'Kad su svi 2000. bježali iz HDZ-a, ja sam ušao. Iako je bilo osobnih razočaranja, nisam se pokajao'Police biblioteke bile su ispražnjene jer bio je to njegov posljednji dan u zgradi Hrvatskog sabora, gdje je proveo osam godina kao zastupnik i predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. Neki mu danas zamjeraju njegovu pripadnost HDZ-u i prijateljstvo s Ivom Sanaderom. Prije nekoliko dana Petar Selem je dobio počasnu titulu profesora emeritusa, a kaže da mu je važna praktična strana te titule koja mu omogućava da predaje na fakultetu dokle god za to ima zanimanja. Kazalište kojim se, kao redatelj, Petar Selem cijeloga života bavio, ipak je ostavilo prostora za pisanje, predavanja na nekoliko fakulteta, slikarstvo, egiptologiju koju je, kao i umjetnost i civilizaciju Bliskog istoka, diplomirao na fakultetu u Strasbourgu, gdje je bio najbolji student čuvenog profesora Jeana Leclanta.

U Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, također je diplomirao arheologiju i povijest umjetnosti, gdje je i doktorirao iz povijesnih znanosti. Rođen u Splitu na Mejama, zarana je otkrio Pariz i kazališne izvedbe Camusovih drama, a onamo se mnogo godina kasnije vratio, u Théâtre de l'Europe, kamo ga je pozvao na suradnju čuveni redatelj Giorgio Strehler. Godinama je, također kao član međunarodne udruge teatrologa i redatelj, odlazio na nebrojena putovanja po svijetu. Obnašao je mnoge funkcije, bio u uredništvima raznih časopisa, urednik časopisa u Meksiku te član mnogih žirija po svijetu. Osim toga je igrao za splitski klub koji je bio državni prvak u vaterpolu, a danas je predsjednik Vaterpolskog kluba Medveščak.

“Uvijek sam se, na neki način, jednim odmarao od drugoga”, kaže Selem. “Predavanjima sam se odmarao od teatra, teatrom od pisanja, a zapravo, od svega sam se odmarao ljubavlju. A to je čitav jedan segment mojega života.” Sve to stalo je u monografiju koju je nedavno izdala Školska knjiga, gdje je nabrojeno Selemovih 119 dramskih i opernih režija te režije četiriju radiodrama. U monografiji nedostaje podatak da će Selem početkom veljače u Italiji režirati Ponchiellijevu “Giocondu”, dok se u Splitu očekuje hrvatska praizvedba Verdijeve opere “I vespri siciliani”, također u njegovoj režiji.

Pretpostavljam da je ovo kraj vaše političke karijere. Koliko ste, zapravo, konkretno sudjelovali u politici i zbog čega ste uopće ušli u HDZ? Vaši oponenti se pitaju što vam je to trebalo.

- Od rane sam mladosti sanjao o neovisnoj Hrvatskoj, što se 1971. očitovalo mojom nazočnošću u upravnom odboru Matice hrvatske. Nakon pada pokreta '71. došlo je razdoblje mraka i ograničena djelovanja. Nisu mi, srećom, oduzeli putovnicu, pa sam se mogao okrenuti djelovanju u međunarodnim kazališnim asocijacijama. Nakon svega, kad se pojavila mogućnost hrvatske države, bilo je prirodno da svim srcem stanem uz tu opciju, iako u početku nisam ušao u HDZ.

Zbog čega?

- Odbijala me tada, u toj stranci, nazočnost ljudi iz prošlog vremena, onih koji su nekada bili dio represivnog aparata staroga režima. Tuđman je, možda, procijenio da su ti ljudi u tom času potrebni, no ja sam osjećao da se s njima ne mogu naći u istom društvu. Kad me Tuđman dvaput pozivao da se pridružim, rekao sam mu da sam svim srcem za njegovu političku opciju, ali da smatram da mogu tomu pridonijeti radeći svoj posao i promovirajući našu Hrvatsku po svijetu na području kulture. Tomu bi pridonijele mnoge veze s uglednim ljudima s kojima sam surađivao, a koji su mi vjerovali i primali s uvažavanjem ono što sam im govorio o tadašnjim događanjima u Hrvatskoj. Ti su intelektualci bili pretežno lijevo orijentirani jer europska kultura je, uglavnom, kultura ljevičara. Kasnije, kada je, nakon smrti predsjednika Tuđmana, ljevica u Hrvatskoj preuzela vlast, učinilo mi se da bih se mogao izravnije uključiti u politiku i smatrao sam da trebam sebe staviti na kušnju. Zaključio sam da je HDZ stranka koja po svom temeljnom programu odgovara mojem svjetonazoru. Iako je bilo i osobnih razočaranja o kojima ne želim govoriti, nikada se nisam pokajao. Kad su svi 2000. bježali iz HDZ-a i kao štakori napuštali brod, ja sam odlučio ući. Posljedica toga bila je da su odmah raskinuli moj ugovor za mjesto umjetničkog direktora Hrvatske radiotelevizije i nisu dopustili ni da do kraja godine odradim ugovorni mandat.

Opći je dojam da je HDZ doveo zemlju u teško stanje. Što biste mogli reći o bivšem premijeru Ivi Sanaderu, s kojim ste prijatelj još iz splitskih dana?

- Iako nemam što izgubiti, bilo bi veoma neukusno ulaziti u raspravu o ljudima s kojima sam radio, a isto tako i o Sanaderu, u ovom trenutku kada je pod optužbama. Istina je, mi smo bili prijatelji. To je za mene bolna tema, stoga o tome sad ne bih govorio. Sve ovo što se događalo može biti predmet drugih, dubljih analiza. Moj odnos prema HDZ-u nije se nimalo promijenio. U životu svake stranke ima uspona i manje sretnih trenutaka. Prirodno je da dođe do regresivnih razdoblja. Ideali se istroše, treba ih regenerirati, naći u njima novu energiju.

Gdje bismo mogli pronaći začetak vaše ljubavi prema kazalištu?

- U kazalište me kao dječaka vodila majka jer je otac umro kada sam imao četiri godine. Ako apstrahiramo osobne ljubavne strasti, moje prave strasti bile su uvijek kazalište, sport i sveučilište. Volim predavati i volim biti u kontaktu s mladim ljudima, to me usrećuje i obogaćuje. Sve te tri stvari su kolektivne i to su strasti razmjene. Camus je govorio da su njegova prava iskustva bili prašnjavi nogometni tereni u Alžiru. Uzajamno podupiranje u sportu istovjetno je onomu u kazalištu.

Svoju intimnu, subjektivnu strast iskazujete kroz druge ljude. Koliko je bavljenje sportom pridonijelo “izdržljivom srcu”?

- Bavljenje sportom formira izdržljivost. Uči vas davati i primati udarce te kako izdržati izgubljenu “utakmicu”. Sve to danas opet proživljavam kroz svoga sina Petra Jurja koji je juniorski svjetski prvak u vaterpolu. Član je kluba Medveščak i igrao je za A reprezentaciju. Kao dječak imao je mnogo interesa, svirao je obou itd., a sada se možda suviše saživio sa sportom, manje čita nego prije, ima velike obveze. Moj je uvjet da studira i, osobno, ne bih želio da cijelog života ostane samo u sportu. To je težak kruh.

Od mladosti, koji su ljudi ili ideje bili bitni u vašem formiranju?

- U formativnoj fazi bio je to Albert Camus sa svojim mediteranizmom i svojom filozofijom mjere. Bio mi je blizak i kao čovjek koji se bavio kazalištem, koji je adaptirao, režirao i pisao drame. Kad sam otišao u Francusku, otkrio sam genijalnog dramskog autora Paula Claudela. Camus je bio ljevičar, egzistencijalist, a Claudel veliki katolik, i moje prve dvije veće režije bile su Camusov “Kaligula“ i Claudelova “Razdioba podneva”. U Zagrebu, jedini čovjek s kojim sam tada bio bliži u tom smislu bio je Vlado Habunek. On je u pretežno primitivnom svijetu oko nas bio gospodin, a znao je od glumaca i pjevača napraviti gospodu. Pokupio sam od njega neke elemente estetike i vanjske elegancije. Do kraja smo ostali prijatelji, iako se nije mogao pomiriti s činjenicom da sam počeo raditi po Europi jer je potajno smatrao da jedino njemu pripada ta misija.

Znatno ste više od svih naših redatelja režirali po svijetu. Kako ste dolazili do kontakata i do angažmana?

- U početku sam radio neke kratke opere za Biennale, ali nisam mislio biti operni redatelj. 'U mladosti Albert Camus je svojim mediteranizmom i filozofijom mjere utjecao na mene'Primarna mi je bila drama. Kako sam kod nas od sloma Hrvatskog proljeća 1971. dospio na crnu listu i na njoj ostao dugi niz godina, kad sam 1983. ušao u upravni odbor Teatra Europe u Parizu, Marijan Radmilović, tadašnji intendant HNK, poželio me vratiti i u hrvatsko glumište. No u komitetu su mu rekli – Selem ne može režirati dramu jer je nacionalist i on bi kroz to mogao provući neke svoje ideje. Onda se Radmilović dosjetio pitati može li Selem barem režirati operu, na što su mu rekli – 'ajde, može operu, tamo se pjeva na talijanskom. Tako sam dobio režiju Verdijeva “Nabucca” koji je postigao nevjerojatan uspjeh i s kojim sam prošao cijeli svijet. Samo sam tu operu režirao pet puta i nikada nije bilo isto, jer ne možete “štancati” samoga sebe. Uvijek nađem nešto novo. Kijev, Moskva, Petrograd, Luxembourg, Ludwigshafen, Budimpešta, Boljšoj teatar, Marijinsko kazalište u Petrogradu, Salzburg, Osijek... Smiješna situacija - kad je u Zagrebu '84. bila generalka “Nabucca”, pokus je trebala snimati televizija. Miro Belamarić, koji je dirigirao, dobio je zadatak da me pokriva – mogao sam režirati, ali nije me se smjelo vidjeti! “Nabucca” inače nisam posebno želio, a Peter Brook mi je jednom kazao: “Pazi, budi vrlo oprezan ako ideš režirati stvari koje previše voliš. Imaš bolji pregled kada radiš nešto prema čemu imaš distancu.” Tu sam zaista imao distancu, ispalo je kako je ispalo. Kontakti za vanjske produkcije išli su preko mog agenta. I za agenta morate imati neku radnu biografiju. Dugo sam radio s talijanskim agentom, dok sada radim s agentom iz Švicarske. Prije tri godine talijanski mi je agent dogovorio u rimskoj operi “Toscu”. Kako je u to vrijeme u Saboru bilo glasovanje o povjerenju vladi, mnogo je ovisilo o jednom glasu i morao sam otkazati. Agent se jako rasrdio.

Kako je došlo do vaše suradnje s Giorgiom Strehlerom i njegovim Teatrom Europe u Parizu?

- Godinama sam vodio svjetsku udrugu teatrologa i kazališnih kritičara. Jedne sam godine, mislim 1982., u vrijeme karnevala u Veneciji, u okviru Teatra Biennale, vodio projekt sa skupinom mladih glumaca, teatrologa i pisaca iz cijeloga svijeta. Tada je direktor Biennalea bio moj prijatelj Maurizio Scaparro i kad ga je Strehler pitao za neko novo ime, Maurizio je spomenuo moj projekt. Giorgio me, potom, pozvao da surađujem s njim u Teatru Europe koji je on, uz pomoć Jacka Langa, francuskog ministra kulture, utemeljio u zgradi čuvenog starog kazališta Odéon. Ponosan sam na tu suradnju. U to je vrijeme, uz Petera Brooka, Strehler bio najveći redatelj i mogao je birati suradnike iz cijeloga svijeta.

Kako je izgledala organizacija rada u Teatru Europe i koji je bio vaš udio?

- Strehler je bio generalni direktor, zatim je postojao “comité de direction”, to smo bili Talijan Renzo Tian, Francuz Bernard Dort i ja. Jack Lang nam je, uz budžet, dao i potpunu autonomiju. Bio sam tamo dva mandata, što znači punih šest godina. Giorgio je živio između Pariza i Milana, gdje je zadržao direkciju svog Piccolo Teatra. Imali smo radne sastanke u tzv. Plavom salonu gdje smo dogovarali repertoar. Potom bismo utvrdili tko će od nas koje predstave otići pogledati po Europi da bismo izabrali što ćemo dovesti. Osim toga, imali smo krasan luksuzni časopis koji se zvao Théâtre en Europe, u kojemu smo svi mi i pisali. Bio je princip da nitko od nas, osim Strehlera, ne režira u tom kazalištu. Sastajali bismo se onako kako je njemu padalo na pamet. Znao me nazvati navečer i reći “Petre, dođi suta u Pariz na sastanak, čeka te karta na Zrinjevcu. Ponekad bih tamo ostao dan-dva, a koji put i po tri mjeseca. Kad je Giorgio otišao, otišao sam i ja. Na njegovo je mjesto došao Španjolac Louis Pascal. Bila je to zgodna primopredaja. Pascal je izrazito nizak i kad sam ja sa svojih 1,95 metara polako ustajao i na kraju se uspravio, on je rekao, gledajući me odozdo: “Ja sam kriv.”

Kakav je bio program i osnovna ideja tog kazališta?

- Klasika, moderno interpretirana, ali ne radikalno moderno. Skakespeareova “Oluja”, zatim Brechtova “Prosjačka opera”, a doveli smo i Ingmara Bergmana s njegovim Ibsenom. Ideja je bila europeizam u smislu teatra koji sintetizira ono najbolje, i to na dva načina – vlastitom produkcijom, koja je redovito bila na francuskom, i kvalitetnih gostujućih produkcija koje su se igrale na originalnim jezicima. Tako su gostujuće predstave postale dio repertoara teatra. Imao sam uvid u slavenski dio i zahvaljujući tome upoznao sam velikog redatelja Anatolija Efrosa. Efros je imao težak život u Rusiji, smatrali su ga disidentom. Kad je došao u Pariz, bio je uplašen, isto kao i Šostakovič kojega sam imao priliku sresti u Zagrebu. U Parizu sam, još kao student, gledao “Demone” Dostojevskoga u adaptaciji i režiji Alberta Camusa, koji govore o budućnosti totalitarizma, i to je bila čudesna predstava. U Teatru Europe to je režirao Jurij Ljubimov, koji je na Zapadu imao golem uspjeh, ali to više nije bio onaj Ljubimov iz velikih vremena ruskog teatra. No to je tragedija ljudi istočnog bloka. On je, kao čovjek i redatelj, bio nešto između genijalca i opsjenara i imao je neke svoje “štosove”. Primjerice, u vrijeme predstave stajao bi u posljednjem redu, otkud bi baterijom glumcima davao nekakve svjetlosne “signale”.

Kakav su način rada imali Giorgio Strehler i Peter Brook i kako vas se dojmio Ingmar Bergman?

- Giorgio je bio božanstvo na kazališnom nebu, a gajio je kult prijateljstva prema onima koje bi prihvatio. Dok je režirao, “foršpilao” je, tako da kad bi došla premijera, osjećala bi se opasna praznina jer bi na probama on postao dio predstave. On je to znao, tako da bi pozvao kritičare tek na petu predstavu, onda kad bi se ona uhodala bez njega na pozornici. Bergman je bio visok, misaon, dubok čovjek, no hladan i bez šarma. Ne znam što bih o njemu mogao reći. No u kontaktu nije “niti smrdio niti mirisao”. Bio je veoma povučen. Peter Brook je također povučen, ali on, za razliku od Bergmana, zrači karizmom. U to vrijeme on je imao svoje kazalište Bouffes du Nord u Parizu, gdje sam imao priliku prisustvovati njegovim probama. Strehler i Brook su se uzajamno veoma uvažavali, ali kao svi veliki, onako, izdaleka. Brook je zanimljiva osoba. Imao je svoju čarobnu formulu kruga, što znači da bi glumce na čitačkim probama posjeo u krug, na pod po mogućnosti. Za razliku od Strehlera, koji na probama viče i trči uokolo, on šapće glumcu sasvim izbliza i prenosi mu, više nego verbalno, neku energiju. Sjećam se kada smo jednom ručali zajedno. Sav je taj ručak bio “u sordini”, to jest, ispod glasa. Nije to glumljena finoća, već neka vrsta duhovnosti i rezultat je njegova promišljanja o sebi.

Strehler viče, Brook šapuće. Kakav vi imate pristup radu s umjetnicima?

- Negdje između. Prisutan sam na pozornici, nastojim biti u interakciji s glumcem ili pjevačem, u energetskoj sinergiji, ali nikada ne “foršpilam”. Odmah volim dati osnovne kooridnate i ideju predstave i ne volim pretjerano teoretizirati. U pisanju sam teoretičar, ali ako teoretiziraš na pozornici, gotov si. Uvučeš se u nešto iz čega je teško izići. Obrazovanje, sredina, poznavanje jezika, senzibilnost, sami po sebi ništa ne znače. Sve to koristi ako se amalgamira u neku smjesu koja postane - Ti. Morate ići preko znanja. To je poput jedne osobne slike svijeta.

Vaši suradnici, scenografi, kostimografi s kojima ste radili, svatko od njih nešto drugo donosi predstavi.

'Šerbedžija nije volio moj ogoljeli teatar bez realističkih ideja'- Po svijetu sam radio predstave s mnogim stranim umjetnicima. Kod nas sam imao sreću da sam svoj prvi mladenački projekt, predstavu “Kaligula“, radio s arhitektom Božidarom Rašicom, jednim od najvećih hrvatskih scenografa. Kasnije sam s njim radio još nekoliko predstava: “Nabucca“, “Macbetha“... Bio je čovjek karaktera, obrazovan, fleksibilan i lako je prihvaćao primjedbe i promjene. Sa Zlatkom Kauzlarićem Atačem, s kojim sam također dosta radio, imao sam lijepu, ali i burnu suradnju. On je sjajan scenograf i slikar, ali, za razliku od Rašice, tašt je i teže bi primao kad neka njegova ideja ne bi bila prihvaćena. Imao je višak kreativnosti, a i sam nosi u sebi želju za režiranjem, pa je bio sklon miješati se u režiju, što nas je dovodilo do konflikta. Kad smo u Rijeci radili našu prvu zajedničku predstavu, operu "Zrinjski", nakon tri dana mi je Margareta Gilić, direktorica teatra, rekla: “Znaš Petre, vi se toliko svađate da se pitam hoće li ta predstava uopće doživjeti premijeru.” Na kraju je predstava doživjela sjajnu premijeru. U životu ima i takvih burnih ljubavnih odnosa. S Matkom Trebotićem radio sam “Juditu”, Bartókov “Dvorac Modrobradog” u zagrebačkom HNK i “Prijenos svetog Dujma” na splitskom Peristilu, predstave koje su bile vizualno veoma zanimljive. S njim je glatko raditi jer on uvijek ima jednu, i to vrlo jasnu i preciznu ideju i s njim je bilo diskusije u prethodnom razgovoru, a ne tijekom realizacije. S Marinom Gozzeom radio sam na dosta predstava, a jedna od upečatljivih bio je “Satyricon“ od Bruna Maderne koji se izvodio u Klovićevim dvorima. Gozze je sjajan scenograf, ali s njim nema mnogo traženja. Donese nacrte i potom nestane dok stvari ne dođu u završnicu. U posljednje vrijeme napravio sam neke predstave s Ivom Knezovićem, umjetnikom divnih ideja i, što je veoma važno, on poznaje glazbu i zna čitati partituru, zbog čega mi je s njim lakše raditi operu. On je scenograf novog vremena koji upotrebljava kompjutorske simulacije. Radio sam s Jagodom Buić, s kojom je bilo zabavno, bilo je mnogo zanimljivih razgovora, a kostimografkinji Danici Dedijer, koja inače ima veoma istančan ukus, znao sam prigovarati da je previše tekstila i da ću uzeti škare. Imali ste priliku raditi s glumcima nekoliko generacija... Kaligulu je 1967. igrao Božidar Boban, a Scipiona mladi Rade Šerbedžija, koji je tada bio na drugoj godini Akademije, tada još čist i neopterećen stvarima koje su kasnije njegovu glumačku karijeru usmjerile u drugom pravcu. Rade je u nekoliko mojih predstava napravio izvanredne uloge. No ja sam radio “ogoljeli” teatar bez realističnih detalja, kojim on nije bio zadovoljan jer je uvijek sanjao o realističnom teatru i ujaku Vanji koji se češe iza uha i koji ima svoj tik. Božidar Boban je, možda, najbolji glumac s kojim sam radio. Imao je temperament koji je trebalo kontrolirati, a ne poticati. Time se stvarao unutarnji naboj i onda bi to postalo veličanstveno. Smatra se da ste jedini redatelj koji je uspio držati Božidara Alića “pod kontrolom”, s obzirom na njegovu nepredvidljivost.

Osim toga, kako ste izlazili na kraj s kapricima opernih primadona?

- S Božom je bilo riskantno raditi i s njim sam imao teško iskustvo kad smo na Splitskom ljetu radili “Princa od Homburga”. Rekao sam si - nikad više. Šteta, jer on je veliki glumac, najveći iz te generacije. Kasnije sam se dosjetio kako ga se može kontrolirati. Uzeo sam ga ponovo za Brucknerovu predstavu “Gorki, gorki mjesec” gdje je igrao s Editom Majić i Jelenom Miholjević, ali sam za istu ulogu uzeo i Marka Torjanca i rekao mu: “Božo, prvi eksces, letiš van.” Edita i on bili su, također, izvanredni u “Mjesecu Alabame” Petra Brečića u ITD-u. Kad ih je vidjela Ellen Stewart, pozvala nas je u New York da se predstava repertoarno prikazuje u njezinu teatru La MaMa. Što se primadona tiče, problematična je bila Grkinja Sofia Mitropoulos s kojom sam radio “Macbetha”. Ona je pokazivala simptome “primadonske” histerije, ali smo se, na kraju, uspjeli dogovoriti. Primadonska histerija je posebna vrsta histerije i u medicini se to smatra dijagnozom. Sve im smeta – non posso più (ne mogu više) itd. Kad sam joj rekao “Ako ti ne odgovara, a ti ajde doma” - odmah se smirila. Ima ih koje su same po sebi komplicirane osobe, iako mogu biti iznimno talentirane. Primjerice, takva je Dunja Vejzović, koja je sjajan, ali zahtjevan suradnik, jer ona neprestano promišlja, želi nešto još dublje, preciznije. U jednom trenutku morate stati i nema vraćanja, jer ima još mnogo drugih elementa u predstavi.

Rano ste ostali bez oca i majka je bila anđeo vašega djetinjstva, kao što je vaša supruga Marina anđeo vašega...

- Moje starosti. Ona me podnosi već skoro četrdeset godina. “Prati” me kroz život tako što me uvijek pušta, a uvijek je tu. Kako vrijeme odmiče, sve je više tu, a meni je to potrebno. Sreo sam je 1970. kada je ona imala 17 godina, a u braku smo od 1973. Pred sam porod sina u vrijeme rata željela je da se vratimo iz Italije u Zagreb, iako ju je sestra nagovarala do dođe roditi kod nje u Švicarsku. Tako je Petar Juraj rođen u podrumu bolnice u Petrovoj, usred najžešćih uzbuna. Marina je sa mnom mnogo putovala, a dolazila je i na moje premijere po svijetu. Kasnije je vodila našu kćer Danicu, koja je sa šest godina došla na premijeru “Aide“ u Prag, a s osam u Oslo na “Krunidbu Popeje”. Kad je kći malo odrasla i kada bi me obavijestila “Tata, ja preksutra idem k prijateljici u Meksiko”, užasnuo bih se od brige. Ona bi mi nato rekla: “Sam si si kriv. Ti si me navikao na putovanja.” Danica danas studira arhitekturu, a manekenskim poslom putovala je od Londona do Atene, Milana... ali kada je dobila ponudu za Ameriku, nisam joj dopustio da ode jer nisam želio da joj to postane profesija. Svijet mode je ipak suviše isprazan, a to je i sama osjetila. Što se majke Danice tiče, uvijek sam se borio da ne budem, kako kažu Talijani, “mamista”, sin podložan majci. U vrijeme moje mladosti, moj odnos s majkom nije bio suviše nježan, bojao sam se nježnosti upravo zato što sam bio jedinac i što smo nas dvoje ostali sami. Otac je umro i sva se ljubav majke sručila na mene. Kad sam odlazio na studij u Zagreb, htjela je doći sa mnom, što sam odbio, iako sam prvih godina stanovao u negrijanim podstanarskim rupama. Ona je imala mnogo strpljena i dala mi je ono što se kasnije pokazalo važnim – vodila me u kazalište, pričala mi sadržaje opera, pjevala mi arije i dobro je slikala. Mislim da sam joj u njezinih posljednjih deset godina, kad je bila potpuno nepokretna, tu ljubav uspio uzvratiti.