Želi li Wulff ostati predsjednik, ostat će, ali pitanje je može li vratiti izgubljeno povjerenje"Tanka većina Nijemaca daje Wulffu drugu šansu", ali "Tek svaki treći Nijemac Wulffa smatra vjerodostojnim" i "Gotovo polovica misli da bi trebao dati ostavku" - naslovi njemačkih listova i internetskih stranica ovog vikenda saželi su podijeljeno javno mnijenje o skandalu u koji je upleten njemački predsjednik Christian Wulff. Po mišljenju većine, Wulff u TV-intervjuu što ga je dao prošlog tjedna, a u kojem je pokušao stati na kraj aferi koja se za njim vuče već tjednima, no nije uspio, pa ipak 60 posto građana smatra da treba ostati na položaju.

U 20-ak minuta prime-time programa, koliko su mu za razgovor posvetile javne TV-postaje ARD i ZDF, Wulff je dobio mogućnost da se ispriča građanima i zaustavi napade medija, no komentatori su uglavnom složni da je predstava bila mlaka i da Wulff opet nije uklonio sumnje, nego otvorio nova pitanja. Christian Wulff bio je kandidat kojega je na položaj njemačkog predsjednika 2010. dovela sama Angela Merkel kao zamjenu za Horsta Köhlera, koji je dao ostavku zbog neslaganja s vladom oko misije u Afganistanu i "zamora položajem". Dosad je 55-godišnji demokršćanin briljirao na položaju koji u Njemačkoj uglavnom ima ceremonijalne i reprezentativne funkcije: zemlju je dostojno predstavljao u inozemstvu, a na unutarnjopolitičkom planu pazio je da se ne sukobi s kancelarkom. Politički je u sjećanju ostao ponajprije govorom o integraciji useljenika i rečenicom da je "islam dio Njemačke", čime se zamjerio dijelu vlastite stranke, a u useljeničkim zajednicama dobio atribut "našeg predsjednika".
Dosad neokaljani Wulff odjednom se našao u središtu afere, nakon što je otkriveno da je 2008., dok je bio premijer pokrajine Donje Saske, od supruge poduzetnika Egona Geerkensa uzeo privatni zajam od pola milijuna eura po vrlo povoljnim uvjetima, kojim je izgradio svoju obiteljsku kuću. Ono što njemačke medije više iritira od zajma jest Wulffov kasniji - još ne sasvim razjašnjen - pokušaj da zaustavi izvještaj o toj posudbi u listu Bild. Wulff je na govornoj pošti glavnog urednika Kaia Diekmanna ostavio poruku u kojoj navodno prijeti "ratom", "pravnim posljedicama" i "definitivnim lomom" s izdavačem najtiražnijeg njemačkog dnevnika, kućom Axel Springer, ako se članak ne zaustavi. Wulff se poslije ispričao i tvrdi da je samo htio odgoditi objavljivanje, a Bild inzistira na tome da se radilo o prijetnjama slobodi tiska.

Otkriće kredita i velike bliskosti Wulffa i lokalnih poduzetnika otvorilo je pitanja o sukobu interesa, korupciji i povlasticama na položaju, no takva otkrića nisu u Njemačkoj novost. Uostalom, jedan od lokalnih poduzetnika u krugu oko Christiana Wulffa, Carsten Maschmeyer, bio je svojedobno financijski povezan i sa socijaldemokratskim kancelarom Gerhardom Schröderom i još nizom hannoverskih političara. Wulff je, dakle, ušao u ne baš sretnu bliskost s gospodarstvom, prihvatio povoljne kredite bez obzira na svoj položaj i još donedavno provodio besplatne godišnje odmore u vilama na Mallorci istih tih prijatelja poduzetnika. Premda je to za njega vrlo neugodno, Wulffa zasad ne mogu ni za što teretiti, osim za katastrofalan krizni menadžment. Tako je, umjesto da se odmah ispriča za sve, u TV-intervjuu izjavio da ne želi "biti predsjednik u zemlji u kojoj čovjek ne može posuditi novac od prijatelja"; većina Nijemaca nakon takvih se izjava pita nedostaje li mu moć rasuđivanja potrebna za posao koji obavlja, a njegovo ponašanje u anketama nazivaju "neugodnim".

Wulff je počinio i sasvim konkretne političke prekršaje pozivima Bildu. Time se ne samo zamjerio najjačem njemačkom tiskanom organu, već i cjelokupnom medijskom zboru koji je u zajedničkom refleksu skočio u obranu slobode tiska. U najgorem slučaju, ako Bild nastavi kopati po Wulffovoj prošlosti, upravo bi ga to moglo dovesti do ostavke, čime bi se svrstao u niz njemačkih političara koji su nakon sličnih "ratova" morali otići. Pitanje je treba li čekati toliko dugo. "Nemam sebi što predbaciti", mogao bi biti Wulffov citat posljednjih dana, no zapravo je riječ o naslovu knjige povjesničara Michaela Philippa, koji je u njoj istražio dvjestotinjak njemačkih političkih ostavki posljednjih desetljeća u potrazi za odgovorom na pitanje je li dostojanstven odlazak uopće moguć. Da je moguć nedostojanstven ostanak, to je dokazano u više nedavnih slučajeva. Gradonačelnik Duisburga Adolf Sauerland do danas odbija otići, iako to od njega traži praktički cijeli grad nakon što je ondje 2010. na Love Paradeu poginula 21 osoba. Protiv Sauerlanda se vodi i istraga zbog korupcije, ali od ostavke ništa. Žilavost na položaju pokazao je i ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg, koji se držao tjednima iako je otkriveno da je gotovo u cijelosti prepisao doktorat. Štoviše, prvo je to nijekao, zatim priznao i otišao - a prije mjesec dana najavio je mogućnost - povratka.

Posljednjih godina više je top-političara otišlo zbog "zamora položajem": predsjednik Köhler, premijer Hessena Roland Koch, premijer Baden-Württemberga Günther Oettinger i hamburški gradonačelnik Ole von Beust, a rijedak i u javnosti vrlo pozitivno gledan korak bio je onaj Franza Münteferinga, vicekancelara i ministra rada, koji je vladu napustio 2007. kako bi njegovao suprugu oboljelu od karcinoma. Poličari su odlazili i zbog sadržajnih neslaganja, pri čemu je najpoznatiji primjer Oskara Lafontainea, koji je 1999. otišao s mjesta ministra financija zbog svađe oko političkog pravca s Gerhardom Schröderom - čiji je politički protivnik ostao do danas. Puno rjeđe se događalo da političari ostavkom preuzmu odgovornost: najdramatičniji je bio slučaj kancelara Willyja Brandta koji je otišao kad je otkriveno da ga je osobni referent Günter Guillaume godinama špijunirao za istočnonjemačku tajnu službu Stasi. No najčešći razlozi ostavki ipak su prozaični i imaju veze s novcem. Upravo su pokrajinski ministri, kao Wulff u doba upitnog kredita, često na meti kritika zbog sukoba interesa i prihvaćanja povlastica. Max Streibl morao je 1993. otići s mjesta bavarskog premijera zbog tzv. afere Amigo, jer je više puta na račun jednog poduzetnika bio gost u njegovoj haciendi. Ministar prometa Günther Krause pao je 1993. jer je njegova supruga 70 posto plaće svoje bedinerice plaćala subvencijama Ureda za nezaposlene.

Margot Käßmann, bivša poglavarka Njemačke evangeličke crkve, napustila je položaj čim je 2010. uhvaćena kako vozi u alkoholiziranu stanju. Vjerojatno zbog brze i konzekventne reakcije, nakon ostavke je u njemačkoj javnosti postala popularnija nego ikad.
Njezin primjer trebali bi slijediti i drugi u sličnoj situaciji, smatra Michael Philipp. "Mnogi političari ne prihvaćaju dobronamjerne savjete i propuste pravi trenutak, često zbog gubitka dodira sa stvarnošću, prevelikog povjerenja u vlastite sposobnosti ili uvjerenja da se optužbe mogu odbaciti, a da se na njih konkretno ne odgovori", smatra Philipp. "Da je Wulff ministar ili pokrajinski premijer, njegova bi ga stranka već odavno natjerala na ostavku, ali u slučaju predsjednika ne postoji taj automatizam, Wulff jedini odlučuje hoće li ostati", kaže Philipp. Zasad izjavljuje da nije "uvjetni predsjednik" i najavljuje da želi odraditi petogodišnji mandat i na kraju povući pozitivnu bilancu. Predsjednika je nemoguće otpustiti, to bi "uz vrlo visoke zakonske prepreke" teoretski mogao tek Ustavni sud, no to u Wulffovu slučaju nije vjerojatno. Ne biraju ga građani, nego parlamentarni zastupnici, a ne može ga otpustiti ni Angela Merkel, koja je po protokolu ispod njegova položaja. "Ako Wulff želi ostati na položaju, ostat će. Jedino je pitanje koliko će ga afera oštetiti i može li vratiti izgubljeno povjerenje", smatra politolog Jürgen Falter sa Sveučilišta u Mainzu i pita hoće li slučaj razviti vlastitu dinamiku, odnosno hoće li na vidjelo izići još neugodnih detalja ili je oluja već prošla. Je li Christian Wulff stigao do točke na kojoj treba otići, bi li kancelarki Merkel više štetio da ode ili ostane i mogu li se očekivati još žešći napadi na njega, zasad su otvorena pitanja. No, kako smatra Falter, upravo zbog toga što je Wulff do izbijanja afere uživao veliko povjerenje građana, otišao on sada ili ne, predsjednički je položaj već oštećen.