Vedrana RudanKupila sam božićni cvijet i maskirala se u ženu koja nešto očekuje od Nove godine. Novogodišnje drvce tamnoplavo bljeska u kutu boravka. Kad se muž vratio s posla, pogledao me s odobravanjem. On me voli maskiranu u sretnu ženu koja, jednom godišnje, naš dom pretvara u topli dom. Bacila sam mu se oko vrata, kad je ušao u boravak, i rekla mu glasom žene obučene u ženu punu osjećaja krivnje: Nisam stigla skuhati ručak, oprosti.

MAJKA KOJA URLA Je li ona žena koja urla u slušalicu prava ja ili glumica koja igra zbunjenu, ljutitu, bijesnu, nesretnu, neshvaćenu majku? ŽENA I MAČKA Što ako sam ja mačka koja nije mačka nego je tko zna što obučeno u mačku koja je obučena u ženu… Isuse! Ima li me?! Nema veze, rekao je moj muž. Bio je obučen u tolerantnog muža i u muža koji s odobravanjem gleda u ženu obučenu u ženu koja gleda u obučenog muža kao da zaista vjeruje da je on tolerantan muškarac, a ne samo muškarac obučen u takvog jednog muškarca. Skinuo je kaput i odijelo, odložio torbu, uvukao tijelo u trenirku, presvukao se u kućnog muškarca. Ja sam ležala na kauču i držala ruke na trbuhu. Bila sam odjevena u ženu koja osjeća bolove, ali ih ne želi spomenuti ni uznemiriti muža koji je ipak uskočio u kostim zabrinutog partnera. Boli li te nešto, pitao me glumac. Ne, ne, rekla sam odjevena u ženu koja ne želi svoju bol dijeliti okolo, praznici su. Ovih dana moramo biti sretni i blagi prema onima koji nas vole, ne smijemo ih opterećivati.

Spremit ću ti kajganu, rekao mi je muž u ulozi brižnog muža. A zapravo je vjerojatno moj pravi muž bio gladan muž koji nije želio biti u ulozi gladnog muža. Glumio je dobrog kuhara i muškarca kojeg usrećuje kuhanje ručka ženi koja leži na kauču u ulozi žene koja pati. Super, rekla sam ja, žena koja se ne može dignuti s kauča, ali može nešto lagano pojesti. Muž je u plejer ubacio Mozarta obučen u muškarca koji želi ugoditi ženi koja voli Mozarta, iako ta žena ne voli Mozarta. Sklopila sam oči maskirana u ženu koja sluša Mozarta i u ženu koja želi ugoditi mužu maskiranom u muža koji želi ugoditi ženi. Eine kleine Nachtmusik zvonilo je našim toplim domom. Želudac mi se dizao od te gadne, male, noćne glazbe.

Ali da sam na kauču ležala obučena u sebe, bi li moj muž bio obučen u zabrinutog kuhara? Obučena u s e b e… Tko sam ja? Jesam li prava ja žena koja želi skočiti s kauča, tresnuti plejer u zid, skakati po disku i vrištati, jebeni Mozart, jebeni Mozart, jebeni Mozart?! To sam prava ja? Tko je moj muž? Godinama smo skupa. Nikad nije dignuo glas, opsovao, zaurlao… Zato što sam ja stalno pod maskom kontrolirane žene? Mi se volimo beskrajno jer smo dvoje vrhunskih glumaca? Tko je režiser? Tko nas gleda? A ljudi oko nas? Nazvala me prijateljica za koju znam da mi nije prijateljica, rijetko zove, rekla je: Zovem da vidim kako si, ovih dana. U kojoj je ulozi? Zabrinute prijateljice? Neprijateljice? Zlurade, radoznale babe? Žene koja je slučajno okrenula moj broj? Tko je ta žena? Jesam li prava ja paranoična ja? Okružena sam ljudima pod maskama, moj je život maskenbal, stalno pokušavam svlačiti ljude oko sebe. Kad ih svučem, ne svidi mi se ono što vidim. A onda pomislim, nisam ih svukla, preda mnom su bili goli, pa su se obukli u nešto strašno. Ja sam ta koja oblačim gole ljude oko sebe?! Je li moj muž, kad je uz mene, gol ili pokriven? To me razdire zato što ga volim najviše na svijetu. Ili sam samo obučena u ženu koju smiruje maska zaljubljene žene? Što ako ja moga muža uopće ne volim? A djeca? Moja dječica? I njih volim najviše na svijetu. A kad razgovaram sa svojim kćerima? Je li ona žena koja urla u slušalicu prava ja ili glumica koja igra zbunjenu, ljutitu, bijesnu, nesretnu, neshvaćenu majku? Borovi, pokloni, loptice, Djedovi Mrazovi…

Ne postoji Djed Mraz, ni umjetni ni onaj od ljudskog mesa, koji u meni ne budi poriv da ga šutnem ili barem tresnem među noge. Jesam li prava ja samo nervozna žena koja ne može podnijeti tisuće Djedova Mrazova koji su poruka, vrijeme leti, život ide, bila si nigdje, napravila ništa? Prava ja samo je tužna gospođa maskirana u ženu srednjih godina koja šalje poruku, život je iza mene, ne bih se vratila! Da li bih se vratila? Živjeti kao da te nešto lijepo čeka? I, u prosincu, gola trbuha, poručivati mladim mužjacima, sama sam sebi dovoljna, ne trebate mi, ipak me zgrabite!

Jedemo kajganu. Moj je muž obučen u toplo ljudsko biće, ja sam odjevena u toplo ljudsko biće koje ima lagane bolove. Gleda nas mačka. Jesam li ona prava ja samo kad sam sama doma i kad govorim mački: Dođi, zlato, mami svojoj? Ako sam to prava ja, ja sam mačka obučena u ženu? Ali i mačke su glumice. Što ako sam ja mačka koja nije mačka nego je tko zna što obučeno u mačku koja je obučena u ženu… Isuse! Ima li me?!