U jesen 2008, tadašnji premjer Ivo Sanader i službeni Zagreb, kao da se nisu obazirali na 'upozorenja' onih koji su prošli stazu UN "Formule 1", kako bi se moglo nazvati nestalno članstvo u Vijeću sigurnosti (VS), rezervirano samo za diplomatske bolide. Sjećam se, Hrvatska je tada vrijedno skupljala sve bodove na međunarodnoj sceni, računajući da će i preko UN-a ubrzati svoj put samo ka jednom cilju: Europskoj uniji.

Pretpostavljam da je Hrvatskoj, a kasnije i Bosni i Hercegovini bilo važno da se nađe u onom istom "elitnom" tijelu UN-a, preko kojeg je, zbog indolentnosti prema minulom ratu, učinjeno mnogo svakakve nepravde ovim zemljama. Tu kolajuću nepravdu prema trećim zemljama, Hrvatska i BiH 15 godina kasnije nisu nažalost umanjile svojim akcijama u Vijeću. No, Bosna je počesto upotrebljavana kao primjer; iako se govorilo da je iskustvo međunarodne zajednice iz Srebrenice bilo ključno da ista sudbina ne zadesi Ben Gazi, u proljeće 2011., kada je u Vijeću sigurnosti stolovala BiH, nisam baš sasvim uvjeren u to.

Iako nisu ni mogle previše, Hrvatska i BiH su propustile da o mnogo čemu dovoljno dignu svoj glas. Kad već nemaju najubojitiji arsenal topova, što je još uvijek najveća snaga 'mekane' i 'tvrde' diplomacije, imale su vlastito bolno iskustvo, uključujući Vukovar i Dubrovnik.

To sam prije par dana izravno prigovorio jednom domaćem diplomatu u New Yorku. Prokomentirao je kako Vijeće sigurnosti nije mjesto za "borbu s vjetrenjačama". Tu je borbu prepustio očito nama novinarima.

Autentičnijih hrvatskih i bosanskih riječi u tom je Vijeću doista nedostajalo, kada se recimo, svakog mjeseca redovno govorilo o Bliskom istoku. Bosna je katastrofalno podbacila i oko Kosova. Hrvatska je bar to nadomjestila!

Preko vode do slobode

Danas, kada je službeni Zagreb dobio stanarsko pravo u europskom političkom naselju, čekajući još samo ključeve tog "stana", jasno je da članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a (2008 i 2009) nije, ili je vrlo malo, doprinijelo da se Hrvatska za 18 mjeseci nađe u europskom društvu odabranih.

Prije više od tri godine, Hrvatska je još vodila žestoke diplomatske bitke i osvajala svaki dostupni globalni bod u diplomatskom ringu u kojem se zbog neiskustva može još biti i nokautiran. Preko VS-a su se skupljala dobra 'prolazna vremena' za EU, i to van uobičajenih europskih shema.

Radilo se intenzivno u Pokretu nesvrstanih (118 zemalja), u "Skupini 77" (132 zemlje plus Kina), te posebno u muslimanskom svijetu (Organizaciji islamske konferencije - OIC), u svih 57 zemalja. Dakle, u političkim blokovima, koji ponegdje više pripadaju hladnoratovskoj podjeli, nego europskoj budućnosti!

Naravno da su bili u pravu svi oni koji su u Zagrebu - kao i u New Yorku, ali i u Havani, Jakarti, Johanesburgu i Istanbulu - odlučili da ništa ne treba prepustiti slučaju. Jer, u politici je vrag upravo u detaljima!

U nekima od tih zemalja izravno je lobirao tadašnji Mesićev savjetnik za vanjsku politiku, neumorni diplomatski doajen (znam to pouzdano), čovjek s višegodišnjom reputacijom na East Riveru - Budimir Lončar. On je uz svoje suradnike u UN-u, od veleposlanika Mirjane Mladineo i Amira Muharemija do mnogih drugih, prigodno adresirao upravo tu globalnu
realnost: da je, bez obzira na završetak Hladnog rata, svijet još uvijek podjeljen na Istok i Zapad, te bogati Sjever i siromašni Jug. Takvu ekspertizu tada sebi, recimo, nisu mogli prištiti Česi, bez obzira što su imali daleko razvijeniju globalnu diplomatsku infrastrukturu od Hrvatske.

Nagrada i pokoja kazna

Famozno Vijeće sigurnostiPo obavljenom zadatku, Mladineo je "prebačena" za veleposlanicu Republike Hrvatske u Ženevi. A bivši pukovnik Hrvatske vojske i agilni veleposlanik u Ankari i potom u UN-u, Amir Muharemi, već u travnju 2008 povučen je za Mesićevog pročelnika u Zagreb! I drugi zaslužni, također su razmješteni poput šahovskih figura. Ostalo je povijest!

Tog slavlja oko Hrvatske sjetio sam se zapravo ovih dana, kad je Bosni i Hercegovini 31. prosinca istekao mandat u Vijeću sigurnosti. O radosti u trenutku kad je BiH 17. listopada 2009 u UN-u dobila 183 glasa - već u prvom krugu glasovanja za ulazak u Vijeće sigurnosti - nije pristojno sada pisati. Moram ipak reći da je BiH malo naučila od Hrvatske glede članstva u VS-u, iako sam bio svjedok dogovora o transferu diplomatskog "know-how-a".

Nakon svega, nisam siguran da je Bosna imalo ubrzala i svoj put ka EU i NATO, zbog članstva u Vijeću sigurnosti; bez obzira što je u UN-u doista bila proeuropski orijentirana. Što bi se reklo: glave bi nam mogli doći prvo oni u vlastitim redovima!

Rekoh već, radujem se što BiH izlazi iz Vijeća sigurnosti UN-a! Njeno je članstvo imalo "duplo dno", iako tamošnji političari, još ponegdje "s pozicije sile" žele to glorificirati i predstaviti drugačije. Drugačije je to vidio poneki kritičar. Posebno oni, koji su diplomatske predstave u UN-u mogli gledati uživo, s diplomatske verande, a ne samo preko televizije. Bilo je dakle, sasvim prizemnih apsurda.

I pored toga, pohvalne ocjene za Bosance uputili su mnogi i to s najvišeg mjesta, poput američke državne tajnice Hillary Clinton. Ne sasvim nezasluženo! Pa Bosanci nisu napravili niti jednu veliku grešku ili gaf, iako su valjda neki, pa i oni sami, to ponajprije očekivali. U redu: Nisu bili zabavni, ali nisu bili ni dosadni! S vremena na vrijeme bili su baš "organic".

Prvo ja pa država

Uostalom, predsjedavajućem Predsjedništva BiH Željku Komšiću nedavno se u Washingtonu zbog članstva u Vijeću sigurnosti šefica američke diplomacije Hillary Clinton osobno zahvalila riječima: "Nedostajat ćete nam".

To ipak nije bilo dovoljno da odagna mnoge sumnje, da BiH, kao i drugi, neće od ovoga dobiti ama baš ništa ukoliko se ne oslobodi jarma nepotizma.

Moglo bi se dogoditi, da zemlja, koju "Transparency International" stavlja uz bok s nekim afričkim državama, umjesto institucionalne memorije, nakon svega u UN-u, svoj "uspjeh" u VS-u uknjiži isključivo kroz osobnu promidžbu vlastitih oportunista. Fakinska posla: Prvo ja, pa država!

Ironija članstva BiH u Vijeću sigurnosti u protekla 24 mjeseca sastoji se u tim "odličnim ocjenama" iz vladanja, od američkih ili europskih diplomata, svejedno, dok se zemlja valjala u političkom blatu, ostajući nesposobna sastaviti vladu 15 mjeseci.

"Geopolitička realnost je da male zemlje, nestalne članice Vijeća sigurnosti brzo shvate kako je veoma teško imati bilo kakav utjecaj na neku važnu odluku u Vijeću. To nije zbog toga, jer su diplomati iz tih zemalja loši! Naprotiv! Diplomati iz malih zemalja su odlični, jer oni to moraju biti", kaže mi u kratkom razgovoru za Nacional, bivši britanski diplomat u VS Carne Ross. I dodaje, kako su te - male države u isto vrijeme i bespomoćne!

Ross je autor one slavne ispovjesti, skupljene u knjizi "Neovisni diplomat" (Independent Diplomat). Tamo su poredani razlozi - zašto je dao ostavku u Foreign Officeu u jesen 2002., tijekom "prepucavanja" u Vijeću sigurnosti, uoči planirane druge ratne invazije na Irak, u
proljeće 2003.

"Uzalud" potrošeno vrijeme

Ako već znaju da ne mogu donositi odluke, zbog čega onda sve te zemlje lete kao muhe bez glave, da dvije godine "statiraju" u Vijeću sigurnosti, pitam Rossa: Zbog čega pobogu odu tamo da bi, čitajući bezvezne i potpuno predvidljive govore, i dalje kao nojevi zabijali glavu u pjesak?!

"Isključivo radi prestiža", kaže mi i objašnjava: "Za očekivati je da i među diplomatima nikada nije manjkalo oportunista".

Ispostavilo se, da je i članstvo Slovenije (1997 i 1998), te Hrvatske i BiH u Vijeću, u protekle, ukupno četiri (od 2009 do 2011) godine, više u prilog održavanja status-quoa nereformiranom Vijeću sigurnosti, nego mogućnosti dodavanja "nove vrijednosti" ili motivacije za promjene.
Operativnost ovih zemalja u VS se često iskazivala po obrascu: "biti većim katolikom od Pape"; i ne uzburkavati previše!

Interesantno, u Vijeće sigurnosti nisu uspjele ući bivše članice rigidnog istočnog socijalističkog lagera, sada preobražene - Češka, Poljska, a ove godine niti Mađarska. Ali je to u proteklih 15 godina pošlo za rukom polovici država iz bivše SFRJ!

U tom ulasku u VS, mi smo naprosto "šampioni". Uostalom prethodna Jugoslavija bila je nestalna članica Vijeća sigurnosti četiri puta: 1950/51., 1956., 1972/73. i 1988/89. godine. To kao da ide u prilog tumačenju, kako su se Ljubljana, Zagreb, i službeno Sarajevo (uz još
neke specifične dodatke oko BiH) "ušetali" u Vijeće, zahvaljujući možda i zajedničkoj staroj slavi.

Suprotno onome što je 1969., kad je napravio prvi korak na Mjesecu - izgovorio američki astronaut Neil Armstrong, "ovo je mali korak za mene, ali veliki za čovječanstvo", sad vrijedi obrnuto: Znam one koji bi ustvrdili da je ova balkanska promenada u Vijeću sigurnosti UN-a (vrlo) mali korak za čovječanstvo, ali može biti veliki za tamo neke tipove.

Ne znam da li će, nakon svega - Hrvatska i njene susjede, kao u Skandinaviji, imati i poneko zajedničko diplomatsko-konzularno predstavništvo u svijetu. Ali, slušajući što su neki diplomati "naučili" iz svog tek minulog članstva u Vijeću sigurnosti UN-a, uvjeren sam da ne
znaju što je upravo o takvima (čast izuzetcima) - rekao slavni Peter Ustinov:

"Diplomat ovih dana nije ništa drugo doli glavni konobar, kome se ponekad dopusti da sjedne"!