Pero Kvrgić uopće se ne pojavljuje u prvih 45 minuta filma: propuštena je prilika da veliki kazališni glumac zablista i na ekranu Sean Penn i Laura Linney – dojmljivi protagonisti 'Mistične rijeke'Tri su razloga zbog kojih sam držao fige Fadilu Hadžiću da uspije sa svojim novim filmom “Doktor ludosti”. Prvo, ne sviđa mi se kad radoholične autore namjerno drže podalje od kinematografije, a Hadžić – uz Branka Bauera najproduktivniji hrvatski redatelj – nije skoro dva desetljeća dobio priliku da snimi film, premda je u zadnjih petnaestak godina u nas zaredala neviđena parada antitalenata: Hadžić je imao nemali broj promašaja u filmskoj karijeri (on sam priznaje samo jedan – “Da li je umro dobar čovjek” iz 1962.), ali i popriličan broj ostvarenja koja zaslužuju ne manje od stroge “trojke”. Čak mi je i “Ambasador” pri nedavnom gledanju djelovao mnogo suvislije nego kad sam ga 1984. prvi put vidio na pulskom festivalu.

'Doktor ludosti' gori je film čak i od 'Sjećanja na Georgiju' Jakova Sedlara! Otpor prema žanru U slaboj konkurenciji u Cannesu Eastwood nije osvojio nagradu, jer žiriji velikih europskih festivala ne podnose žanrovski obilježene filmove, ma koliko bili sugestivni i višeslojni Drugo, “Doktor ludosti” snimljen je u privatnoj produkciji poduzetnog Joze Patljaka, čijem je poduzeću Alka film to već treći kino proizvod. Prvijenac “Sami” Lukasa Nole nije baš bio blistav film, no “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića jesu, pa sam držao palce Patljaku da ustraje u svom – neki bi rekli – donkihotskom pregalaštvu.

Treće, Ministarstvo kulture drsko je omalovažavalo Patljakov rad, pa mu je čak i za “Fine mrtve djevojke” a posteriori dalo novac kojim bi se jedva podmirili troškovi pretprodukcije. Šikaniranje se nastavilo i ove godine na pulskom festivalu: “Doktoru ludosti” najprije je obećana uvredljivo niska svota od 300.000 kuna (dotacija Ministarstva projektu čiji scenarij odobre njegovi povjerenici zna iznositi i 4 milijuna), no kad je gnjevni producent povukao film, i taj mu je iznos uskraćen. Nikome u Ministarstvu nije smetalo što se sve to dogodilo na festivalu čiji je Hadžić bio idejni začetnik – i to upravo pola stoljeća nakon njegova prvog izdanja.

Neugodno mi je što vas moram izvijestiti da je “Doktor ludosti” loš film. Čak ne loš, nego grozan! Prepričam li što se u njemu događa, mogli biste mi prigovoriti da pretjerujem, jer filmovi o luckastim psihijatrima i njihovim još luđim pacijentima kod manje kritičnih gledatelja znaju izazvati slave smijeha, a s kojim pravom kritičari onda njima sole pamet?! Problem je, međutim, to što gledatelja u četvrtak navečer u dvorani Studentskog centa nije baš bilo mnogo (najviše dvadesetak u kinu s više od tisuću mjesta), a među njima je ionako vladao muk. Dvije su djevojke nakon sat vremena ustale i nezadovoljno napustile dvoranu. Potpuno sam ih razumio, jer se radnja odigrava jezivo sporo: cijelo ste vrijeme imali dojam da pratite zbivanja na nekakvoj neuglednoj provincijskoj pozornici, a ne na filmu. “Doktor ludosti” je, naime, i koncipiran kao kazališna predstava: sve do završnice kamera se i ne pomakne iz psihijatarske čekaonice dr. sc. Emila Hofbauera (kužite štos u prezimenu – dvor + seljak), a njome paradiraju stereotipi iz naftalinskih vodvilja: zaboravljivi profesor koji sanjari o Nobelovoj nagradi, udovac kojem se supruga reinkarnirala u kućnom ljubimcu – crnoj mački, novinar kojem je rad u kulturnoj rubrici podario očni tik, tajkun u potrazi za glasnogovornikom, njegova otuđena supruga koja se iživljava pjevanjem opera, obavještajac s problemom koji sam i zaboravio te radikal koji bi rado počinio državni udar. U prvih 45 minuta Hofbaueru čujemo samo glas kojim proziva pacijente, no kad ga napokon ugledamo, ništa se ne dogodi: on je starčić koji u ormaru drži bistu Franje Josipa i znamenje austrougarskog nasljeđa te ponavlja otrcanu tezu da su pravi luđaci među nama a ne u ludnici. Na nju je Hadžić naslonio i svoju društvenokritičku oštricu: po njemu, u Hrvatskoj su svi ludi (rekao bih – po nekim znakovima – da to i nije daleko od istine), što zamjećuje i došljakinja iz Amerike, kći zaboravljivog profesora, koja se tu samo rodila i sada je nakon dvadeset godina prvi put posjetila oca. Da poanta nekom ne bi promakla, Hadžić film završava montažnim kolažem, u kojem na pozadini masom ispunjenog Jelačić-placa – odnosno Trga Republike – iskrsavaju likovi Ante Pavelića, Josipa Broza Tita, Savke Dabčević-Kučar, Franje Tuđmana i Stipe Mesića.

Poruke su, međutim, jedno, a izvedba drugo. Hadžić je u film natrpao svašta – od obračuna s konceptualnom umjetnošću i Andyjem Warholom (sjeća li se tko još njegova filma “Idu dani” u kojem se izrugivao Yoko Ono i Johnu Lennonu?!), citiranja Mussolinijevih misli o novinarstvu do prizemnih viceva o impotenciji i pederima. Već spomenuta teatralnost dreči iz svake scene, a još je više naglašava upotreba filmske glazbe: dok glumci brbljaju, vlada muk, a poneki ton čuje se tek kad su na redu dramske poante. Paradoksalno je da je Hadžić – svojedobno najizvođeniji kazališni autor u bivšoj Jugoslaviji – u svojim filmovima rijetko robovao teatralnosti, a u “Doktoru ludosti” prigrlio ju je kao legitimni prosede.

Očito, posrijedi je zbrka u konceptu. Hadžiću bi bilo pametnije da je “Doktora ludosti” napisao kao kazališni komad, testirao pred publikom i tek zatim ekranizirao. To je, uostalom, bila moda početkom 60-ih, kad je debitirao kao filmski redatelj (“Zajednički stan” Dragutina Dobričanina – snimljen za šaku tadašnjih dinara – rušio je rekorde čak i u zagrebačkim kinima) i tek ju je procvat autorskog filma gurnuo u zapećak. Hadžiću sada ne preostaje drugo nego da “Doktora ludosti” pokuša postaviti na sceni, no nakon ovog fijaska za to vjerojatno neće imati volje.

Dok sam gledao film, stalno sam se podsjećao na nedavno slično mučenje teatralnošću, “Sjećanje na Georgiju” Jakova Sedlara. Sa žaljenjem sam morao utvrditi da je potonji projekt kudikamo suvisliji. Ponajprije, snimljen je na videu i zatim prebačen na 35 mm vrpcu, što je maksimalno pojeftinilo troškove produkcije, dok je “Doktor ludosti” realiziran u cinemascope formatu, primjerenom spektaklima i modernističkim filmovima: kad zaredaju glave naših glumaca u krupnim planovima, imate dojam da će vas ugušiti svojom blizinom. Drugo, Sedlarova priča o homoseksualcu koji se prerušava u ženu i balerini koja je u stanju biti i časna sestra i kurva već je u startu nešto zanimljivije od političkog predavanja na psihijatarskom kauču. Bez obzira na to da oba filma zaslužuju čistu jednicu!

Kad nakon toga pogledate “Mističnu rijeku”, imate dojam da ste se otisnuli u drugu galaksiju – u pitanju je inteligentna hollywoodska kriminalistička drama u kojoj nema banalnosti i u kojoj su društvena poopćavanja slojevito utkana u radnju. Film je prošlog mjeseca dobio izvrsne kritike u Americi, ali je u Cannesu – u slabašnoj konkurenciji – ostao bez ikakve nagrade. Nije čudno zašto: žiriji glavnih europskih festivala ne vole žanrovski obilježena ostvarenja, a u “Mističnoj rijeci” povremeno se i previše vremena troši na postupak detekcije. To, međutim, za bilo koga drugoga ne bi trebao biti osobit problem, jer su zaplet i likovi iznimno slojeviti. Ekranizacija šestog romana Bostonca Dennisa Lehanea (prvog koji je postao bestseler) ima u dramskom žarištu trojicu nekadašnjih prijatelja koje je kao dječake razdvojila pedofilska otmica. Dvadesetak i godina poslije opet ih povezuje tragedija: ubijena je kći jednoga od njih, drugog mnogi (pa i gledatelji) sumnjiče za to ubojstvo, a treći – po profesiji murjak – istražuje slučaj. U istrazi se utvrđuje koja vrsta doživljaja tako obilježi čovjeka da upadne u psihološku nišu iz koje se ne može izvući, u kojim situacijama žena ostaje uz supruga, a u kojima ne, te, naposljetku, kako funkcionira obitelj, pa i samo društvo. Film završava tradicionalnom paradom po sunčanom danu (tijekom radnje rijetko obraćamo pažnju na vremenske uvjete), kojom se ironično sankcioniraju zločin, samovolja, pogrešne prosudbe, ali i male intimne pobjede. Tjeskobna ugođaja, s pametnom dramskom strukturom i izvrsnim glumcima (jedino poprilično naglašena gluma Seana Penna možda neće zadovoljiti svačiji ukus), “Mistična rijeka” zavrjeđuje mnoge od pohvala kojima je obasuta.

Film je režirao Clint Eastwood, glumac koji je svojedobno bio zaštitni znak preporoda vesterna u drugoj polovici 60-ih, a zatim se sve češće bavio i režijom. “Nepomirljivi” su osvojili ne samo četiri Oscara nego i naslov jednog od najboljih filmova prošlog desetljeća, pa je reputacija nekadašnjeg nasljednika Johna Waynea danas stabilnija nego ikad. Ovog mjeseca domaći filmski mjesečnik Hollywood posvetio mu je glavnu temu, ispitavši 25 domaćih uglednika što misle o njegovu djelu. Među njima je bio i Fadil Hadžić, jedan od rijetkih sudionik ankete koji se prilično negativno izrazio o njemu i kao o glumcu (više mu se sviđaju Al Pacino i Robert De Niro) i kao o redatelju (Hadžić preferira filmove Miloša Formana). Fadile, Fadile?! Ako vam već čitavo ovo razdoblje nisu omogućili da snimate filmove, nisu vam mogli zabraniti da ih gledate! A pažljivim proučavanjem “Nepoznatog zaštitnika”, “Odmetnika Joseyja Walesa”, “Savršenog svijeta” i “Svemirskih kauboja” mogli ste ponešto naučiti o pravilima filmske režije, koja biste zatim mogli primijeniti jednom kad netko pristane financirati vaš projekt. “Doktor ludosti” zaista ne izgleda kao film nekoga tko poštuje stvaralaštvo Clinta Eastwooda, ali ni Formana: “Let iznad kukavičjeg gnijezda” (koji Hadžić u jednoj secni i citira) ipak je malo drukčiji film o luđacima nego ova otužna sprdačina.