Vesna PusićNovi Sabor, izabran na izborima 23. studenog, konstituira se na svojoj prvoj sjednici 22. prosinca. Neposredno nakon konstituirajuće sjednice, nastavlja se izvanredna radna sjednica Sabora na kojoj treba donijeti tri važna zakona: Zakon o ustrojstvu Vlade RH, Zakon o djelokrugu ministarstava i Zakon o ustrojstvu državne uprave. Riječ je o tri zakona kojima se reguliraju tri međusobno povezana područja, ali koji su međusobno vrlo različiti po svojoj važnosti, opsegu i intenzitetu zahvaćanja u organizaciju i funkcioniranje države. Njihova važnost i utjecaj upravo su obrnuto proporcionalni važnosti i vidljivosti koju su dobili u medijima, javnim raspravama i nagađanjima. Najviše se raspravlja o spajanju i razdvajanju ministarstava, odnosno broju budućih ministarstava i ministara u vladi. Vrlo malo se govori o djelokrugu ministarstava, odnosno o tome koje će djelatnosti pokrivati koje ministarstvo i kakva je logika u pozadini te preraspodjele. Apsolutno se najmanje u javnosti čuje o reorganizaciji ili novom ustrojstvu državne uprave, onome što će jedino imati suštinskog utjecaja na funkcioniranje države.

TAJNE DRŽAVNE UPRAVE Nova vlada ne može kvalitetno reorganizirati državnu upravu jer uopće ne zna čak ni koliko ljudi u upravi radi CILJEVI I UVID Bila bi katastrofalna pogreška ući u reorganizaciju državne uprave bez jasnih ciljeva i točnog uvida u njen radIako medijski najatraktivnija tema, broj ministara i ministarstava najmanje je važan. Što se uštede tiče, ona je gotovo nikakva. Ono što se uštedi na četiri, pet ili šest ministarskih plaća, potrošit će se na plaće dodatnih zamjenika, pomoćnika, direktora odsjeka i na slične funkcije koje će morati nadomjestiti ukinute ministre. Jer, naravno, ukidanjem funkcije ministra i spajanjem ministarstava pod jednim ministrom nisu ukinuti poslovi koji su se obavljali i koje i dalje treba obavljati, niti se ukinuo cjelokupni aparat koji je za te poslove zadužen. Smanjenje broja članova Vlade nema nikakve bitne veze s reorganizacijom državne uprave i ne utječe na njezinu brojnost i troškove. U mnogim europskim zemljama broj ministarstava i ministara se gotovo redovito, u razmacima od desetak godina, smanjuje za jednu trećinu pa čak i na jednu polovinu. Broj ministara raste zbog novih tema koje postaju aktualne, velikih projekata u koje se država upušta, koalicijskih vlada i međustranačkih dogovora na kojima se one temelje te zahtjeva proizašlih iz nove međunarodne situacije i odnosa. Kad taj broj nabuja iznad granice do koje vlade mogu operativno funkcionirati, kad postane očito da se koriste sasvim različiti kriteriji u određivanju značaja i u opsegu poslova pojedinih ministarstava, kad prestanu okolnosti koje su izazvale potrebu za pojedinim ministarstvima donosi se odluka o smanjenju broja ministarstava. Taj dan smanjenja članova vlade je ujedno i početak njenog novog razdoblja rasta. Koncipiranje ministarstava odražava, naravno, prioritete Vlade i mora se temeljiti na nekoj sustavnoj ideji razumijevanja njenih zadataka i ciljeva. Ali na funkcioniranje i troškove državne uprave to nema bitnog utjecaja.

Djelokrug ministarstava ima već nešto veći utjecaj na stvarno funkcioniranje državne uprave. Tu se određuje, primjerice, pod kojim će ministarstvom biti komunalna djelatnost, ili Hrvatske vode, ili briga o povratu imovine, ili pojedini instituti. Ovisno o toj odluci pojedina će se djelatnost tretirati kao prvenstveno oblik zaštite okoliša, gospodarenje prirodnim resursima, servisna djelatnost, pravno pitanje, političko pitanje, organizacijsko i gospodarsko pitanje, ili kao znanost. Ova se raspodjela mora temeljiti na mnogo jasnijem i operativnijem razumijevanju što se želi postići i kakve će posljedice određeni pristup gledanje na neku djelatnost imati na stvarno upravljanje i funkcioniranje te djelatnosti. Očito je da što ima manje ministarstava to je veći djelokrug svakog pojedinog ili barem većine ministarstava.

Treći zakon koji bi se trebao donijeti u nastavku prve sjednice novog Sabora odnosi se na ustrojstvo, odnosno reorganizaciju državne uprave. Od sva tri, to je jedini projekt koji može stvarno utjecati i na troškove i na efikasnost državne uprave. Dobro organizirana i kvalitetna državna uprava temelji se na šest točaka: polazi od proizvodnog pristupa, tj. smatra rezultat svog rada proizvodom koji mora biti kvalitetan, točan, potpun, brzo dostavljen i uporabljiv za svrhu kojoj služi; selekcionira obrazovano i kompetentno osoblje; raspolaže jasnim i dostupnim podacima u i o državnoj upravi; ima jasan model vodoravne i okomite decentralizacije; otporna je prema političkim pritiscima; sustavno je informatizirana. Samo za ilustraciju, danas u Hrvatskoj nemamo točan podatak ni o tome koliko ljudi radi u javnoj upravi.

Već je na temelju ovih nekoliko naznaka jasno da je od sva tri zakona koja se planiraju za božićni Sabor po svojoj temi, značaju i posljedicama daleko najvažniji, najdalekosežniji i jedini koji ima stvarne posljedice za državni proračun upravo zakon koji se odnosi na ustrojstvo državne uprave. No iz istih razloga nemoguće je donijeti upravo taj kvalitetan zakon na prvoj sjednici Sabora. Zakon kojim će se smanjiti broj ministarstava može se donijeti jer se njime zapravo ni u što ozbiljno ne zadire. Kao posljedica tog zakona mora se redefinirati djelokrug ministarstava jer će on sada nužno biti veći upravo zato što promjena broja ministara nije i reorganizacija državne uprave. No bila bi katastrofalna pogreška ući u reorganizaciju državne uprave bez jasno definiranih ciljeva, pravog uvida u funkcioniranje tog sustava i mehanizme popravljanja tog funkcioniranja. Zato se ovim zakonima neće poboljšati ni funkcioniranje državne uprave, niti će se smanjiti njezini troškovi. Osim unošenja određene pometnje i nešto nereda, oni neće ni na koji način utjecati na državnu upravu. Pokazat će se da li će barem imati neki pozitivan učinak na funkcioniranje Vlade, odnosno je li struktura Vlade rezultat nekog racionalnog modela i prioriteta ili samo konačni ishod različitih pritisaka i zahtjeva.