Objavljeno u Nacionalu br. 420, 2003-12-03

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL

Hollywoodska oda konzervativnosti

U nizu američkih hvalospjeva pustolovnom spektaklu velikog australskog redatelja Petera Weira gotovo ni jedan od recenzenata ne analizira ideološku potku tog ostvarenja – pohvalu čvrste ruke za kormilom broda koji je shvaćen kao metafora šire zajednice: u prošlom desetljeću – za Billa Clintona – Hollywood je preferirao posve drukčiju vrstu filmova

Nenad PolimacNenad PolimacJednu od ranih pouka o posebnim odlikama vođe dobio sam u filmu ‘Junaci Guadalcanala’ (original ‘The Flying Leathernecks’ moglo se prevesti i kao ‘Leteći marinci’, ali to tadašnjim distributerima – razumljivo – nije bilo dovoljno atraktivno). U priči koja se odigrava za 2. svjetskog rata na Pacifiku, među pilotima bombardera u sastavu pomorskih snaga, John Wayne glumi bojnika Kirbyja, časnika koji je svjestan brojčane manjkavosti svoje eskadrile i inferiornosti američkog naoružanja u odnosu na japansko, pa mora napregnuti svaku iskricu zapovjedničke dovitljivosti kako njegovi momci ne bi zatajili na bojištu. Nemilosrdan je prema oklijevalima i autoritaran do nepodnošljivosti, tako da njegov podčinjeni, kapetan Griffin (Robert Ryan), nekoliko puta mora intervenirati. Simpatije gledatelja u prvi su mah na Griffinovoj strani, jer on ima razumijevanja za neodlučne i neiskusne te pokušava riješiti dogovorom ono za što treba samo naredba. Ukratko, Griffin se doimao kao liberal, a Kirby kao konzervativac: svatko od nas u publici plašio se kako bi reagirao pod unakrsnom paljbom pa nam se uoči vatrenog krštenja prvospomenuti časnik činio kudikamo poželjnijom opcijom za vođu nego drugi.

Dosljedan koncept Weir režira film kao dokumentarac s početka 19. stoljeća: na brodu su važni samo zapovjednik i njegov prijatelj liječnik, a svi su članovi posade statisti na precizno raspoređenim funkcijama Događaji su, međutim, brzo pokazali da Kirby – kolikogod mu grubost prema vlastitim ljudima osobno nije draga – zna što radi i samo zahvaljujući njegovoj beskompromisnosti “leteći marinci” nisu pretrpjeli velike gubitke. Štoviše, Griffin u završnici žrtvuje brata kako bi spasio čitavu eskadrilu i nakon toga više ne zanovijeta. U ratu se, očito, treba pridržavati jednih pravila, a u miru drugih.

Film me poučio još nečemu. “Junake Guadalcanala” režirao je 1951. Nicholas Ray, filmaš izrazito liberalnog svjetonazora, koji će poslije potpisati “Buntovnika bez razloga” s Jamesom Deanom i sugestivnu antiratnu melodramu “Gorka pobjeda” s Richardom Burtonom i Curtom Jurgensom (Jean-Luc Godard proglasio ju je najveličanstvenijim filmom ikad snimljenim) te početkom 60-ih zauvijek napustiti Hollywood. Prema tome, nema doslovnog poistovjećivanja osobe redatelja i teme njegova filma. Ton priče ionako su davali scenaristi (produktivni James Edward Grant često je surađivao s Wayneom: napisao je tih godina, među ostalim, ratni evergreen ‘Pijesak Iwo Jime’ i antikomunistički ‘Veliki Jim McLane’), Ray je bio pod ugovorom za RKO, kompaniju Howarda Hughesa, pa ionako nije mogao suviše birati, no kad je već prihvatio takav projekt, očito ga je zanimalo uslojiti sukob dvojice junaka (u čemu je i uspio) te iskušati se u prizorima zračnih bitaka (za moj tadašnji ukus – previše se oslanjao na arhivske materijale velikih ratnih dokumentarista).

Nije nimalo slučajno što sam se podsjetio na “Junake Guadalcanala” dok sam drugi put gledao novi hollywoodski blockbuster “Gospodar i ratnik”. Njegova dva protagonista kao da iznova oživljavaju sukob Kirbyja i Griffina, opreku strogoće i tolerancije. U vrijeme napoleonskih ratova, Jack Aubrey, zapovjednik broda Njegova Veličanstva “Iznenađenje”, dobio je naredbu da zarobi ili uništi francuski privatni brod Acheron, koji je naumio praviti nevolje Britancima oko Južne Amerike i na Pacifiku. U prvom sukobu Aubreyjev brod, uništena kormila, uspije se spasiti bijegom u maglu, ali zapovjednik – suprotno savjetima podčinjenih – odlučuje nastaviti borbu i vrebati novu priliku da iz povoljne pozicije napadne dvostruko nadmoćnijeg protivnika. Brodski liječnik Stephen Maturin, Aubreyjev najbolji prijatelj, u neprestanoj mu je opoziciji. Ne samo što sumnja da se zapovjednik dao u potjeru za Acheronom iz oholosti a ne zbog pridržavanja naredbi, nego je ironičan prema veličanju ratnih junaka poput admirala Nelsona: dok časnici slave Nelsonovo junaštvo i patriotizam, liječnik ironično primjećuje da je admiral valjda iznimka od pravila da moć kvari ljude. Za razliku od Aubreyja, Maturin je intelektualac koji nastoji odvagnuti obje sukobljene strane: kad u usijanoj situaciji (nema vjetra pa brod pluta na pučini) mornar namjerno trkne nižeg časnika, liječnik je protiv zaoštravanja ionako zategnutih međuodnosa (”Što očekivati od njih, iako su silom odvedeni od kuće na ploveći zatvor”), no Aubrey zahtijeva kažnjavanje izgrednika. On poslije pozove odgurnutog časnika i na njegovu kuknjavu da ga posada ne prihvaća održi mu kratko predavanje: “Moraš im pokazati snagu, jer ona ulijeva poštovanje, a bez poštovanja nema ni discipline. Časnik se nikada ne druži s običnim mornarima. Njima – kao i svim ljudima – treba jedino upravljanje. Oni te preziru ako kod tebe zamijete bilo kakvu slabost.” Aubrey je tipičan primjer vođe starog kova. Za njega su kralj i domovina ideali za koje se vrijedi boriti i izvršavati naredbe, a zrnce ironije namijenjeno je tek demokratskim institucijama: “Tražiti poštenjaka u parlamentu je apsurd!” Također, nasuprot Maturinu, on ne smatra da znanost na sve ima odgovore: nakon što posada povjeruje da je brod uklet, i Aubrey je na njezinoj strani, upozoravajući liječnika da “nije sve u knjigama”. Time dodaje svojim odlikama vođe i onu religijsku.

Brod je, očito, metafora svake šire zajednice (“To je Engleska, to je naš dom!”, kliče Aubrey pred presudni dvoboj s Francuzima) koja podnosi samo jednu vrstu uprave. Toga je svjestan i Maturin, pa se uvijek – makar i gunđajući – pokorava zapovjedniku, nadajući se da će mu on tek tu i tamo pomoći u njegovim znanstvenim istraživanjima (kad zatreba, Aubrey će učiniti i više, jer će odustati od potjere za Acheronom kako bi spasio prijatelju život; možda je liječnik ipak u pravu kad tvrdi da kapetan ne goni francuski brod iz osjećaja dužnosti nego zbog privatne opsesije).

Kao i u slučaju Nicholasa Raya, iznenađuje što je takvu apoteozu čvrstoj ruci režirao Peter Weir (njega vidite u sceni na Galapagosu u kojoj posada kuša rakiju napravljenu od kaktusove stabljike), Australac koji u svojoj filmografiji ima žestok antiratni spektakl “Galipolje”: dok se u “Gospodaru i ratniku” pjevaju ode britanskom imperiju, u potonjom se filmu elaborira kako su Englezi namjerno žrtvovali tisuće australskih vojnika na turskom bojištu u 1. svjetskom ratu. Izrazito antiautoritaran (njegovi filmovi “Piknik na Hanging Rocku” i “Društvo mrtvih pjesnika” dostatan su dokaz), Weir je prihvatio projekt očito iz drugih razloga, možda čak i iz infantilne želje da režira povijesni pustolovni film po uzoru na “Pobunu na brodu Bounty”. Pa kad se već našao “za kormilom” takvog blockbustera, bar je sve zaoštrio do kraja. U strukturi filma (kojem je Weir i jedan od koscenarista) najzanimljiviji je koncept da postoje samo dva glavna lika –
Aubrey i njegov prijatelj i oponent Maturin: svi drugi samo statiraju, jer ionako po ideologiji priče oni tu nemaju ključnu ulogu. Kad neki od likova i dospije u središte radnje, to je zato što je povezan sa sudbinom broda – poput spomenutog nižeg časnika kojeg mornari smatraju inačicom biblijskog Jone – ili treba uslojiti odnos između dvojice junaka: mali lord Blakeney, koji je izgubio desnu ruku u prvom sukobu s Acheronom, podjednako je fasciniran brodom kao oružanom moći, ali i mogućnošću za otkrivanje slabo poznate flore i faune, objedinjujući najbolje osobine Aubreyja i Maturina. Weir film zapravo režira kao dokumentarac: pred objektivom se može naći samo onaj tko ima bitnu funkciju na brodu, a preko ostalih kamera prelazi u vožnji. Redatelju se pritom mora priznati da mu se čak i najsporedniji glumci ponašaju kao da su autentični sudionici tih događaja, a dojam još više pojačava vrlo pažljiva evokacija pomorskog življenja početkom 19. stoljeća.

“Junaci Guadalcanala” snimljeni su potkraj Korejskog rata, kad je Amerika ponovno morala upozoriti na značaj iskusnog i čvrstog zapovjedništva. Zanimljivo, “Gospodar i ratnik” zasigurno bi malo teže dobio zeleno svjetlo u Hollywoodu u prošlom desetljeću, za Clintonova predsjednikovanja, kad su prevladavali posve drukčiji sižei. Recimo, u “Grimiznoj plimi” zapovjednik nuklearne podmornice Gene Hackman spreman je izazvati 3. svjetski rat, ali ga tek njegov mudri zamjenik Denzel Washington spriječi u toj brzopletosti. “Gospodar i ratnik” stigao je u kina nakon (istina, sumnjive) pobjede republikanca Georgea W. Busha, kojem su poslije kod široke javnosti kakav-takav kredibilitet dali reakcija na rušenje Tornjeva blizanaca u New Yorku i srljanje u irački rat. Nimalo slučajno, priča o kapetanu Aubreyju koketira s danas prevladavajućom konzervativnošću te upozorava na važnost umijeća vođenja i osjećaja patriotizma (“Vi ne biste voljeli da vam djeca u školi pjevaju marseljezu, zar ne?”, bodri svoje mornare zapovjednik). Ta priča nije bez odjeka ni u nas, osobito što se nakon ovih izbora pokazalo da je HDZ ponovno najjača politička stranka u Hrvatskoj. Za početak, hadezeovci su se, umjesto Jutarnjeg lista, trebali malo više angažirati oko filma koji promovira njihova načela, kao što su se HIP i HSP svojedobno potrudili oko publiciteta “Harisonova cvijeća”, francusko-američke melodrame o vukovarskoj tragediji. Nisam primijetio, međutim, da su ga uopće uočili. Možda i zato što bi to bilo malo preuzetno. Jack Aubrey ipak je već doveo svoj brod do pobjede, a Ivo Sanader tek je na početku plovidbe.

Jezgra VIDEO/DVD
(VTI)

Producente Paramounta netko je trebao upozoriti da su filmovi katastrofe bili predmilenijska furka: uštedjeli bi time 100 milijuna dolara, koliko su uložili u ovaj katastrofalan podbačaj. Također, autor scenarija morao bi znati da njegova priča o ekipi superstručnjaka koja pokušava pokrenuti zamrlu Zemljinu jezgru nije čisti original, kao što se tvrdi u dodacima na DVD-u, te da se putovanjem u središte Zemlje prije više od četiri desetljeća bavila zabavna hollywoodska ekranizacija poznatog romana Julesa Vernea. Nejasno je samo kako su u tako neambicioznu razbibrigu upleli inače renomirani Jon Amiel i oscarovka Hillary Swank.
Film, inače, neće razočarati poklonike bučnih blockbustera, a i dodaci su – ako zanemarimo izrečene neistine – solidni, pa čak i prevedeni na hrvatski! (N.P.)

The Core, am. fant. film katastrofe, 2002. R: Jon Amiel GL: Aaron Eckhart, Hilary Swank, Delroy Lindo, Stanley Tucci, Richard Jenkins

Film jedna
Dvd dva

Piknik na Hanging Rocku DVD
(Blitz)

Film Petera Weira (‘Gospodar i ratnik’) označio je sredinom 70-ih procvat australske kinematografije. U nas nikad prikazan, sada je dostupan u tzv. redateljskoj verziji (nešto skraćenoj u odnosu na original). Autentična priča s početka 20. stoljeća – nestanak triju učenica i jedne nastavnice ženske privatne škole – iskorištena je za rafiniran esej o divljini i civilizaciji, sputavanju i oslobađanju erotike. Po uzoru na Antonionijevu ‘Avanturu’, film ne razrješava ključnu zagonetku.
Šteta je što tako važan film na disku nema dodataka. (N.P.)

Picnic at Hanging Rock, austral. drama, 1975. R: Peter Weir GL: Rachel Roberts, Dominic Guard, Helen Morse, Anne Lambert

Film tri
Dvd nula

Deset minuta stariji – truba VIDEO/DVD
(VTI)

Prvi od dva omnibusa britanskog producenta i redatelja Nicholasa McClintocka u kojima najpoznatiji svjetski redatelji potpisuju kratke filmiće od deset minuta i meditiraju o vremenu i tko zna čemu sve ne mogao bi razočarati filmoljupce s prevelikim očekivanjima: zapravo, jedino se prilog Jima Jarmuscha s Chloe Sevigny u ulozi glumice koja u prikolici očekuje snimanje uzdigao da malog filmskog dragulja, a nije loša ni priča Španjolca Victora Ericea. Ostalo? Od preuzetnog i nerazumljivog do površnog!
Na disku su uz film samo foršpan i fotosi. (N.P.)

Ten Minutes Older: Trumpet, brit.njem.španj.-niz.-fin.-kin. omnibus R: A. Kaurismaki, W. Wenders, J. Jarmusch, V. Erice, Ch. Kaige i dr.

Film jedna
Dvd nula

Romansa u Vermontu VIDEO/DVD
(Continental)

Prvi hollywoodski film Britanca Marka Hermana (‘Brassed Off’, ‘Mali glas’) nastao je po predlošku Charlesa Webba, autora legendarnog ‘Diplomca’. Ipak, komedija o velškom slikaru koji bježi u Ameriku kako bi zaboravio ljubavnu izdaju i zatim vrluda između dvije romantične veze koristi tek djelić zabavnih opreka starog i novog svijeta, a i doima se poput skromnog nezavisnjaka, iako ju je producirao moćni Disney. Karizma glumačke ekipe jedini je razlog zbog kojeg je ne treba posve ignorirati.
Na disku je u dodacima samo kratak prilog o snimanju. (N.P.)

Hope Springs, am.-brit. ljub. komedija, 2002. R: Mark Herman GL: Colin Firth, Heather Graham, Minnie Driver, Mary Steenburgen, Oliver Platt

Film jedna
Dvd nula

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika