Objavljeno u Nacionalu br. 421, 2003-12-09

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Ideologija zdravog života obuzela je i kanibale, koji ne žele jesti debele

Sudeći po interesu ljudi za Armina i Jurgena, sljedeći bi evropski bestseller uskoro mogla postati i kanibalska kuharica. No taj interes svjedoči i o tome da je ljudski mozak misterij ravan velikom prasku ili crnoj rupi. A Jurgen i Armin prebivaju u jednoj od takvih rupa

Zoran FerićZoran FerićU novinama sam prošloga tjedna pročitao nešto što me je duboko uvrijedilo. Osjećam se kao građanin drugog reda i žrtva segregacije. Uvrijedio me Armin Meiwes, poznati ljudožder iz Rotenburga. Nakon što je izjeo svog znanca s Interneta, inženjera Jurgena Brandesa, čovjeka koji je želio biti pojeden, Meiwes je izjavio da se na njegov internetski oglas kojim je tražio adekvatan ljudski obrok javilo više od 400 osoba. Pazite, 400 ljudi javilo se na tekst sljedećeg sadržaja: “Tražim muškarca koji želi biti pojeden.” Meiwes ističe da se sastao s petoricom i da su se neki uplašili, a jednoga je odbio zbog debljine. E, ta mu je izjava uvredljiva. To nije bilo politički korektno. Svi mi koji spadamo u kategoriju debelih, a dosta nas je, moramo se zbog toga zabrinuti. Zalažem se za pravo debelih da budu ravnopravno pojedeni s mršavima. Ne samo da nismo poželjni partneri za seks, to je još nekako postalo i normalno, ali to da nismo poželjni ni kao večera, prelazi već svaku granicu. Bit će da se Meiwes odlučio hraniti zdravo i da mu smeta kolesterol. Zamislite koliko je to kolesterola! Pojesti debeljka koji je prije toga godinama jeo debele svinje i ovce, a s juhom srkao i goveđi loj. Po Meiwesovu slučaju jasno vidimo da je ideologija zdravoga života zahvatila i urbanu kanibalsku populaciju. Onim drugim, ruralnim kanibalima, vjerujem da još uvijek ne smeta ta kolesterolska problematika i da su im, štoviše, debeli ljudi draži. Kad sam bio klinac, mama mi je iz ondašnjeg magazina Izbor čitala članak o ljudožderima i tamo je pisalo da u nekim plemenima na Novoj Gvineji škope male dječake kako bi od njih napravili dobre tovljenike. Ukratko, uzgajaju djecu radi masti i to je, ma koliko nama izgledalo čudovišno, zapravo njihova varijanta unapređivanja stočarstva. Ili točnije, ljudarstva. Dok se kanibalstvo divljaka više tumačilo kao potreba, nego kao obred, ovo urbano kanibalstvo sasvim je sigurno dio osebujnoga seksualno-gastronomskoga obreda. Jurgen Brandes i Armin Meiwes doslovno su shvatili poslovicu naših baka da ljubav prolazi kroz želudac. Jer, Armin je svoj ručak prije smrti i poljubio, no sumnjam da je to izgledalo kao kad pobožni ljudi ljube kruh prije večere. Kao oproštaj od drage osobe, valjda, ili kao uvod u osobitu vrstu seksa. Prijatelj mi, dok ručamo, govori kako je Armin ljudožder nešto najfascinantnije što je dosad čuo. Apsolutno se slažem s tim. Ma koliko u svijesti vrtio razne bizarne situacije i događaje, ne nalazim ništa slično tome. S Arminovim podvigom može se po bizarnosti mjeriti još samo priča o nekrofilu koji je u mrtvačnici silovao netom umrlu djevojku, a ona je poslije toga oživjela. Pa su mu njeni roditelji bili zahvalni. Međutim, ako je Bog u onome slučaju izveo jedno podsmješljivo čudo, ovdje se radi besprimjernoj bizarnosti. Iako, i na kraju ove priče netko je, zapravo, ostao zahvalan. To je sama žrtva, čovjek koji je želio biti pojeden.

Upravo se na ovome kanibalskom slučaju dobro vidi snaga medija. Internetski oglas spojio je i takve neprimjerene luđake da ih Diogenes ne bi svijećom našao niti da je tražio cijelu ljudsku povijest. Za ovakav podvig mora postojati medijska logistika. Uostalom, to svjedoči i onih 400 prehrambenih kandidata koji su se javili na oglas i strahovit broj ljudi kojima su svakojake poruke dostupne. No u Arminovu slučaju postoji u našem medijskom prostoru i stanovita zbrka. Na televiziji se moglo čuti da je Armin prvo Jurgenu odrezao ruku, dok je još bio živ, te da su je zajedno pojeli. U Jutarnjem listu pak piše da su zajedno prvo pojeli Jurgenov penis, a onda ga je Armin zaklao, zamrznuo i jeo na refule. Kao što radimo sa svinjama. Uostalom, nije ni čudno što se ova krvava priča i pojavljuje upravo u vrijeme kolinja jer u općem sustavu događaja, uzroka i posljedica, siguran sam, postoji nešto krajnje ironično. Slučaj Andreja Chikatila, ljudoždera iz Ukrajine, koji je ubio i pojeo više od 50 tinejdžera, možda se može mjeriti s ovim po bizarnosti i strahoti, no snaga ove priče o Arminu i Jurgenu nije u prvom redu u nepojmljivom užasu koji izaziva, ni u gađenju ili rušenju najčvršćih tabua naše civilizacije po kojima i kod životinja demoniziramo upravo one vrste kod kojih se javlja kanibalizam: pirane, morske pse, crne udovice, ponekad i vukove. Snaga je ove priče u tome što je između jedača i pojedenoga postojao dogovor i što se taj dogovor realizirao suvremenim medijem. Stvar, naravno, dodatno komplicira i nedostatak pravne regulative u Njemačkoj, gdje kanibalizam, kako se piše, nije predviđen kao kažnjivo djelo pa će gospodinu Arminu suditi za ubojstvo na molbu žrtve, za neku vrstu gastroeutanazije. Sve to podsjeća na SF film u kojem su ljudi dobrovoljno odlučivali umrijeti, a onda su od njihovih tijela proizvodili zelene kekse. I tako se u tom filmu čovječanstvo prehranjivalo. Pravno, i na svaki drugi način, ovaj slučaj i načinje pitanje eutanazije i našega shvaćanja života. Nije li i jedenje božanstva dio mnogih civilizacija, pa i naše? Euharistija je jedenje posvećene hostije koja simbolički predstavlja tijelo Kristovo. Onoga koji se za nas žrtvovao. Krist je to prije dvije tisuće godina nesebično učinio za cijelo čovječanstvo, Jurgen Brandes samo za jednoga čovjeka i u tome je njegovo ludilo. Snaga toga mitskoga sloja, koja je duboko iz mraka podsvijesti pokuljala van, poput kakve erupcije vulkana, strašan je i snažan događaj. Uglavnom, puno više od trenutačne bizarnosti s poleđine novina, ili teme za opuštanje između razgovora o Sanaderu i sastavljanju vlade. Priča je postala dio našega kulturnog dobra i usmenoga blaga, ona se varira i prepričava. A sudeći po interesu ljudi za Armina i Jurgena, sljedeći bi evropski bestseller uskoro mogla postati i kanibalska kuharica. No taj interes svjedoči i o tome da je ljudski mozak misterij ravan velikom prasku ili crnoj rupi. A Jurgen i Armin prebivaju u jednoj od takvih rupa.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika