Margaret ThatcherMeryl Streep kao sablasna reinkarnacija Margatet Thatcher u filmu „Čelična lady" podsjeća na Thatcheričinu najslavniju dosjetku: „'društvo' - ne postoji takvo što". Nitko iz osipajućeg krda republikanskih kandidata je još nije citirao, ali kao da jesu kad se uzmu u obzir njihovi neprestani udari na sve što ima predznak javnog.

Društvo se definira kao skup uzajamnih koristi i dobara najvidljivije utjelovljen u javnim ustanovama - javnim školama, javnim knjižnicama, javnom prijevozu, javnim bolnicama, javnim parkovima, javnim muzejima, javnoj razonodi, javnim sveučilištima i tako dalje.
Javne ustanove podupiru svi porezni obveznici i svima su dostupne. Ako je porezni sustav napredan, oni imućniji (koji vjerojatno i sami koriste prednosti mnogih javnih ustanova) pomažu u plaćanju za sve druge.

Javno postaje privatno

„Privatizacija" znači „plati to sam". Praktična posljedica toga u ekonomiji čija su bogatstva i prihodi sada koncentriraniji nego ikada u posljednjih 90 godina jest da visokokvalitetna javna dobra postaju dostupna sve manjem i manjem broju ljudi.

U stvari, mnogo onoga što se naziva „javnim" sve je više privatno dobro koje plaćaju njegovi korisnici - sve više naknade na javnim autocestama i javnim mostovima, više školarine na tzv. javnim sveučilištima, više cijene ulaznica za javne parkove i javne muzeje.

Većina ostatka onoga što se smatra „privatnim" postala je toliko nekvalitetna da oni koji si to mogu priuštiti pronalaze privatne alternative. S kvarenjem javnih škola, viša srednja klasa i bogati šalju svoju djecu u privatne. Sa sve većim rasulom javnih bazena i igrališta, imućniji kupuju članstvo u privatnim teniskim i plivačkim klubovima. S propašću javnih bolnica, plaćaju najviše pristojbe za privatnu skrb.

Zatvorene zajednice i poslovni parkovi sada imaju vlastite uređene travnjake i šetnice, zaštitare i pomoćne elektroenergetske sustave.

Porezna pobuna srednje klase

Zašto propadaju javne ustanove? Financijski pritisak na vladu na svim razinama nakon 2008. godine objašnjava samo dio problema. Sve je zapravo krenulo nizbrdo prije više od tri desetljeća takozvanom „poreznom pobunom" srednje klase čiji su se prihodi prestali povećavati unatoč nastavku gospodarskog rasta. Većina je obitelji još uvijek htjela dobre javne službe i ustanove, ali si više nisu mogli priuštiti da za njih i plate.

Od kasnih 1970-ih, gotovo svi prihodi od rasta pripali su najbogatijima. Ali kako su viša srednja klasa i bogataši počeli koristiti usluge privatnih ustanova, prestali su davati političku potporu javnima. Kao posljedica toga, došlo je do pada njihovih graničnih poreznih stopa, što je pokrenulo zatvoreni krug smanjenih prihoda i sve lošije kvalitete, što je pak izazvalo dodatni bijeg od javnih ustanova. Porezni prihodi od korporacija također su pali kada su velike kompanije postale globalne, čuvajući profite na prekomorskim lokacijama kako bi iznose svojih poreza svele na minimum.

No to nije cijela priča: Amerika više ne cijeni javna dobra kao desetljećima prije.

Javno je mutiralo

Veliko širenje javnih ustanova u Americi započelo je u ranim godinama 20. stoljeća kada su napredni reformisti pronijeli ideju da javna dobra koriste svima nama. Izvrsne škole, ceste, parkovi, igrališta i prometni sustavi povezali bi novo industrijsko društvo, stvorili bolje građane i doveli do širenja blagostanja. Obrazovanje, primjerice, nije bilo toliko osobna investicija koliko javno dobro koje poboljšava cijelu zajednicu i naposljetku naciju.
U idućim desetljećima - kroz Veliku depresiju, Drugi svjetski rat i Hladni rat - ta je logika proširena. Snažne javne ustanove shvaćene su kao obrambeni bedemi protiv, redom, masovnog siromaštva, fašizma i zatim komunizma. Javno je dobro bilo opipljivo: umnogome smo bili društvo povezano uzajamnim potrebama i zajedničkim prijetnjama. (Nije bila slučajnost što su najveća proširenja višeg obrazovanja nakon Drugog svjetskog rata bili G.I. Bill, zakon kojim je omogućeno dodatno obrazovanje ratnim veteranima, Zakon o obrazovanju u korist nacionalne obrane i najveći projekt javnih radova u povijesti pod imenom Zakon o nacionalnim međudržavnim i obrambenim autocestama.)

Ali u posthladnoratovskoj Americi razjedinjenoj globalnim kapitalom, iskvarenoj koncentriranim prihodima i bogatstvom, potkopanoj neograničenim donacijama za predizborne kampanje i potresenoj valom novih imigranata koje demagozi olako ukalupljuju kao „one druge", pojam o javnom dobru je izblijedio. Čak ni demokrati više ne koriste frazu „javno dobro". Javna su dobra sada u najboljem slučaju „javna ulaganja". Javne su ustanove mutirale u „javno-privatna partnerstva" ili, za republikance, jednostavno „vaučere".

'Prava' su samo privid

Mitt Romney pogrdno govori o onome što naziva demokratskim društvom „prava" u suprotnosti sa svojim društvom „mogućnosti". Barem još zamišlja postojanje društva. Ali nije objasnio kako će obični Amerikanci biti u stanju iskoristiti dobre prilike bez dobrih javnih škola, priuštivog višeg obrazovanja, dobrih cesta i adekvatne zdravstvene skrbi.

Njegova su „prava" ionako samo privid. Medicare je jedino pravo koje raste brže od BDP-a, ali to je zato što troškovi zdravstvene skrbi rastu brže od ekonomije. To znači da će svaki pokušaj da se Medicare pretvori u vaučer - a da se pritom vrijednost vaučera ne podigne zajedno s troškovima ili se oni nekako ne ukrote - samo umanjiti dostupnost zdravstvene skrbi starijima. Socijalno osiguranje nije doprinijelo proračunskom deficitu; ono je godinama imalo viškove.

Ostale sigurnosne mreže su u raspadu. Osiguranje za nezaposlene ovih dana obuhvaća samo 40% nezaposlenih (većinom zato što pravo na njega imaju oni koji su godinama imali stabilan posao s punim radnim vremenom, a ne oni koji su, kao većina ljudi, obavljali niz različitih poslova ili honorarni rad).

O čemu to Mitt priča? Osim u sektoru obrane, domaća diskrecijska potrošnja u naglom je padu kao postotak u ekonomiji. Dodajmo tome pad državne i lokalne potrošnje i ukupna javna potrošnja na obrazovanje, infrastrukturu i osnovna istraživanja pala je s 12% BDP-a u 1970-ima na manje od 3% do 2011. godine.

Samo je u jednom pogledu Romney u pravu. Amerika je stvorila itekakva prava za najveće bankare na Wall Streetu i njihove izvršne direktore - kojima, za razliku od većine nas, više nije dopušten neuspjeh. Oni također mogu posuđivati novac iz Federalnih rezervi uz minimalan trošak i zatim isti novac posuđivati drugima za 3 do 6% dobiti.

Kad se sve uzme u obzir, prava koje ima Wall Street najveća su od svih koje nudi federalna vlada, iako se to ne vidi u proračunu. A čak se ni ne radi o javnom dobru. To je tek privatni dobitak.

Gubimo javna dobra dostupna svima za koja se izdvaja iz poreznih izdataka sviju, a osobito najimućnijih. Umjesto njih dobivamo privatna dobra dostupna vrlo bogatima koja plaća ostatak nas.

Čak bi i lady Thatcher bila zgrožena.

Robert Reich je sveučilišni profesor na Berkleyu. U Clintonovoj administraciji obnašao je dužnost ministra rada

Tekst je prenesen sa stranice Social Europe.

Prevela Diana Robaš