Umrla je Mirjana Pukanić, bivša supruga Ive Pukanića, jednog od pokretača tjednika Nacional (1995.), potom šefa uprave i većinskoga vlasnika (do trenutka prodaje tri četvrtine tvrtke inozemnom partneru). Pronađena je mrtva u stanu, s vrećicom psihofarmaka pokraj kreveta, koji su joj u zadnjoj fazi života činili gotovo jedino društvo. Policija nije pronašla tragove nasilne smrti, eventualno ubojstva, no okolnosti se nesumnjivo pomno istražuju s obzirom na sudbinu Ive Pukanića. Ivo je ubijen u atentatu na parkiralištu pokraj bivše zgrade Nacionala, zajedno sa suradnikom-propagandistom Nikom Franjićem. Prije toga uspio je pukom slučajnošću preživjeti prvi pokušaj atentata, no samo su malobrojni vjerovali da mu je život doista u opasnosti. Većina lokalnih medija proglašavala ga je bleferom koji izmišlja da ga netko želi ubiti kako bi skrenuo pažnju javnosti sa svoje histerične obiteljske situacije. Mirjana Pukanić padala je u izražene manično-depresivne afekte; uz ostalo, u stanu je izvodila seanse za novinare, konfuzno tvrdeći da joj od supruga prijeti opasnost. Pojedine televizije cinično su iskorištavale njezina krizna stanja, proganjale je kamerama iz sobe u sobu i nastojale ostvariti gledanost na njezinoj kliničkoj slici, demonstrirajući nepostojanje minimuma profesionalne i ljudske etike.

Neprirodna konkurentska relacija s kćeri

S Mirjaninom smrću ukupna drama obitelji Pukanić-Jusup dobila je svoj konzekventan tragični epilog. Mirjana je s četrdeset devet godina bila psihološki i fizički drastično ruinirana osoba. U jednom od rijetkih medijskih istupa izjavila je kako je opterećuje oskudan i loš odnos s kćeri Sarom. Koliko je poznato, nisu se vidjele ni tijekom proteklih praznika. Izostanak komunikacije s djetetom nesumnjivo je pogoršavao njezine temeljne psihološke probleme. Osim emotivne alijeniranosti, s kćeri se zapravo nalazila u neprirodnoj konkurentskoj relaciji. Još u ranoj fazi, kad su počeli prvi ispadi, (tada maloljetna) kći spontano se priklonila očevoj strani, njegovim interpretacijama zbivanja, i na majku paušalno prebacila cjelokupnu odgovornost za obiteljsku situaciju. Taj stav produbila je nakon očeve pogibije. Razvijajući se potpuno pod utjecajem očeve obitelji - njegove sestre Anke u prvome redu - majku je nastavila doživljavati kao stranca s neprijateljskim atributima. Zastupala je pokojnoga oca u posthumnome dovršetku postupka rastave braka, i s majkom vodila spor oko nasljedstva. Pokazalo se da je u takvim okolnostima suprotstavljenih interesa, koji se rješavaju na sudovima, teško ostvarivo obnavljanje instinktivne ljubavi kakva bi trebala postojati između majke i djeteta. Mirjana je vrlo vjerojatno čeznula za tim, no imala je protiv sebe cjelokupan Pukanićev klan koji je na neki način kontrolirao kćerine emocije.
Misleći na Mirjanino psihološko stanje, Ivo Pukanić znao je za života ponekad reći kako mu je "bolest uništila obitelj". Nije se kod njih, međutim, radilo samo o višoj sili ili problemima vezanim za kliničku psihijatriju; na faze u Mirjaninu nestabilnom stanju vjerojatno je i on utjecao svojim ponašanjem. S razlogom je postala nesigurna u njega i bojala se da je na kraju ne ostavi na cjedilu. Kao kći jedinica s bogatom majkom rasla je u stilu razmaženog derišta, i nije joj u kritičnim trenucima padalo na pamet kako nema pravo svoje obiteljske probleme svaljivati na cijelu firmu NCL preko koje deseci ljudi ostvaruju egzistenciju, pa makar je njezin nepouzdani muž u toj firmi gazda. Kombinacija razmaženosti i osjećaja ugroženosti činila je Mirjanu, međutim, potpuno neosjetljivom na proširene posljedice njezinih ispada. Pred očima je imala isključivo muža koji se u javnosti neprestano pojavljuje s oficijelnom ljubavnicom, i naslućivala pritom kako on provodi zakulisne financijske operacije s ciljem da je na kraju ostavi bez ikakvoga značajnijega učešća u kapitalu koji ostvaruje svojim transakcijama.

Obitelj uništena u iracionalnome egoizmu

Opterećena osobnom dijagnozom, nesklonošću redovitom uzimanju propisanih lijekova (zbog straha od debljine) i opravdanom procjenom da Ivo nema nikakvo moralno pravo na takvo urotničko postupanje, padala je u afekte. Do prvog većeg novca u životu Pukanić je došao preko njezine majke, vlasnice uhodanog lokala u Stuttgartu. Autor ovih redaka prvi put je susreo Pukanića tijekom druge polovice osamdesetih (prošloga stoljeća) na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u atletici u Stuttgartu, kamo je Ivo stigao kao fotoreporter i u toj prilici, po svemu sudeći, upoznao i Mirjanu. Osim drugih stvari, fascinirala ga je pouzdano i njezina obiteljska situiranost. Za vjenčani dar dobio je od njezine majke hiperluksuzni Mercedes (pučki poznat kao genscher), i često se hvalio kako mu taj automobil automatski stvara ugled u društvenim i poslovnim kontaktima. Kad primijete u kakav auto sjeda, tajkuni i poduzetnici odmah ga počinju tretirati ne samo kao žovijalnoga fotografa i urednika zabavnih stranica - što je tada bio - nego kao ravnopravnog socijalnog partnera s kojim se mogu sklapati aranžmani.

Brak s Mirjanom tretirao je kao financijsku idilu, s vremena na vrijeme - u ranoj fazi - isticao bogatstvo njezine majke i činjenicu da ga nema kome ostaviti osim svojoj jedinoj kćeri, i svojoj jedinoj unuci, odnosno njemu kao voljenome zetu. Na njihovu primjeru potvrdilo se, međutim, kako doista ne postoji znak jednakosti između sreće i novca. Mirjana je nakon majčine smrti uspjela navodno dobiti samo novac od njezinog životnog osiguranja (dvjesto-tristo tisuća eura), koji ju je održavao na površini, jer nikad ništa nije naučila raditi i potpuno je ovisila o renti. Sve ostalo pripalo je kćeri, s kojom je bila u sporu i oko Pukanićeve ostavštine. Jedna naizgled stabilna obitelj međusobno se anihilirala u iracionalnome egoizmu. Netko je negdje napisao kako Mirjana Jusup, odnosno Pukanić, "nije imala ljubavi ni od majke, ni od kćeri, ni od muža", što ju je na kraju ubilo, i tom tragičnom zaključku nema se što dodati.