Joseph StiglitzProfesor na sveučilištu Columbia i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Joseph E. Stiglitz iznosi pesimistične prognoze vezane uz gospodarsku i političku budućnost SAD-a i Europe u 2012. godini. Svoj tekst započinje nabrajanjem nekolicine stvari koje u 2011. godini nisu pošle po zlu. Američka je politička stagnacija bila razlog za zabrinutost, ali Stiglitz vjeruje da se moglo dogoditi i nešto gore za Ameriku i ostatak svijeta: "republikanci su mogli uspjeti u izvršenju svog programa štednje i redistribucije bogatima. Automatski se rezovi neće dogoditi prije 2013., što znači da će ekonomija u 2012. ipak biti barem malo pošteđena".

Kao još dvije pozitivne stvari koje su se dogodile 2011. godine Stiglitz navodi buđenje svijesti u Americi o "zjapećem ponoru između bogatih i onih drugih - između 1% i svih ostalih". Tu su i prosvjedni pokreti koji su zahvatili svijet od Arapskog proljeća preko španjolskih indignados do Occupy Wall Street, dajući do znanja "da je nešto vrlo trulo u kapitalističkom sustavu".

2012. - pogoršanje

Njegov optimizam ovdje završava te on iznosi svoju osnovnu tezu - da će se "gospodarski i politički problemi koji su bili toliko očigledni u SAD-u i Europi u 2011. godini - i čijem se rješavanju dosad strahovito pogrešno pristupalo - u 2012. godini samo pogoršati". Ishod događaja umnogome ovisi o političkim kretanjima, kako u razrješenju pat-pozicije u američkoj politici tako i u sposobnosti europskih vođa da izađu na kraj s krizom eura.

Politička je zbivanja, međutim, Stiglitzu mnogo teže predvidjeti nego ekonomska. On kritizira europske vođe jer unatoč neprestanom uvjeravanju javnosti u svoju posvećenost spasu eura nisu bili spremni poduzeti potrebne mjere, shvaćajući "da štednja znači sporiji rast - dapače, recesija je vrlo vjerojatna - a da bez rasta krizom zahvaćene zemlje eurozone neće moći izaći na kraj sa svojim dugovima." No, propustivši povući poteze kojima bi unaprijedili rast, našli su se na silaznoj putanji.

Nastavak europske krize

Stiglitz podsjeća da je "jedina stvar koja kratkoročno spašava euro kupnja stranih obveznica od strane Europske središnje banke (ESB) koja je zaustavila daljnji rast kamatnih stopa". ESB-ovo financiranje suverenih vlada, međutim, nailazi na neodobravanje Njemačke te je banka morala smanjiti razmjere kupovine i barem dijelom prepustiti spašavanje eura političkim vođama. Njihova je reakcija bila u najmanju ruku mlaka te Stiglitz kao najvjerojatniji scenarij predviđa "sve po starom: štednja, slabljenje ekonomija, rast nezaposlenosti i produljenje deficita, dok europski vođe ulažu minimalan trud da bar nakratko uspore krizu". Nije uvjeren ni da ćemo u 2012. godini doživjeti konačan kraj europske krize, stigao on u obličju raspada eura ili učinkovitog rješenja za njegov spas, već vjerojatnijim smatra da će "europski vođe učiniti što god mogu da bi taj dan odgodili. Europa će patiti, a s njom i ostatak svijeta".

IlustracijaŠto se Sjedinjenih Država tiče, njihove se nade u oporavak putem pojačanog izvoza prema Stiglitzevim predviđanjima neće ostvariti zbog usporavanja ekonomskog rasta u Europi i stagnacije u ostatku svijeta. Udruže li se nezgodna politička situacija i "republikanski inat" s najgorim posljedicama rezova u potrošnji, možda neće doći do produljenja poreznih olakšica koje je planirala Obamina administracija, što će pak dovesti do smanjenja potrošnje po kućanstvima. "To, u kombinaciji s rezovima na državnoj i lokalnoj razini, znači da će se prve prave manifestacije utjecaja štednje pojaviti 2012. godine." I dalje će se osjećati posljedice neuspjeha u razrješavanju krize nekretnina iz 2008. kroz "daljnji pad cijena nekretnina, još zapljena domova i, posljedično, pojačanje pritiska na američka kućanstva".

Nespremnost SAD-a za suočavanje s problemima

Stiglitz primjećuje da nitko od američkih političara nije voljan priznati da "popravak bankovnog sustava, iako nužan, nije bio dovoljan za ozdravljenje gospodarstva (ili da financijski sustav nikada nije bio popravljen kako treba). Američku ekonomiju prije krize na umjetnom je disanju održavao nekretninski mjehur, što je dovelo do neodržive potrošnje." Nespremnost pripadnika svih političkih stranaka da priznaju bit problema nastavit će se, naslućuje Stiglitz, i u izbornoj godini te će u ponudi i dalje biti isprazni prijedlozi neučinkovitih rješenja: "Nijedna strana neće istupiti s programom restrukturiranja ekonomije i smanjenja nejednakosti koja iscrpljuje snagu ove zemlje."

Čak su i sudionici na američkom tržištu, inače česta meta Stiglitzevih kritika, spoznali nesposobnost svojih političkih vođa te će ih u ovoj godini, za razliku od rasipništva 1990-ih, najvjerojatnije obuzeti "racionalni pesimizam". Amerikanci će se suočiti s nezgodnim izborom između "vođe koji je dokazao da ne može izvesti SAD iz ekonomske močvare i drugoga koji još nije dokazao svoju nesposobnost da učini isto - ali koji bi mogao pogoršati situaciju politikom koja pojačava nejednakost i usporava rast".

Eksperiment s eurom

Stiglitz završava članak nadajući se, iako bez prevelikog uvjerenja, da su njegove pesimistične prognoze pretjerane, ali šanse za loš ishod su prevelike, osobito u slučaju krize eura te bi se "2012. mogla biti godina u kojoj eksperiment s eurom, kulminacija 50-godišnjeg procesa gospodarske i političke integracije Europe, dolazi svome kraju". U tom nas slučaju umjesto očekivanog konačnog završetka preduge recesije u 2012. godini čeka "početak nove i još strašnije faze najgore svjetske ekonomske kataklizme u posljednja tri četvrt stoljeća".