Vedrana RudanŠkakljem trudnu mačku zato jer sam doma sama. Mrze nas, rekao je muž, odjednom se pojavila na našem pragu, nikad je prije nisam vidio. Nisam mužu rekla, trudna mačka na našem pragu može biti i znak ljubavi. Netko zna da sam luda za mačkama. A nisam mu rekla ni da je mačka malom šapom gurnula njegov mobitel sa stola. Bacila sam ga u kontejner dva kilometra udaljen od naše kuće. Trebali ste ga vidjeti. Tapšao se po jakni, hlačama, otvarao je i zatvarao torbu, s fiksnoga telefona nazivao svoj mobitel pa osluškivao, osluškivao… Zvoni, pitao me, da li negdje zvoni? Ledeno sam ga gledala i rekla, drugi put pazi, mobitel nije papirnata maramica! Čudno. Tek kad je trudna mačka razbila muževljev mobitel skužila sam koliko veliku potrebu osjećam režati na muža, pljuvati ga, smiješiti mu se zlobno… Da li ja to moga muža mrzim? Božićni praznici su opaki dani. Nisam voljela okićene borove jer su me podsjećali na darove, a darovi na to da nemam love i da nisam platila struju. Neplaćeni računi za struju bili su moja dnevna i noćna mora. Lani, oko Božića, rekla sam mužu, sjedili smo na kauču i pili šampanjac, moj muž voli šampanjac, ja ga mrzim, od njega dobijem proljev… Sjedili smo na kauču, nismo platili struju, preko novina su nam poručili da neće iskapčati oko Božića i Nove godine, zato nisam bila uznemirena, mogla sam hladno razmišljati, a kad hladno razmišljam, kad u mislima ne vidim muškarca koji posebnim ključem otvara vratašca iza kojih kuca brojilo…

MAČKE I LJUBAV Nisam mužu rekla, trudna mačka na našem pragu može biti i znak ljubavi. Netko zna da sam luda za mačkama UMJETNICIMA JE SVE DOPUŠTENO Da sam prije 40 godina znala da ću biti umjetnica, pustila bih šefa gradilišta u stan, zaključala djecu u zahod i pojebala se s njim Rekla sam mužu, proći će i Božić i Nova godina, isključit će nam struju, moram nešto učiniti sa svojim životom. To zvuči ambiciozno iz usta gospođe koja je bliže šezdesetoj nego četrdesetoj. Muž je pijuckao šampanjac iz duguljaste čaše, puna nam je kuća raznih čaša, pustila bih trudnu mačku u ormar s čašama, ali čaše nisu mobitel… Mrzila sam Božić jer me okićena drvad, da li je množina od drvo drvad, podsjećala na vrijeme kad sam i ja kitila drvce, a moje dvije male kćeri gledale su u umotane poklone… To je bilo prije tridesetak godina. Ni onda nisam mogla platiti struju. Trzala bih se na zvuk zvona, srećom, brojila su tada bila u stanovima, gadovima su se morala otvoriti vrata… Jednom, oko Božića, inkasator je bio na vratima i zvonio. Manja kći je gola skakala po boravku, u ruci sam držala posranu pelenu, druga je plakala u kuhinji, kuhačom sam je opalila po guzici, ne sjećam se zašto. Na ekranu je bila Rafaela Carra, smiješila se u kameru i vrištala pronto, pronto. Gledala sam u Rafaelu i mislila, život je iza mene, imam trideset, oko nogu mi se mota dvoje posrane deriščadi, na vratima inkasator. Cijeli će mi život biti bijeg od inkasatora. Krenula sam prema vratima spremna iskopati mu oči. Pogledala sam kroz špijunku. Pred vratima je bio šef gradilišta, oko naše kuće gradilo se naselje, gledao je u oko na vratima, popravljao frizuru i međunožje. Znao je ponekad navratiti i pitati me da li sam zadovoljna izvedenim radovima. Nikad mi nije palo na pamet da me građevinac želi tucnuti, bila sam sita posranih pelena i spremanja kašica, nisam razmišljala o seksu. I sad, odjednom, vidim kako gospodin čeka pred vratima i smiruje svoga đokana?! Puna predrasuda, nisam mu otvorila. Mislila sam da kurve smiju biti samo glumice, pjevačice, slavne žene… Nikako domaćice koje ne mogu platiti struju. Gdje sam stala? Da, lani oko Božića, odlučila sam. Imam oko šezdeset, muž ne zarađuje dovoljno, moram nešto učiniti. Kurva ne mogu biti, sise su mi koma od rođenja, za guzicu su mi još kad sam bila mlada rekli da je guzica intelektualke, spuštena i plosnata, peglati po kućama ne mogu jer me bole leđa, čistiti ne mogu jer slabo vidim. Trebaju mi naočale za blizu, za daleko, za sa strane…

Lani oko Božića, rekla sam mužu, postat ću spisateljica! Super, rekao je muž, to je svjetski trend, danas svaki kurac piše. I još je dodao, moj muž je Dalmatinac, oli ti pamet smeta. Da skratim. Uskoro će Božić, ali za mene sasvim drugi i drugačiji Božić! Ja sam u šezdesetoj postala z v i j e z d a! Moja knjiga se ludo prodaje, dajem intervjue, nastupam na TV, javljaju se i književni kritičari koji u tiražnim novinama, na dvije strane, pa onda još i u nastavcima, pišu kako ja ne znam pisati… To, naravno, samo dokazuje da sam velika spisateljica, da nisam, tko bi o meni pisao na dvije ogromne strane i još u nastavcima…

A najviše me raduje kad izađem iz kuće! Obožavatelji mi prilaze sa suzama u očima, kod moje n o v e frizerke Alexandre postoji mala soba samo za mene, da me obožavateljice ne rastrgnu. Moja zubarica Blašković dva mi je prednja porculanska zuba učinila većima jer ću tako na fotografijama izgledati kao da imam pedeset i osam. U svim novinama možete vidjeti moj sretni osmijeh uskršnjeg zeca… I još nešto. Odlazim na premijere. Jučer sam gledala neku Filumenu. Super je priča. Filumena, gospođa nešto mlađa od mene, oko pedeset i pet, kurva je s tri vanbračna sina. Godinama je jebe isti gospodin, jedan od trojice sinova je njegov, ali je ne ženi. Onda ta gospođa Filumena odglumi samrt. Posljednja joj je želja da se uda za onoga gospodina. Kad se uda, skoči s odra živa i zdrava. Narečeni gospodin koji je imao u planu, kad Filumena rikne, oženiti mladoga komada, popizdi! Onda dolazi neki pokvareni advokat, pa neki još gori pop, pa razvrgnu taj samrtni brak, pa se onaj gospodin odluči na vjenčanje s mladim komadom, pa drapa toga komada, ali mu se na nju ne diže…

Da skratim. Na kraju gospodin oženi gospođu kurvu Filumenu, a ona mu ne govori koji sin od trojice je njegov… A stalno napolitanska glazba… Ludilo! Cijelo kazalište je plakalo. I moj doktor Nikolić i njegova žena. A onda, zato vam sve ovo govorim, kad je sve bilo gotovo, prilazi mi novinarka, velika Kim Cuculić, prilazi samo m e n i, ženi koja sam u šezdeset godina života u kazalištu bila pet puta, pa kaže, gospođo, vi ste poznata spisateljica, recite nam nekoliko utisaka… Htjela sam reći, super je kako je kurva mojih godina uspjela sačuvati muža u konkurenciji s komadom koji bi joj mogao biti kći, volim kurve mojih godina kad pobjeđuju… Ali to ne bi bio komentar s p i s a t e lj i c e, pa sam rekla, režiser svjetla zaslužuje svaku pohvalu. Kužite, režiser s v j e t l a?!

Negdje sam načula da postoje drkadžije koje nešto prčkaju oko lampi. Ali drugo sam htjela reći. Kad si slavan, možeš srati na sve teme, sve se sluša i zapisuje. Kad si umjetnica, sve ti je dopušteno. Da sam prije četrdeset godina, oko Božića, znala da ću jednom biti umjetnica, pustila bih bila onog šefa gradilišta u stan, zaključala djecu u zahod i pojebala se s njim. Tada sam, koja krava, mislila da ću umrijeti kao anonimna majka, supruga, žena i domaćica?! Spisateljica! Spisaaaateljiiiicaaaa! A muž mi ne da da zadržim trudnu mačku?! On, mrzim ga, u meni vidi samo ženu koja, najzad, može platiti struju.