Srećko JurdanaI oporba će biti zadovoljna reformama koje namjeravamo provesti u pravosuđu – izjavio je nedavno Vladimir Šeks, drugo i veselije lice HDZ-a. Današnja oporba mogla bi doista s lakoćom prihvatiti bilo kakve reforme, jer sama za četiri godine nije poduzela ništa. U svakom slučaju, Šeksova izjava je za pohvalu: nagovještava se preokret, a preokret u perspektivi implicira udar na Tuđmanove pljačkaše, povrat ukradenoga kapitala u državnu blagajnu, otvaranje zatvora za bandite koji su od države otimali novac dok su drugi za nju ginuli, eliminaciju domoljubnih sudaca koje je na funkcije postavio ured Ivića Pašalića… Recite, gospodine Šeks, može li se to od vas stvarno očekivati?

Paralitička strategija Ivice Račana

Za razliku od Ivice Račana, koji je svojom paralitičkom strategijom toliko zadužio hrvatsku socijaldemokraciju da na njezinome čelu mora ostati barem do svoje osamdeset osme, autor ove kolumne ima neugodnu naviku da ne zaboravlja kriminal koji se pod političkom zaštitom deset godina predstavljao kao nacionalni interes. Ovi tekstovi ne žive od ideologije netalasanja, eskapističke fascinacije dnevno-aktualnim birokratskim fenomenima i kronične vjere u “bolje sutra”. Hrvatska nacija kolektivna je žrtva Tuđmanova režima. Mnogi radni i neradni ljudi ove zemlje prisilno su platili vlastito pretvaranje u najamnike Tuđmanovih feudalaca. Na njihov račun izgrađene su palače Franje Tuđmana i njegove djece, otimanjem njihovoga viška vrijednosti Tuđmanovi klimoglavci situirali su se u luksuzu i svojim potomcima osigurali status “elite”. Znači li povratak HDZ-a na vlast da je sve to definitivno postalo svršena stvar, i da se možemo u miru “okrenuti budućnosti”, ili još uvijek postoje kakvi-takvi izgledi za reviziju banditske prošlosti? Što je pjesnik Šeks htio reći svojom uvijenom najavom značajnih pravosudnih reformi?
Baci li spomenuti aktivist introspektivan pogled na svoje skupe stanove koje mijenja na tekućoj vrpci, prisjest će mu bilo kakva razmišljanja o pravosudnome preporodu nacije, jednako kao i Ivi Sanaderu kad valorizira raskoš svoga doma, stečenog dok je služio Tuđmanu. Pogledaj dom svoj, anđele, i spoznat ćeš granice svoje revolucionarnosti. Očekivanja publike skromna su, racionalnost još skromnija, a da nije tako, HDZ bi vjerojatno ostao u oporbi. Uglavnom: zanimljivim mentalitetima i situacijama obiluje zemlja Hrvatska; reforme će provesti ista skupina koja je izazvala društvenu kataklizmu, a nude joj se za pomoćnike teški izborni marginalci. Za ministricu pravosuđa – institucije koju treba reformirati – Sanaderu se, na primjer, agresivno nameće Vesna Škare-Ožbolt iz DC-a, bivša Tuđmanova heroina koja danas smatra da joj proboj u parlament na glasačkome rubu daje pravo na enormne funkcionarske pretenzije. Po istoj bi logici ministarski položaj – u formi honorara za svoj naknadni glas HDZ-u – mogao zatražiti i čovjek-stranka Ivo Lončar.

Kancelarijska sila Mate Granić

Mate Granić i spomenuta Vesna Škare-Ožbolt paradigme su bikovske upornosti u forsiranju demokracije. Granić je na izborima dobio nulu, što mu ne smeta da izjavi kako namjerava “profesionalno pomagati koaliciji (HDZ-HSLS-DC), iako još uvijek ne zna na koji način”. Krhko je znanje, situacija je složena. Računao je da će opet postati ministar vanjskih poslova – položaj na kojem se domogao viletine pod Sljemenom – ali to je otpalo nakon izražene volje naroda, i sada fehta* svoga nekadašnjeg pomoćnika Sanadera da ga uzme za savjetnika. Nepotvrđena politička sila naglo se pokušava pretvoriti u kancelarijsku. Propao je na izbornim funkcijama, ali preostale su mu neizborne ili arbitrarne, one koje ovise o dobroj volji vlastodršca. Bilo kakva vlast bolja je od nikakve, poručuje Granić naciji.
Gdje je vrelo te arogancije koja ljude sprečava da budu ono što jesu? Đurđa Adlešić i Ivan Čehok, Budišini “izborni pobjednici”, znaju na primjer – barem tako pišu novine – da im je mjesto među gradonačelnicima a ne među ministrima, kao što Budiša zna da mu je mjesto u outu*. Netko, međutim, treba popuniti “prazninu” koja na Markovu trgu ostaje iza tog velikana hrvatske scene, a to nije nitko drugi nego njegova desna ruka Dorica Nikolić. Gospođa čiji su politički pogledi rafinirani koliko i njezina frizura, i koja je na izborima dobila glasova koliko i njezin šef, izrazila je u pregovorima ambiciju da postane ministrica, kulture po mogućnosti, ili prosvjete. Budišu i Doricu Nikolić vodi standardna ideja da HSLS-u ipak treba položajem u Vladi platiti postizborno koaliranje s HDZ-om. Malo ih je, doduše, ali tu su, i imaju visoko mišljenje o sebi.

Zašto Srbi ne žele ući u Vladu?

Nije Sanaderu lako. Opsjedaju ga efemerne figure, zastupnici koji su to postali slučajno i ambiciozni ljudi bez baze koji grčevito žele iskoristiti trenutak, a njemu – s obzirom na činjenicu da nema većinu – ne preostaje drugo nego da se razbacuje obećanjima, ili da lupa šakom po stolu. Već na uvodnom obećanju – da će za dva posto smanjiti PDV – HDZ se suočio s nerješivim problemima. Smanjenje poreza u prezaduženoj državi ima logiku ako postoji čvrsta vjerojatnost da će se na taj način povećati broj građana i poduzeća koja su u stanju plaćati porez (tax revenue basis); u protivnom, jedini je efekt redukcija sredstava u državnome proračunu. Ni iznuđena obećanja penzionerima nemaju preveliku vjerodostojnost: za plaćanje duga koji je napravio Tuđman, država nema novca.

Već i sama činjenica, uostalom, da formiranje Vlade ovisi o tri anonimna penzionerska lidera, o ljudima-strankama i o predstavnicima manjina, upućuje na apsurd Sanaderova položaja. Uz ovakav pad zanimanja za stranke mainstreama*, na sljedećim izborima u parlamentu možemo očekivati zastupnike adolescenata, propalih studenata ili boraca za neravnopravnost spolova. Ako je o raspoloženjima manjina riječ, nejasno je doista zašto Srbi ne žele ući u Vladu. Pozivajući se na seriju svojih razmjerno apstraktnih ciljeva, Milorad Pupovac odbacuje Sanaderove razmjerno konkretne ponude. Ulazak SDSS-a u hrvatsku desno-konzervativnu vladu bio bi simbolički čin institucionalnoga prevladavanja psihološke barijere u lokalnim međunacionalnim odnosima, s obzirom na činjenicu da besmisleni srpsko-hrvatski sukobi ne zanimaju više nikoga. Može se pretpostaviti da Pupovac kupuje vrijeme, i da će – uđe li u Vladu – u javnosti nastojati stvoriti dojam kako je do te odluke došlo tek nakon “teških i mučnih” pregovora.

Hrvatski dežurni optimist Stipe Mesić smatra da će Sanaderova Vlada biti stabilna unatoč okolnostima u kojima se stvara. Pozvao se na pozitivan primjer iz devedesetih, ignorirajući podatak da su Vlade tada djelovale kao puke ekspoziture Tuđmanove čvrste ruke. Nema veze. Pomiri li se nacija sa spoznajom da se u Hrvatskoj može nekažnjeno pljačkati na veliko – a čini se da se već pomirila – Sanaderova Vlada ne može biti gora od Račanove.

STUPAC TJEDNA: POČETAK BORBE ZA PREDSJEDNIKA

Nakon formiranja Vlade u fokus javnosti naglo će doći predsjednički izbori. Skupit će se tu šaroliko društvo kandidata, kao i prije. U Hrvatskoj ljudi vole biti predsjednici, pa makar i u karikaturi. Budiša i Granić mogli bi pokušati dokazati da je njihov debakl na parlamentarnim izborima bio slučajnost. Miroslav Tuđman mogao bi još jednom proslaviti ime svoga oca. Slaven Letica ponovno na konju? Zašto ne? This is free country*.
Ipak, kako stvari trenutačno stoje, čini se da Mesić nema protivnika. Da su sutra izbori, uvjerljivo bi pobijedio u prvome krugu, a ugroziti ga može jedino nekakav teški faux pas. Sa Sanaderom će surađivati bolje nego s Račanom koji je pola godine izgubio na bitku za smanjivanje njegovih ovlasti. HDZ će preko Mesića – u zajedničkoj borbi za ulazak u EU – dobiti demokratski kredibilitet, a Mesić će uz blagu potporu HDZ-a slavodobitno ući u drugi mandat.