IlustracijaEkonomist i ravnatelj Centra za europske političke studije (CEPS) Daniel Gros u tekstu 'Propast i pad eura?' analizira snage i slabosti eurozone, procjenjujući kolike su šanse za spas eura. Kao i sva velika carstva koja su uvijek prije posrtala zbog unutarnjih sukoba nego zbog vanjskih napada, piše on, i eurozona je najranjivija iznutra. Promatrajući makroekonomske pokazatelje, on ne vidi neke veće poteškoće - naprotiv, eurozona „ima uravnotežen tekući račun, što znači da ima dovoljno sredstava da riješi vlastite probleme s javnim financijama" te je u boljem položaju i od SAD-a i od Velike Britanije, ovisnih o stalnim priljevima kapitala. Također, eurozona „ima daleko niži fiskalni deficit od SAD-a (4% BDP-a u eurozoni, u usporedbi s gotovo 10% u SAD-u)".

Gros također uočava da je stopa inflacije, još jedan uobičajeni predznak ekonomskog pada, u eurozoni razmjerno niska u odnosu na SAD i Veliku Britaniju te da nema značajne opasnosti od njezinog rasta. Predviđa da neće rasti pritisak na Europsku središnju banku da financira manjkove „koji su mali i predviđa se da će u idućih nekoliko godina potpuno nestati. Refinanciranje vladinih dugova neće stvoriti inflaciju jer ne stvara novu kupovnu moć", a ESB je tek posrednik između njemačkih štediša i talijanske vlade.

Kriza se pogoršava

I tvrdnja o sporom ekonomskom rastu Europe za Grosa je otvorena raspravi, jer „tijekom posljednjeg desetljeća, rast po glavi stanovnika u SAD-u i eurozoni bio je gotovo potpuno jednak". Sve ga to navodi na zaključak da nije još stiglo vrijeme da se euro olako otpiše.

Kriza se, međutim, pogoršava, a europski političari su se zasad pokazali sposobnima samo za unošenje dodatnog nereda u situaciju. Problem je, prema Grosu, „unutarnja raspodjela ušteđevine i financijskih ulaganja: iako eurozona ima dovoljno ušteđevine da pokrije sve manjkove, neke su zemlje u nevolji jer novac više ne teče preko granica". Zemlje sjeverno od Alpa ne žele više financirati južne zemlje poput Italije, Španjolske i Grčke i to „oklijevanje sjevernoeuropskih štediša da ulažu u periferiju eura je korijen problema".

Njemačka - Italija

Glavni protagonisti ovog sukoba su Njemačka i Italija - Njemačka bi bila voljna financirati Italiju ako se njezina nastojanja da smanji deficit pokažu dovoljno uvjerljivima, dok je Italiji hitno potrebno refinanciranje duga. Njemačka bi mogla „riješiti problem kada bi bila voljna jamčiti za dugove Italije, Španjolske i drugih zemalja. Ona, razumljivo, oklijeva preuzeti toliki rizik - iako, dakako, jednako riskira i ne jamčeći za drugove južnoeuropskih vlada". I ESB, koja bi mogla uskočiti kao kupac u krajnjoj nuždi, jednako je neodlučna oko preuzimanja takvog rizika, dovodeći situaciju na mrtvu točku koja „je uznemirila tržišta i ugrozila vitalnost eura".

Gros podsjeća da je borba s dugovima oduvijek bila velik izazov za političare koji je u prošlosti često poprimao i nasilni oblik, s padom dužnika u ropstvo kao konačnim ishodom. Danas su sukobi zajmodavaca i dužnika civiliziraniji, ali raspravljanje i donošenje rezolucija ne pomažu njihovom učinkovitijem rješavanju, a propast eura neće biti krajnji rezultat „jer nijedno drugo rješenje nije bilo moguće, već zato što tvorci politike nisu poduzeli nužne mjere".

Nužnost političke volje

Gros zaključuje tekst uputama za dugoročni opstanak eura koji zahtijeva „pravu mješavinu dužničke prilagodbe, opraštanja dugova tamo gdje prilagodba nije dovoljna i financiranja u svrhu premošćivanja kako bi se uvjerilo nervozna financijska tržišta da će dužnici imati vremena koliko im je potrebno da bi prilagodbe urodile plodom". Europa ima sredstva da to provede u djelo, potrebna joj je samo politička volja.