IlustracijaNa blogu kulturnog magazina The New York Review of Books, pisac i novinar Ian Johnson osvrće se na nedavne prosvjede stanovnika ribarskog sela Wukan na jugu Kine. Njihova je pozadina, piše on, „deprimirajuće poznata: korumpirani kadrovi rasprodaju javno zemljište, a seljaci pritom ne dobivaju ništa. Bijes se gomila, a prosvjedi eruptiraju. Nesposobni javni službenici pregovaraju i zatim pribjegavaju nasilju, u ovom slučaju opkolivši mjesto policijom u nadi da će izgladniti stanovnike i natjerati ih na predaju".

Brutalna odmazda policije

Johnson spominje intervjue sa seljacima iz kojih je vidljivo da rasprodaja javnih površina u Wukanu traje još od početka 1990-ih, a „ogorčenje se konačno prelilo ove jeseni kada je prodana posljednja parcela zemljišta u selu", što se poklopilo s rastom inflacije i potrebom seljaka za zemljom na kojoj bi mogli uzgajati vlastiti urod. Pobunjeni seljaci istjerali su stranačke vođe iz mjesta i odabrali vlastite predstavnike u pregovorima, zahtijevajući „da se slučajevi prodaje istraže, a službenici uklone s položaja".

Policija je na to, nastavlja Johnson, „navodno otela petero predstavnika seljaka i nasmrt pretukla jednoga od njih, podjarivši najnovije prosvjede koji su privukli pažnju vanjskog svijeta". Dok su preostali uhićeni zadržani u pritvoru, strani su reporteri opsjeli Wukan, a prosvjedi su okončani 21. prosinca dogovorom seljaka i vlade. Nedugo zatim, trojica su uhićenih seljaka puštena, jedan je ostao u pritvoru, a tijelo petoga još nije izručeno.

Pekinška pila naopako

Johnson se pita što sve to znači, izražavajući skepsu prema izvještajima zapadnih medija prema kojima „stvari u Kini izmiču kontroli, sustav se raspada, a Komunistička partija nije u stanju održati vlast". Medijske tvrdnje da je broj masovnih prosvjeda u Kini drastično porastao u proteklom desetljeću šalju prikrivenu poruku da su prosvjedi „znak nestabilnosti, dakle da se stabilnost Kine pod jednostranačkom vlašću urušava".

Johnson potkrepljuje svoju sumnjičavost pitanjem zašto kineska vlada dopušta objavu poraznih statističkih podataka ako je prosvjedi toliko zabrinjavaju. Prema opažanjima brojnih promatrača, „velika većina tih nemira ima mirno razrješenje - vlada šalje inspekciju, dijeli se novac (za isplatu zaostalih plaća ili neplaćenih mirovina, na primjer), a lokalni službenici često bivaju uhićeni". Zamjećuje da su, iako većina važnijih tiskanih medija u zemlji nije izvijestila o prosvjedima, „strogo kontrolirani mikroblogovi prepuni analiza prosvjeda u Wukanu". Johnson upozorava na zabludu stranih medija koji vjeruju da kineska vlada nije u stanju nadzirati internet i članke na blogovima, „ali internetom se u Kini zapravo vrlo učinkovito manipulira" pomoću vojske cenzora i visokorazvijenih softverskih programa. Tek je mali dio najnaprednijih korisnika interneta u stanju zaobići zapreke, dok „golema većina ljudi u Kini čita internet koji je provjerila vlada. Stoga blogovi o Wukanu nisu znak da tehnologija potkopava vladin nadzor; vlada njih tolerira, a možda im čak daje i svoj blagoslov".

Bezopasni blogeri

Johnson razvija teoriju da dopuštenje za pisanje o prosvjedima dobivaju ljudi koje vlada smatra bezopasnima i čine to na način koji ničime ne ugrožava jednostranačje. Kao primjer navodi objektivno sročene izvještaje Yua Jianronga, „istraživača na Kineskoj akademiji društvenih znanosti specijaliziranog za ruralne teme". U svojim zapisima na najpopularnijem mikroblogu Sina Weibo, Yu je „identificirao problem kao sukob između težnje službenika za stabilnošću - odatle preobilna nazočnost policije u Wukanu - i želje lokalnog stanovništva da zaštiti svoja prava".

Yu iznosi naoko kritičku tezu da je 20 godina ekonomskog rasta dovelo do nastanka elite koja nemilosrdno tlači siromašne. Johnson, međutim, napominje da Yuov blog ima 1,3 milijuna sljedbenika, a „otvorena rasprava o kineskom jazu između bogatih i siromašnih i korupciji na lokalnoj razini standardna su tema u kineskim akademskim časopisima te čak i u srednjostrujaškim medijima". Masovni su mediji i televizija pod nadzorom vlade, ali činjenica da se o Wukanu raspravlja na internetskim forumima je, prema Johnsonovu mišljenju, „posve predvidljiva".

Nema promjene

Prosvjednici u Wukanu, snimljeni uoči sukoba sa specijalnom policijom (11.prosinca 2011.)Zašto onda vlada, pita se on, uopće dopušta rasprave o tim problemima. Zato, smatra, što „kineski tehnokrati nisu budale. Oni znaju da su ti problemi ozbiljni i zainteresirani su za njihovo rješavanje", zbog čega vladajuća stranka donekle potiče i razvoj svijesti o ljudskim pravima. Johnson se prisjeća seoskih nemira u Kini prije deset godina tijekom kojih su, na njegovo iznenađenje, „mnogi farmeri s televizije doznali da plaćaju preveliki porez". Vlasti u Pekingu znale su da lokalni moćnici pretjerano oporezuju stanovništvo i obavijestile su ga o tome putem masovnih medija, „davši ljudima do znanja da nije vladina politika nametati im nepodnošljive poreze". Nakon pobune i sudskih tužbi, porezi su smanjeni, a zatim i u potpunosti ukinuti. Johnson tvrdi da se „to nije dogodilo unatoč naporima središnje vlade, već zbog njih. Kao rezultat toga ruralni su prosvjedi, uobičajeni u Kini 1990-ih, sada mnogo rjeđi".

Akademski je naziv na ovo, navodi Johnson, „prilagodljivi autoritarizam". Pritom se poziva na Petera L. Lorentzena sa sveučilišta Berkeley u Kaliforniji koji je napisao da prosvjedi služe vlastima kao mehanizam za procjenu razmjera narodnog nezadovoljstva, što je nužnost u zemljama bez izbora i građanskog društva. Prosvjedi, dokazuje Lorentzen, „daleko od toga da su predznak promjene režima ... barem u Kini, oni dodatno stabiliziraju režim".

Kritiziraj lokalno, šuti nacionalno

Potvrdu za tu tezu Johnson vidi i u nedavnim događajima u Wukanu. Nakon propasti pregovora seljaka i lokalnih vlasti, moćnija provincijska vlada poslala je vlastiti pregovarački tim predvođen „dužnosnikom bliskim guverneru Wangu Yangu, koji se smatra glavnim kandidatom za Stalni odbor Politbiroa Komunističke partije" koji obnaša stvarnu vlast u Kini. Pregovori su obavljeni, kompromis je naizgled postignut i seljaci su se razišli. No, napominje Johnson, i ishod pregovora pod strogom je kontrolom vlade. Kritiziranje rada lokalnih vlasti je prihvatljivo, ali ne i „povezivanje prosvjednika u nacionalnu mrežu", a još manje „kritiziranje temeljnog uzroka problema u Wukanu - kineskog nedostatka sustava ravnoteže vlasti koji dopušta lokalnim službenicima da desetljećima vladaju kao gospodari rata".

Johnson, međutim, sumnja u dugoročnu učinkovitost takvih vladinih taktika. Kinezi postaju bogatiji i obrazovaniji te ih je sve teže nadzirati, a „u zrelijem političkom sustavu, građansko bi društvo - tisak, sudovi, nevladine organizacije i građanske udruge - moglo pomoći u razrješenju situacija kao što je seoski prosvjed prije nego što bi postala nužna izravna intervencija jednog od najmoćnijih političara u zemlji".

Zapadnjačke zablude

Pobuna u Wukanu, zaključuje Johnson, posljedica je još jednog sve većeg kineskog problema - onog ekonomskog. Ispuhivanje mjehura nekretnina, ustrajna inflacija i izvozna konkurencija „mogu samo doprinijeti napetostima u društvu, prisiljavajući vođe da guraju sve više prstiju kako bi začepili rupe u političkom sustavu". No, sam mu se sustav zasad ne čini ugroženim, zahvaljujući izdržljivosti drevne kineske birokracije, te je glavna pouka koja se može iščitati iz wukanskog slučaja „da su vođe zemlje u stanju skakati od zida do zida, začepljujući pukotine i održavajući funkcioniranje sustava daleko duže nego što to zapadnjaci zamišljaju".