Ne zna se sjesu li bombaški napadi na šijite motivirani i osvetom za progon sunitaU posljednjih dvadesetak dana Irak je prevalio gotovo zadnju stepenicu na putu ponovne samostalnosti. Nešto manje od devet godina okupacije i vojne prisutnosti Sjedinjenih Američkih Država dovršeno je u tišini, u četvrtak 15. prosinca, službenim okončanjem prijelazne vojne operacije “Nova zora” kojom je 1. rujna 2010. nadomještena operacija “Iračka sloboda”, odnosno rat u Iraku započet 19. ožujka 2003. Budući da se vlasti Iraka nisu složile oko zahtjeva za američkim ostankom, vojne snage SAD-a napustile su teritorij Iraka i prije 31. prosinca 2011. godine, roka zadanog Iračko-američkim sigurnosnim sporazumom (SOFA) s kraja 2008.

IAKO SU PROMATRAČI upozoravali da bi nagli odlazak stranih vojnika mogao utjecati na ponovno rasplamsavanje unutarnjih sukoba u Iraku, ni skeptici nisu mogli zamisliti da će izostanak najviših iračkih dužnosnika sa zaista skromne ceremonije spuštanja američkih vojnih zastava biti gotovo izravan uvod u krizu i niz političkih obračuna. Samo dva dana kasnije, u subotu 17. prosinca, kad su posljednji konvoji američkih snaga napuštali Irak, započeli su politički obračuni vladajućih šijita i manjinskih sunita, koji su u vlastima Iraka bili donekle potisnuti na inzistiranje Amerikanaca na odlasku. Politička kriza, koja posljednja dva tjedna trese Irak, dovela je do blokade rada parlamenta, uzdrmala je ionako krhku nepotpunu vladu Iraka, a prijeti i postupnim novim rasplamsavanjem istih onih religijskih sukoba koji su prije pet-šest godina gotovo raznijeli zemlju. Ono što nakon vojnog povlačenja Amerikancima ostaje u Iraku, iako simbolično prema gotovo 300 tisuća vojnika i najamnika koliko ih je u toj državi bilo na vrhuncima intervencije, nisu zanemarive snage. Naime, dok iranski izvori govore o nekakvih 8000 američkih vojnika još uvijek u zemlji, Irak nedvojbeno ostaje zemlja s najvećom američkom diplomatskom misijom na svijetu – američko veleposlanstvo u Bagdadu, zajedno s nekoliko konzulata i drugih ustanova, zapošljava oko 15 tisuća ljudi.

Njih štiti oko pet tisuća privatnih zaštitara iz čitavoga niza specijaliziranih kompanija, koje na raspolaganju imaju i svoje zrakoplovstvo te velik broj oklopljenih vozila. Uz to, u vojnome dijelu američke misije navodno je i 157 vojnih instruktora koji bi Iračanima trebali pomoći oko obuke, te još nekoliko stotina civilnih najamnika koji će se baviti stavljanjem u funkciju američke vojne opreme koju je Irak u posljednje vrijeme kupio. Riječ je o ukupnom trošku od oko 11 milijardi USD, uglavnom potrošenih na kupnju borbenih zrakoplova i tenkova, ali i ponešto ostale opreme, koja je dosad tek manjim dijelom i isporučena režimu u Bagdadu. Pa ipak, sve to ne znači i da je Irak stabilan. Dok tisuće ljudi, koji su posljednjih godina aktivno surađivali s američkim okupacijskim vlastima u Iraku, u zadnji čas još po posebnim propisima traže vize za odlazak u SAD, kriza u toj zemlji samo što se nije ponovo rasplamsala.

JOŠ PRIJE NEGO ŠTO SU američki vojnici konačno i otišli iz Iraka, u subotu, 17. prosinca, u javnost su procurile naznake da premijer Iraka, šijit Nouri al-Maliki, planira zbog navodnoga terorizma uhititi Tarika al-Hashimyja, sunitskog potpredsjednika države. Budući da se u Iraku već neko vrijeme govori o tihoj čistki sunitskih kadrova iz državnoga sustava, te su naznake izazvale burne reakcije, među ostalima, političkoga bloka al-Iraqiya, najjače pojedinačne političke snage Iraka nakon izbora u ožujku 2010. godine (čiji je prozvani al-Hashimy drugi čovjek u hijerarhiji). Otrovni komentari u medijima, dani oko tih navodno diktatorskih namjera iračkoga premijera al-Malikija, doveli su do suspenzije Saleha al-Mutlaka, sunitskog zamjenika samoga premijera (inače, trećeg čovjeka već spomenute pretežno sunitske al- Iraqiya stranke) – samo produbljujući naglu vidljivost sunitsko-šijitskoga spora u etnički i vjerski balansiranom vrhu vlasti Iraka. Dok je stranka al-Iraqiya krenula u bojkot parlamenta, ali ne još i vlade u kojoj ima devet ministara, prozvani sunit al-Hashimy se pod krinkom službenog puta sklonio na sjever Iraka, u kurdsku samoupravnu regiju, gdje je 19. prosinca mirno dočekao i podizanje službenog uhidbenog naloga iz sjedišta centralne vlasti u Bagdadu. Boraveći u kurdskom dijelu Iraka, pod izričitom zaštitom Jalala Talabanija, kurdskog predsjednika Iraka, on je javno opovrgnuo optužbe iz Bagdada, u međuvremenu potkrijepljene i navodno iznuđenim televizijskim priznanjima svojih tjelohranitelja. Navodno naređivanje likvidacija političkih protivnika i sudjelovanje u bombaškome napadu na irački parlament krajem studenoga al-Hashimy smatra namještenim optužbama – proizvodom sigurnosnog aparata kojim upravlja šijit al-Maliki, koji u nedostatku političkog dogovora već godinu dana uz funkciju premijera djeluje i kao irački ministar unutarnjih poslova, obrane te nacionalne sigurnosti. Time je nastao zastoj u političkome procesu koji sad već gotovo dva tjedna blokira funkcioniranje vlasti u Iraku.

DOK NIJE JASNO JESU LI bombaški napadi na šijite posljednjih tjedana bili barem djelomično motivirani i osvetom za navodni politički progon iračkih sunitskih političara, činjenica je da napetosti u zemlji rastu. Dobro to ilustrira i zahtjev za jačom autonomijom koji se posljednjih dana čuo iz dvije pretežno sunitske provincije Iraka, na zapadu i sjeveru od glavnoga grada. To je posebice značajno u svjetlu ustavnih odredbi koje za tri tako raspoložene pokrajine omogućuju osnivanje zasebne samoupravne regije – usporedive s onom kurdskom na sjeveru zemlje. Dok bi takva sunitska regija vidljivo ubrzala raspad jedinstvenoga Iraka, već i utočište koje sunitski Kurdi u svojoj samoupravnoj regiji pružaju sunitskim političarima iz arapskoga bloka čini bjegunce temeljito nedostupnima vlastima iz Bagdada.

DOK POD POKROVITELJSTVOM predsjednika države već desetak dana traju pregovori šijitskoga premijera i sunitskih izbjeglica, Irak stoji, a nezadovoljstvo raste. Iako preostali američki dužnosnici u Iraku nastoje pregovorima pomoći pri rješavanju krize, sve je jasnije da će do toga teško doći, a pad vlade Nourija al-Malikija te novi izbori sve su izgledniji. Upravo je to rješenje koje su početkom protekloga tjedna predložili šijitski pristaše radikalnog Muqtade al-Sadra, utjecajnog vjerskog velikodostojnika koji se u siječnju ove godine vratio u Irak nakon višegodišnjega boravka u Iranu – a koje bi postupno moglo postati prihvatljivo i sunitima iz stranke al-Iraqiya, ne postigne li se uskoro politički kompromis u okviru postojeće vlade Iraka. Jačanjem šijitskoga bloka u podijeljenoj vlasti Iraka, posredno jača i utjecaj susjednoga Irana u toj državi. I unatoč vojnoj prisutnosti te političkom utjecaju SAD-a u Iraku, taj je proces već neko vrijeme vrlo vidljiv - posebice u glasovanjima Iraka u okviru Arapske lige te Vijeća za suradnju u (perzijskome) zaljevu, oko Arapskoga proljeća te krize u Siriji. No sada, nakon povlačenja glavnine snaga SAD-a iz Iraka, realno je očekivati da će taj utjecaj susjednoga Irana i dalje jačati. Zato i ne začuđuje što je, usporedo s podizanjem tenzija oko međunarodnih sankcija Iranu i mogućeg uzvratnog blokiranja pomorskoga prometa tjesnacem Hormuz, iz Tehrana u Bagdad upućen i izravan poziv na užu vojnu i sigurnosnu suradnju dviju susjednih zemalja sa šijitskom većinom u stanovništvu i državnoj vlasti. DOK NIJE VJEROJATNO da će iranske i američke vojne vježbe, najavljene ovih dana u prostoru oko Hormuza (inače ključnog uskog grla svjetskog sustava transporta nafte), dovesti do oružane eskalacije u regiji – ostaje otvoreno pitanje iračkog odgovora na ponude i utjecaj s istoka. Dobar će test te političke i sigurnosne orijentacije biti i iračko rješavanje pitanja oko 3,5 tisuća pripadnika organizacije Mujahedeen Khalq ili MEK-a – protuiranske grupe čija je središta SAD vojno zarobio i razoružao još 2003. godine. Iako je ta skupina međunarodno na više strana deklarirana kao teroristička – što ide na ruku Irana, koji te ljude aktivno nastoji dobiti u svoje ruke ne bi li im sudio za izdaju i terorizam – SAD i njihovi zapadni saveznici u ovoj su grupi našli vrijedne saveznike za pritisak na Tehran, o čijim se tajnim nuklearnim aktivnostima posljednjih godina pretežito saznavalo upravo iz obavještajnih izvora organizacije Mujahideen Khalq. Upravo zato, SAD su prije povlačenja navodno i inzistirale da se toj grupi omogući izlazak iz zemlje, doduše, na još neutvrđeno novo odredište – što Iraku ostaje za provesti. Ili ne.