Objavljeno u Nacionalu br. 420, 2003-12-03

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

RAČAN ČEKA VELIKU KOALICIJU

...

Srećko JurdanaSrećko JurdanaIvica Račan uporno tvrdi da je na izborima prošao fantastično, bez obzira na to što je ostao bez vlasti. Nekada je u sličnome stilu nastupao i Anto Đapić, razbacujući se farsičnim zadovoljstvom izbornim rezultatima premda mu se stranka (HSP) u parlament provlačila kroz ušicu igle i uvijek ilegalno, tj. namještanjem tih rezultata po Tuđmanovoj mjeri i direktivi. Danas je spomenuti Đapić napokon svoj na svome; u parlamentu se prvi put u karijeri situirao na zakonit način, i to s brojem mandata koji je negdje uz bok HNS-u i HSS-u. Za razliku od njega, Račan može novi status svoje stranke obraniti jedino agresivnom verbalistikom, što čovjek i čini. Dakle: lažu oni koji tvrde da je SDP poražen; ne, on je zapravo potvrdio svoju snagu, i s ponosom odlazi u oporbu. Demagogija je ostala Račanov forte. Da ga nema, trebalo bi mu podići spomenik od blata. Imao je kontrolu nad državnim novcem, resursima, kadrovima, uživao je potporu građanske populacije i mogao je donositi odluke koje idu u prilog njegovome pokretu. Odluke? Dosljedan svojoj kompromiserskoj prirodi, nije bio u stanju ni ukinuti glasanje hadezeovski orijentiranih iseljenika koji u Hrvatskoj ne plaćaju porez, ili promijeniti izborne jedinice koje je konstruirao stari HDZ (po obrascu ”šekimanderinga”). I sada je tu gdje jest, ali ne da se.

Pucanj u prazno

U SDP-u su neki smjeliji ljudi zatražili njegovu ostavku, na što je Račan odgovorio rezolutnim odbijanjem, čak zgražanjem, instruirajući usput pojedine novinare koje je tijekom mandata zadužio pravosudnom blagonaklonošću prema njihovim gazdama, da u “analizama” zaključe kako bi Račanov odlazak bio katastrofa za SDP, a pomalo i za državu. Taj dužnosnik, navodno, nema nasljednika. Opstojnost hrvatske socijaldemokracije ovisi o njemu, o njegovoj dalekovidnosti, snazi i karakteru. Ode li – unatoč ovakvom izbornom trijumfu – raspast će se lijeva scena. Na sreću, Račanu nije ni nakraj pameti da ode. I kamo bi, uostalom? Na krstarenje morima i oceanima u društvu s Damirom Vrhovnikom? Ne, on je – u svojoj poznatoj maniri – spreman za novo razdoblje čekanja u parlamentu da se protivnici umore i kompromitiraju, i da ga narod zatim još jednom izbaci na površinu kao uvijek prisutno rješenje, odnosno kao priručni sedativ za nagomilane konflikte.

Teško da će se taj obrazac ponoviti. Vrijeme prolazi, a s njim i političke šanse, energije i kredibiliteti. Kad je riječ o Račanovoj perspektivi, impresije autora ove kolumne nisu pretjerano optimistične. Do 1990. cijeli život bio je na vlasti, a deset godina poslije dobio je – kao nacionalna rezerva – još jedan metak u cijev, uz obavezu da njime pogodi cilj. Ispalio ga je, međutim, u zrak, i malo tko nakon toga i dalje vjeruje u njegove pucačke sposobnosti. S porazom na izborima na sebe je navukao neviđenu omrazu građanske klase. Sanader je po političkome programu neusporediv s Tuđmanom, ali nosioci građansko-intelektualnoga svjetonazora unatoč tome novi dolazak HDZ-a na vlast doživljavaju kao retrogradnu činjenicu, i za takav razvoj događaja okrivljuju Račana prije bilo koga drugog. On ima i neke olakotne okolnosti. Budiša mu je počeo razbijati koaliciju praktično od trenutka kad je zasjela u Sabor. Kad je HSLS Budišinom zaslugom otišao u oporbu, a nakon toga i u povijest, njegovu opstrukcionističku ulogu u Vladi preuzeo je Zlatko Tomčić. Za Račana nikada nije bilo mira.

Interpretacije i prilagodbe

Na drugoj strani, on se pokazao kao premijer kojem psihološki odgovara upravo takva klima neprestanoga natezanja s partnerima, jer ona je idealan alibi za nedjelovanje. Ne možemo, ne da nam Budiša. Ne možemo, ne da nam Tomčić. A ne možemo, zapravo, jer Račan naciju nikada nije suočio s nekom jasnom socijaldemokratskom alternativom: dame i gospodo, građani, Hrvati i svi ostali, ne zanimaju me birokratska natezanja i koalicije koje traže svoj smisao; ja imam program. U ovoj zemlji poštovat će se zakoni, reformirat će se tužilaštva i sudovi, funkcionirat će policija, kažnjavat će se privredno-politički banditizam, surađivat će se s Haagom, neće se tolerirati ustaštvo, ići će se prema Europi, poništit će se lopovska pretvorba, neće se zaduživati preko mjere koju može podnijeti nacionalni proizvod. Ako se provedba ovih ideja ne može plebiscitarno podržati, potražite novoga šefa Vlade. No Račan je nešto drugo. Otvoreno govoreći, u aktualnoj postizbornoj situaciji Račanova ostavka na položaj vođe SDP-a djelovala bi terapeutski ne samo na SDP kao takav, nego i na sve građane koji su vjerovali u hrvatsku socijaldemokraciju. Vrijeme je za nove ljude. Račan, međutim – a u tome i jest tajna njegove duge političke egzistencije – ne živi u kategorijama pobjede ili poraza, nego isključivo u kategorijama interpretacije i prilagodbe.

Dalekovidni promatrač

Sad čeka kada će – i hoće li – Sanader sastaviti novu vladu, da bi joj potom valjda pokazao zube, jer “SDP u oporbi može djelovati odlučnije negoli na vlasti”. Ta Račanova filozofija “odlučnosti” koja se manifestira samo onda kada se ne može primijeniti, otkriva cjelokupnu jalovost njegovih društvenih vizija. Ali on – takav kakav jest – nije završena priča. On vjeruje u svoju budućnost, kao što je uvijek u nju vjerovao, jer zna da će Sanader imati velikih problema. Vlada koja prinudno koalira s tvrdoglavim penzionerima, usamljenim osvetnicima tipa Ive Lončara, ili vođama manjina koje drže figu u džepu, osuđena je na nestabilnost. SDP i njegov nezadovoljni partner HNS – koji je sišao s vlasti unatoč osvojenim mandatima (i u perspektivi vjerojatno izgubio utjecaj u najlukrativnijim državnim firmama) – čekat će kao zapete puške, u nadi da će se nova prilika za ogled s HDZ-om ukazati znatno prije regularnoga termina za izbore.

Dobri Sanader, koji nakon izbora pokazuje ljudsko lice, nastoji – kao nova vlast in spe* – opstati u paklu ambivalencije. Sa svih strana stežu ga poput udava. Europa mu ne dopušta koalirati s HSP-om; HSP mu zbog toga najavljuje parlamentarni rat, s Leticom na konju u prvim borbenim redovima; penzioneri od njega traže povrat penzija koje im je ukrao Tuđman; svoje suptilne uvjete – nekakvo ministarstvo ili slično – postavlja i Vesna Škare-Ožbolt, Granićeva Anka Berus; tandem Adlešić – Čehok, Budišina dugogodišnja “mladež”, funkcijama će pokušati spasiti visoki ugled HSLS-a; na legendarnu benevolenciju Tomčića i HSS-a prema partnerima ne treba trošiti riječi. I gdje smo sad? Kod neuništivoga Račana, dakako, koji smiruje svoj štab, s brda promatra bojište i vreba priliku da se na njemu – zajedno s poznatim drugovima i prijateljima – još jednom pojavi kao arbiter elegantiae*, tj. da mu Sanader ponudi pakt o kakvom se govorilo prije izbora.

STUPAC TJEDNA: HDZ I HSS

Odluku o odbacivanju ulaska u koaliciju s HDZ-om Zlatko Tomčić obrazložio je stavom da HSS-u “deset zastupnika ne daje pravo da na bitan način utječe na politiku nove vlasti”. Točno. Bolje je biti u “konstruktivnoj oporbi” i manjinsku Vladu – ako se ona stvori – neprestano držati u šahu. Na Tomčića je Budišin primjer evidentno djelovao kao upozorenje. Budiša je promijenio stranu s kojom je došao na vlast, i nakon toga – izgubivši svaki kredibilitet – de facto ostao bez glasača. Da se i HSS-u ne bi dogodilo isto, inteligentni Tomčić i njegovo vijeće mudraca stranu ne mijenjaju.
HDZ-u će “davati potporu”, dotle dok mu njegove odluke budu konvenirale. To znači da bismo u bliskoj budućnosti svakih nekoliko tjedana mogli uživati u krizi Vlade i parlamenta. Bit će tema za pisanje. Na opisane ljepote demokracije Sanader pokušava reagirati hladnokrvno. Nema problema, kaže. Ipak ćemo sastaviti većinsku Vladu – ne zna se doduše s kim – a osim toga, “Vlada ne zavisi od broja zastupnika nego od kvalitete svoga rada”. To su riječi za pozornicu. U stvarnosti, Sanader ima i praktičnije solucije. On može ponuditi savez HNS-u, a zatim i HSP-u koji bi u zajedničkome kontekstu s HNS-om možda postao prihvatljiv Europi. Sve je to u okviru volje birača. Može, zatim, ponuditi koaliciju SDP-u, što bi vjerojatno bio najrealniji odraz političkih prilika u Hrvatskoj. Račan, kako rekosmo, čeka priliku za come back*. A može nastupiti i sam protiv svih, uz pomoć Ive Lončara, Šemse Tankovića i drugih junaka demokratske disperzije, što bi vjerojatno značilo nove izbore u dogledno vrijeme. Nije lako biti na vlasti, premda je bogata i rado časti.

Vezane vijesti

Sanader je bio svemoguć

Sanader je bio svemoguć

Bivši glavni tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak završio je danas trodnevno svjedočenje u slučaju Fimi medija, ustvrdivši u odgovoru bivšem premijeru i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika