'Prolazi sve' je žestoka predstava u kojoj 11 izvođača daje sve od sebeOdmah nakon Nove godine, točnije u subotu, 7. siječnja, ansambl Gavelle praizvest će novo djelo Dubravka Mihanovića "Prolazi sve" u kojem taj mladi i nagrađivani autor - dobitnik nagrada Marin Držić za drame "Bijelo" i "Žaba" te Nagrade hrvatskog glumišta i Marula za predstavu "Žaba" u izvedbi Teatra Itd kao najbolju u toj sezoni - progovara o problemu starosti, ali zapravo se bavi "Hrvatskom koja je danas u shizofrenoj situaciji".

Predstavu režira Oliver Frljić, trenutačno najtraženija redateljska zvijezda regije, koji se svojim provokativnim režijama, od splitskih "Bakhi" i riječkog "Turbo folka" do ljubljanske "Proklet bio izdajica svoje domovine", nametnuo kao inaugurator novog političkog teatra Balkana. I upravo zbog susreta Mihanovića i Frljića, dvaju zanimljivih, ali prema umjetničkim svjetovima i kazališnim senzibilitetima potpuno suprotnih autora, praizvedba teksta "Prolazi sve" očekuje se s velikim zanimanjem jer se smatra "da je Mihanovićev suzdržani neorelizam idealan za magični realizam Olivera Frljića". A s obzirom na Frljićev smisao za političku provokaciju i podrivanje malograđanskih sentimenata, javlja se i pitanje kakvu je diverziju pripremio za Gavellu.

PREDSTAVA JE NASTAJALA puna tri mjeseca; prva proba je bila 7. listopada, a kako saznajemo, "glumci su se krvavo naradili" jer je naglasak stavljen na glumačko umijeće. U prvom "partizanskom" dijelu glumci plešu i pjevaju - pokret je realizirala Irma Omerzo, a zatim se u hipu, u jednom muzičkom taktu, pretvaraju u starce u Domu umirovljenika gdje ih učitelj plesa, odjeven u utegnutu opravicu, podučava dvokoraku. Iako i u tom dijelu ima puno plesa, stoličice iz vrtića, kao jedina scenografija Doma umirovljenika, sugeriraju bolnu istinu: sličnost štićenika obiju ustanova - djece i staraca. U glavnim ulogama pojavljuju se Jelena Miholjević kao starica Franja, koja se u poznim godinama sama prijavljuje u Dom umirovljenika i tamo dočeka kraj života, dok ostali glumci Gavelle, njih 10, igraju po nekoliko uloga, uglavnom njene cimere u domu, i stalno su na sceni. Tako Amar Bukvić glumi Franjina oca, Nasera Idrizija i supruga Prve trudnice, Ivana Roščić Franjinu majku, staricu, Prvu trudnicu i Marinu Leticu, a Barbara Nola liječnicu i izaslanicu europskog povjerenstva za obilazak domova za starije i nemoćne Rinu Van Beverin, a Filip Križan je, između ostalog, i Tino Latino, voditelj plesnih večeri u staračkom domu, dok Ksenija Pajić glumi babicu, ravnateljicu Doma za starije i nemoćne te istražiteljicu.

PRIČA POČINJE 1926. rođenjem djeteta, neobične djevojčice Franje Rožić s kockastom glavom, i prati njezin život do smrti, pun nepredvidivih skretanja, zastoja, barikada i snova. Glavna junakinja, tada 80-godišnja starica, “malena kao lakat, a snažnija od diva Regoča”, u prvom prizoru kaže: "Ispričati tuđi život nije jednostavno. A ispričati svoj možda uopće nije moguće. Svejedno, treba pokušati. Ne da bi se shvatilo, nego da bi se izgovorilo.” I nakon toga počinje teći priča o Franjinu životu: već je u kolijevci obilježena različitošću, ubrzo doživljava prvu ljubav i prvu mržnju, a u priču su ukomponirani, s puno tuge i smijeha, razni motivi - ratovi, partizani i ustaše, partizansko kazalište, političke optužbe, ideološke inkvizicije, mučenja, bračne izdaje, osobne tragedije, smrt kćeri... Međutim, Franja se ne boji smrti, ona vjeruje "da se samo ugasimo", život završi i ništa više. Iako je u središtu Mihanovićeve drame starica Franja, kroz njenu životnu priču autor zapravo govori, kako je nedavno izjavio, o "stvarima koje nas se tiču", o "Hrvatskoj danas koja je u shizofrenoj situaciji". "Primjera je zastrašujuće puno", objasnio je Mihanović. "Ovaj novostečeni ponos koji bismo trebali osjećati jer nas je Europa, eto, konačno prigrlila, jedan je od njih. S druge strane, spremni smo se ulizivati do razine nepodnošljivosti, čak i kad mi se čini da to nitko od nas ne traži. Nikome ne vjerujemo, a istodobno smo strašno naivni. Jedna sportska pobjeda ili poraz može nas baciti u euforiju ili apatiju, amplitude su nevjerojatne."

NA PITANJE ŠTO SIMBOLIZIRA neobična kockasta glava djevojčice Franje, Mihanović je Oliver Frljić, redatelj novog političkog teatraodgovorio "da nije bitno kakvog je glava oblika, nego što imaš u njoj, te da će onaj koji je drugačiji uvijek biti označen na najpovršniji mogući način". Govoreći o liku Franje te o ostalim motivima u tekstu, Mihanović je priznao da je za sve što je do sada napisao, pa tako i za lik Franje, imao predložak u stvarnom životu, a partizani, ustaše i sve ostalo tek su postaje na jednom dugom životnom putu. "Partizanskim kazalištem, odnosno sletom, poigrali smo se kao formom, zanimali su nas ta plošnost, ali i zanos, koje je moguće tamo pronaći", rekao je autor. Jedna od dojmljivijih scena svakako je ona u kojoj se pojavljuje Ćuk, glasnik smrti, koji dolazi po Sašku, malu Franjinu kći, a njena majka kaže otprilike ovo: "Uzmite nekog drugog. Ne, ne bebu. Nekog starog, evo, mene. Ja sam svoje napravila. Kako možete nekog tko još nije ni počeo? Kakvog to ima smisla?" A Ćuk joj na to odgovara: "Samo sam čekao kad ćete spomenuti smisao! Gospođo, ja samo ćučem. A tko će krenuti, ne znamo ni mi ni vi. Ni ptice ni ljudi. Razlika je samo u tome što mi odemo tiho, bez pitanja. A vi gnjavite i sebe i druge s tim: 'Kamo idemo? Odakle dolazimo? Zašto smo ovdje?' I? Saznali ste?" No u isto vrijeme, Ćuk pokazuje i svijest o jezičnoj politici, pa kaže: "Za razliku od ljudi, mi govorimo književnim jezikom. Osobno se pozivam na Rječnik hrvatskog jezika Vladimira Anića iz 1991. Znam da ih vi ljudi imate nekoliko, ali rekli su mi da je taj solidan, a jedan moram odabrati."

NA PITANJE ŠTO GA JE najviše ponukalo da se u ovo naše doba, koje je opsjednuto mladošću i gdje su stariji ljudi, kao i oni s posebnim potrebama, izgurani na marginu, bavi starošću, Dubravko Mihanović je odgovorio da je upravo to bio glavni razlog. "Mislim da se kazalište treba baviti onim što je izgurano na marginu, odnosno da treba govoriti o slabijima i slabima, na sve moguće načine. Starci i starost jedna su od takvih tema, oni nemaju priliku govoriti sami o sebi ili barem ne dobivaju tu priliku na sceni. A opsjednutost mladošću je, naravno, stupidna, s obzirom na to da je prilično neupitno da starimo”, zaključio je Mihanović. Zanimalo nas je je li tim tekstom želio senzibilizirati javnost na probleme starosti: manjak domova umirovljenika u Hrvatskoj, usamljenost starije populacije i slično. “Uskoro će trećina naše zemlje biti stara - idemo u tom smjeru. A dobiti smještaj u domu već je sada kao dobitak na lutriji, jer domovi se ne grade. Bio bih jako sretan kad bi naša predstava osvijetlila taj problem. Kao i podsjetila sve nas da ne izopćujemo slabije, dakle i starije. Moja je baka umrla u jednom zagrebačkom staračkom domu, često sam bio kod nje - mada za nju nedovoljno često - i imao sam prilike upiti specifičnu atmosferu tih prostora u koje 'odlažemo' starce."

MIHANOVIĆ JE PRIZNAO da je suradnja s Oliverom Frljićem bila odlična. Obojica su pobornici, kaže, timskoga rada u kojem svatko radi svoj posao -Mihanović piše, Frljić režira, a glumci glume - no pritom su svi usredotočeni na cjelinu i konačan ishod. Budući da je Frljić poznat kao redatelj koji često svojim režijama namjerno provocira, zanimalo nas je i je li ova režija provokativna i hoće li šokirati građanski i malograđanski Zagreb kao sve njegove režije dosad, ali Mihanović je odgovorio da “on osobno u ovoj predstavi ne nalazi ništa provokativno ni šokantno, što ne znači da izbjegavaju društveno angažirane teme”. “Čak bih rekao - naprotiv. Osim partizana, ustaša i političkih progona, govorimo i o ksenofobiji, homofobiji, europofiliji... No nismo sve vrijeme ozbiljni, puno se smijemo, pjevamo i plešemo, u predstavu smo utrpali i talijanski neorealizam i western-citate i slapstick i estetiku animiranih filmova te još dosta toga. Ukratko: melodrama za sve uzraste!", objasnio je autor te dodao: "Ovo je prava ansambl-predstava, gdje je jedanaest izvođača sat i pol na sceni, bez predaha, na trenutke u doista furioznom tempu, i gdje svi, osim Jelene Miholjević koja igra Franju, igraju po nekoliko uloga. U svom nastupu glumci su spojili preciznost i ludizam i nose ovu predstavu na takav način da mi je zadovoljstvo gledati ih. Ne zato što izgovaraju moje rečenice, već zato što govore o bitnim stvarima iz sebe i za sebe”, zaključio je Mihanović.