Ilko ČulićJohn Cale – ‘Hobo Sapiens’ (EMI – Dallas)

U portretima zaslužnih rock veterana epitet legendarni obično prati opis “oldtajmerove” bolje prošlosti koja još uvijek magnetski privlači mlađahne trendsettere. Koliko god je izlizan i potrošen na starorokerske olupine a la Deep Purple, “legendarni” katkad sasvim dobro pristaje uz minuli rad nekih iznimno važnih i utjecajnih glazbenika. A za novu generaciju MTV rockera John Cale je jedan od najvažnijih. Od razvikanih Strokesa preko Black Rebel Motorcycle Cluba pa sve do White Stripes, nećete naći skoro nikoga tko je malo dublje zaronio u 60-e ili 70-e, a da pritom nije naletio na Calea. Nakon studija klasične glazbe s financijskom potporom slavnog kompozitora Leonarda Bernsteina, njegov svirački i autorski pečat utisnut je u legendarni prvi i drugi LP Velvet Undergrounda, dok je inovativnom produkcijom zvuka oplemenio, opet legendarne, debitantske albume Stoogesa, Jonathana Richmana i Patti Smith. No 62-godišnjeg newyorškog Velšanina danas nećete vidjeti u VIP loži na koncertu Strokesa. Cale je samo jedanput podlegao nostalgiji, i to 1992., kad je sudjelovao u kratkotrajnom come backu Velvet Undergrounda. Jedanaest godina poslije on se drži podalje od kurentnog rock ‘n’ roll revivala i novim albumom “Hobo Sapiens” ulazi u prostor koji je dosad bio rezerviran za ambiciozne post-rock istraživače iz kruga oko Radioheada i Beta Benda.
Solo-karijera Johna Calea počela je ranih 70-ih već klasičnim albumima “Vintage Violence” i “Paris 1919”, ali gotovo sve što je napravio u sljedećim etapama (osim ponovnog susreta s Louom Reedom i ispisivanja zajedničke posvete Andyju Warholu na ploči “Songs For Drella”) zvučalo je previše hermetično za rockerski auditorij ili pak previše anarhično za poklonike akademske avangarde koji su samo željeli čuti najdarovitijeg učenika LaMontea Younga. Međutim, dvogodišnji studijski session iz kojeg je iscijeđeno 65 minuta materijala za “Hobo Sapiens” otklonio je sve prepreke, a suradnja s producentom Nickom Franglenom iz britanskog downtempo banda Lemon Jelly proizvela je dobitnu kombinacija za jedan od najinteligentnijih i najinovativnijih albuma u 2003. Glazba Johna Calea nekoć je opisivana kao “baroque’n’roll”, a ono što je Nick Franglen radio posljednjih godina s Lemon Jelly dobilo je etiketu “organic downtempo”. “Hobo Sapiens”, naslovljen prema jednom starom Caleovu eseju o Bobu Dylanu, spojio je ove udaljene svjetove u pravo remek-djelo kakvo se sve teže pronalazi u današnjoj pop-rock produkciji. To definitivno nije album koji bi se dalo lako zapakirati kao dar za Božić, nećete ga vidjeti visoko na top-listama, možda se neće pojavljivati ni u nominacijama za prestižne nagrade, ali ako sad počnete, vjerojatno ćete ga aktivno slušati i za desetak godina. Pjesme poput “Things”, “Caravan” ,”Twilight Zone” i “Bicycle” ne može pregaziti vrijeme.

Chicks On Speed – ‘99 Cents’ (Labels – Dallas)

Synth-pop zvuk pod utjecajem hitmakera 80-ih od B52’s do Tom Tom Club i produkcijski zahvati na tragu digital-hardcore ekstremista Atari Teenage Riot. Sličnu formulu primjenjuje mnoštvo “electroclash” bandova, ali rijetki postižu bolje rezultate od trija Chicks On Speed. Newyorčanka Melissa Logan, Australka Alex Murray-Leslie i Švabica Kiki Moorse upoznale su se u Munchenu, a nakon selidbe u Berlin razradile su multimedijalni projekt promoviran na Love Paradeu. Zaraznim pop refrenima i tvrdim disco-punk ritmovima pridodale su inteligentne, katkad feministički intonirane opaske o hiperpotrošačkom društvu i krenule u akciju. Prvi album “Will Save Us All!” osvojio je njemačko tržište, a novi hit singl “We Don’t Play Guitars” ima potencijal za pokrivanje cijelog kontinenta i makar djelomičnu sanaciju šteta koje su napravile Britney i Kylie.

Missy Elliott – ‘This Is Not A Test’ (Elektra – Dancing Bear)

Nakon preklanjskog albuma “So Addictive” i briljantnog singla “Get Ur Freak On” činilo se da Missy Elliott i koproducent Timbaland imaju dovoljno originalnih rješenja za potpuno odvajanje od sezonske hip hop / R&B konfekcije. Sljedeći album “Under Construction” prošao je u znaku iskazivanja počasti staroj školi hip hopa, pa je završni ispit njihove originalnosti odgođen za 2003. No Missy i Timbaland odlučili su malo markirati. Ovo doista nije test novih ideja, osim u “Wake Up” i donekle na aktualnom singlu “Pass The Dutch”. Ostatak albuma oslanja se na gostovanja američkih R&B superzvijezda (Mary J. Blige, R. Kelly, Nelly) i jamajkanskih dancehall – hip hop atrakcija (Elephant Man, Beenie Man) koje podižu nakladu, ali spuštaju prosječnu ocjenu.

Joe Strummer & The Mescaleros – ‘Streetcore’ (Hellcat / Dancing Bear)

Snimanje albuma “Streetcore” zaustavila je vijest o smrti Joea Strummera i njegovi su sljedbenici uglavnom bili vrlo sumnjičavi kad je iz Hellcata javljeno da će Mescalerosi ipak dovršiti projekt koji je ostao negdje u završnoj fazi. Rizik se isplatio jer izvrsne uvodne pjesme “Coma Girl” i “Get Down Moses” ulaze u sam vrh Strummerova post-Clash opusa, a i nastavak je znatno zanimljiviji od prethodnog albuma “Global A Go Go”. Jedina slaba točka pojavit će se u obradi Marleyjeve pjesme “Redemption Song”, ali ako se prisjetite što je sve objavljivano na postumnim albumima od Hendrixa do danas, ne preostaje vam ništa drugo nego pitanje je li taj vražji Strummer doista mrtav.

Zvjezdice:
John Cale – 5
Chicks On Speed – 4
Missy Elliott – 3
Joe Strummer – 4

Top-lista:
1.John Cale – ‘Hobo Sapiens’
2.Peter Gabriel – ‘Growing Up Live’ (DVD)
3.Ty – ‘Upwards’
4.Chicks On Speed – ‘99 Cents’
5.Bambi Molesters – ‘Dumb Loud Hollow Twang’