarpartijskim mečevima, ali će sve konce i tajne političkih poteza koje bude povlačio držati samo, jedino i isključivo Ivo Sanader.

Nije teško predvidjeti Budišine reakcije i koliko će dugo Mate Granić kao novi-stari ministar vanjskih poslova pokazati petlje da se suprotstavi rigidnosti partitokratske stege koja će nužno ponovno biti uspostavljena. Budišu je teško potkupiti poput drugih koalicijskih partnera, njega rješavanje problema nikada nije zanimalo, pa će, kao što je već viđeno, vlastito inaćenje držati jedinim razlogom i smislom participiranja u novouspostavljenoj vlasti.

Tako podijeljene karte već su se prestale sviđati čak i reformiranim haespeovcima, koji bi, čini se, radije surađivali s nonšalantnim Račanom koji uvijek daje sve samo da bi ostao prvi među jednakima. Iako mnogi smatraju da je to kancelarova loša osobina, u srazu sa Sanaderom, čiji je politički credo sadržan upravo u čvrstoj ruci, mnogi bi zbog toga, bez obzira na ideološke distance, mogli početi bježati glavom bez obzira u tabor samo deklariranog premorenka kojemu je puna kapa vlasti, ali gdje će se tipovi poput Đapića i Tomčića ipak osjećati kao pravi carevi.

Račan otvoreno priznaje da je teško i da za mnoga pitanja nema rješenja. On ne želi odustati od kursa mirne i lagodne tranzicije za koju se potiho odlučio još prije 3. siječnja. Reformistički kurs da, ali u tempu koji on i pripadni mu HDZ, te njegovo poimanje održanja vlasti mogu podnijeti. Kriminalce smo pustili, novce smo ostavili na računima gdje su i bili, a pretvorbu smo proglasili zakonitom. Haag smo učinili smiješnim, Srbe nismo vratili, a desničarskim maglarenjem ionako se ne bavimo mi. HDZ u takvoj konstelaciji uistinu nema što tražiti. Upravo tako moglo bi se protumačiti Račanovo sustezanje od bilo kakve predizborne, medijske ili bilo koje druge ofenzive.

Račan je uistinu učinio sve da se sva HDZ-ova demontaža pristojne Hrvatske što prije učini predmetom trajnog zaborava. Bilo bi krajnje cinično da nakon svega što je učinio da derivat Tuđmanova partijskog odjeljenja prođe neokrnjeno baš od njega bude onemogućen da bude svrgnut s dužnosti najmekanijeg reformatora zemlje od koje su u prošlom desetljeću i najveći altruisti bili digli ruke.

Upravo zbog svega toga, unatoč svim medijskim i marketinškim naporima, objektivnom analitičaru nije baš lako odgonetnuti što bi to Sanader mogao učiniti, a što već Račan nije. HDZ i SDP su u ovom trenutku izjednačeni. Povezuje ih nemogućnost da daju jasnija objašnjenja o tome zašto su baš oni pravi, te dodatni argumenti o tome zašto su i jedni i drugi nezamjenjivi i neizostavni u svakom insertu naše provincijalne kronike.