Ilko ČulićVlatko Stefanovski – ‘Kula od karti’ (Avalon – Hit Records)

U prosincu 1995. Vlatko Stefanovski odradio je zadnji koncert s Leb i sol i posvetio se solo-karijeri koja još uvijek nije potpuno opravdala raspuštanje matičnog banda. Soundtrack iz filma Stoleta Popova “Gypsy Magic” i akustičarski album “Live In Belgrade”, snimljen u tandemu s klasičnim gitaristom Miroslavom Tadićem, pokazali su da je sačuvao respektabilne skladateljske i sviračke kapacitete, ali zapravo su otkrili samo jednu stranu medalje. Drugu stranu prekrio je arhaični balkanski hard rock s albuma “Vlatko Stefanovski Trio”, gdje se ponovno probudio gitaristički heroj spreman za maratonsku utrku sa svakim tko misli da može odsvirati zamršeniju solo-dionicu. Premda na prostoru bivše države nije našao nijednog suparnika zagrijanog za to besmisleno nadmetanje, Stefanovski se na nekim koncertima upuštao u 15-minutne solaže i polagano rastjerivanje onih fanova koji su slijedili kult podignut na grupnom identitetu Leb i sol.
Razočarani su ubrzo našli utjehu u zanimljivim “broken beat” eksperimentima Bodana Arsovskog ili pak u etno-drum ‘n’ bass inovacijama klavijaturista Kirila Džajkovskog, dok je Stefanovski zauzeo rezervni položaj na hrvatskoj estradi kao Gibonnijev gitarist. Iz tog angažmana razvio se njegov dosad najambiciozniji solo-projekt “Kula od karti”.
Dvogodišnji studijski session Stefanovski je započeo u Skoplju, nastavio u Beogradu, Zagrebu i Parizu, a okončao na masteringu albuma u Ljubljani. Za najbližeg suradnika izabrao je klavijaturista Vaska Serafimova, ali kasnije se okružio mnogo poznatijim facama. Virtuozni bubnjar Manu Katche (Sting, ex Peter Gabriel), najpoželjniji hrvatski partner Gibonni, davno zaboravljeni as YU-rocka Kornelije Kovač i producent Nikša Bratoš (Gibonni, Oliver, Severina, Crvena jabuka) asistirali su mu u prvom ozbiljnom pokušaju da nadmaši Leb i sol. Osim završne instrumentalne minijature “Goodbye George”, “Kula od karti” koncipirana je kao pop-rock album koji se velikim dijelom naslanja na iskustvo prikupljeno prije petnaestak godina s pločama “Kao kakao” i “Putujemo”. Korak naprijed Stefanovski je pokušao napraviti ubacivanjem međunarodnih pojačanja, međutim golemi potencijal Manu Katchea opet je ostao zarobljen u šablonskoj produkciji Nikše Bratoša, Gibbonijevo gostovanje ograničeno je na duet u jedva prosječnoj pjesmi “Verba, nadež, ljubov”, a Kornelija Kovača vrijeme je pregazilo prije skoro tri desetljeća i on nipošto nije mogao biti jak adut za 2003.
U ovakvom rasporedu najvažnija je ipak bila Vlatkova trenutačna forma, koja se čak i uz maksimalno uvažavanje njegova minulog rada može ocijeniti prilično nestabilnom. Za mikrofonom se on još uvijek drži na razini starih hitova “Kao kakao” i “Skopje”, ali nove su pjesme previše banalne za svakoga kome makedonski nije posve strani jezik. Naslovna skladba izdržat će nekoliko emitiranja na radiju, duet s Gibonnijem možda će osigurati priželjkivani publicitet u Hrvatskoj, a ostatak albuma ubrzo će progutati nostalgija za Leb i sol.

Bolesna braća – ‘Radio Fanfara’ (Menart)

Reperi koji u slobodno vrijeme snimaju reklame za usisivače imaju mnogo bolje izglede za prolaz na domaćem tržištu od kojekakvih idealista što se rimama pokušavaju izboriti za bolji svijet. Dobitna kombinacija Bolesne braće opet se svodi na infantilni kindergarten hip hop kao stvoren za gledatelje emisije Story SuperNova Music Talents, začinjen s malo vulgarnosti i puno loše zajebancije. Rijetki zanimljivi dijelovi, poput gostovanja Afu-Re, Busta Flexa i Samyja Deluxea u naslovnoj pjesmi, ostali su u sjeni nepokolebljive odluke da se uzme što više love u što kraćem roku. Ako ne ide sa standardnim hip hop podlogama, Baby Dooks i Bizzo poigrat će se hitovima Jure Pađena i Dine Merlina, a za sljedeći album mogli bi skinuti i nešto od Rokera s Moravu.

Vlada Divljan – ‘Die Tonzentrale’ (B92)

Dok su napredniji europski i američki downtempo producenti postavljali temelje suvremene kozmopolitske glazbe, Vlada Divljan je u Australiji radio na gotovo hermetičnom projektu Aparatchiks. Novu formulu, koju su Thievery Corporation, Gotan Project i Dzihan & Kamien razradili prije 3-4 godine, Divljan je valjda skužio tek nakon dolaska u Beč, a instrumentalni album “Die Tonzentrale” signalizira kako je i dalje impresioniran veličinom neistraženog teritorija. U ovih 50-ak minuta Divljan se stalno vrti oko nekih općih mjesta “cosmic musica”, od glasnog dozivanja pokojnog Fele Anikulapo Kutija kroz “Džunglu na asfaltu” do prilično nevještog kopiranja Gotan Projecta ispod naslova “Gvidov san”, uz sporadične pokušaje da kroz to provuče i balkanske etno motive.

Ihthis – ‘Armageddon Fun’ (Croatia Records)

Saksofonist Jakša Kriletić snimio je hrpu pjesama i odsvirao bezbroj koncerata kao član Jinxa ili gostujući muzičar kod Rundeka, Šo! Mazgoona, Kawasaki 3pa i Stampeda, pa nije nimalo neobično da je s vlastitim bandom Ihthis uspio skratiti put koji moraju prevaliti newcomeri prije nego što se isprofiliraju u željenom smjeru. “Armageddon Fun” predstavlja dvije uglavnom zaokružene priče, s dopadljivim pop melodijama u pjesmama “Jedno za drugo”, “Da budem tvoj” i ”Žar”, te zanimljivim istraživanjem na rubu klupskog dancefloora u instrumentalima “Street” i “United”. Izvan ovog okvira ostaju dvije-tri slabije pjesme zamaskirane tekstovima na engleskom jeziku i potpuno atipična pjesma “Staze”, mračnija od svega što se može naći u recentnoj cro-pop produkciji.

Zvjezdice:
Vlatko Stefanovski – 2
Bolesna braća – 1
Vlada Divljan – 2
Ihthis – 3

Top lista:
1. R.E.M. – ‘The Best Of R.E.M In Time 1988 – 2003’
2. Asian Dub Foundation – ‘Live Tour 2003’
3. Peter Gabriel – ‘Hit’
4. Meshell Ndegeocello – ‘Comfort Woman’
5. Saint Germain presents Soel – ‘Memento’