Dražen KalogjeraKao nestranačka osoba bio sam ministar za koordinaciju gospodarskog razvitka i preobrazbu vlasništva u prvoj hrvatskoj demokratski izabranoj vladi, no zbog neslaganja s politikom privatizacije, dao sam ostavku već nakon pet mjeseci, u listopadu 1990. Prijedlog privatizacije za koji sam se zalagao polazio je od načela da sve što je stvoreno za vrijeme samoupravnog socijalizma, posebno u gospodarstvu, nisu stvorili ni država, ni partija, ni politika, nego svojim naporima građani Hrvatske, i da u procesu privatizacije sva društvena imovina treba pod određenim pravilima i uvjetima pripasti tim građanima bez naknade.

AKTIVNI INVESTITORI Privatizirane tvrtke u kojima su novi vlasnici postali tzv. aktivni investitori, poput Lure i Agrokora, ostvaruju temeljne ciljeve STRANI ULAGAČI Uspješna je i skupina privatiziranih tvrtki u kojima su izravnim ulaganjima vlasnici postali inozemni investitoriZa takvu privatizaciju postojali su u nas bolji preduvjeti nego u bilo kojoj tranzicijskoj zemlji, jer je tadašnje gospodarstvo, za razliku od drugih tranzicijskih gospodarstava, bilo visoko decentralizirano, s visokom tržišnom autonomijom poslovnih subjekata, s više tržišnih elemenata i s menadžmentom i zaposlenicima koji su imali značajan stupanj identifikacije sa svojim poduzećima, što je sve rezultiralo učincima i tržišnim ponašanjem ekonomskih subjekata daleko iznad prosjeka svih tranzicijskih zemalja.

Polazeći od ovih činjenica razrađen je prijedlog preobrazbe vlasništva, odnosno privatizacije, koji je sadržavao pretvaranje društvenog vlasništva u dioničarski kapital po tadašnjoj knjigovodstvenoj vrijednosti i podjelu tih dionica, odnosno vaučera na zaposlene i sve građane Hrvatske koji su aktivno pridonijeli stvaranju društvenog kapitala (obrazovani, zdravstveni radnici, radnici državne uprave i dr.), pri čemu je pretežni dio trebao pripasti zaposlenima i bivšim zaposlenima. U izgradnji tog modela dragocjeni izvor saznanja bile su teoretske spoznaje i praktička iskustva tranzicijskih zemalja koje su uvodile model tzv. masovne privatizacije i radničkog dioničarstva, prije svega tadašnje Čehoslovačke i Slovenije, kao i američki model ESOP-a.

Umjesto mog prijedloga Vlada je prihvatila model po kojemu se društveno vlasništvo pretvara u državno, politička birokracija i njena država odlučuju o svakoj pretvorbi (tzv. model case by case) i u krajnjoj liniji svojevoljno i praktički bez kontrole i priziva, kome će, kada i po kojoj cijeni prodati “svoje” poduzeće i tako otvorila širom vrata malverzacijama i kriminalu.

Ništa se nije promijenilo u vlasničkom upravljanju činjenicom da su zaposleni i još neke kategorije dobili pravo da otkupe od države do 20 posto dionica uz popust. Međutim i to tzv. malo dioničarstvo doživjelo je poslije neuspjeh. Proces privatizacije ne samo da nije uspješno dovršen, nego je u prosjeku ostvario negativne rezultate, koje su tek nalazi Državne revizije zorno predočili.

Veliki dio hrvatskoga gospodarstva još je u državnom vlasništvu (veliki infrastrukturni sustavi, poljoprivredni sustavi, turizam, brodogradnja i brojni manjinski udjeli itd.), kojim upravlja državna vlast i njena birokracija u skladu s interesima politike i njenih dnevnih potreba i bez jasne strategije što dalje privatizirati, a što ne.

Ako su ciljevi hrvatske privatizacije bili da novi vlasnici postanu poduzetnici koji će ostvarivati obećane razvojne vizije: uvećavati temeljni kapital, otvarati nova radna mjesta, dinamizirati proizvodnju, poslovanje, povećavati konkurentsku sposobnost i izvoz, onda su ostvareni učinci baš suprotni. Zahvaljujući mukotrpnom i upornom radu Državne revizije, iz reprezentativnog uzorka (više od 50 posto) vidljivo je da obećane razvojne programe, koji su bili bitan sastojak ugovora, nije ostvarilo 50 posto privatiziranih subjekata, da je temeljni kapital smanjen za 20 posto, da je zatvoreno više od 50 posto radnih mjesta. Zahvaljujući i privatizaciji izvoz stagnira a uvoz eksponencijalno raste, dolazi do deindustrijalizacije i deagrarizacije hrvatskoga gospodarstva, industrijska proizvodnja je na razini 70 posto one iz 1989. itd.

Desetogodišnji proces privatizacije nije pridonosio izgradnji moderne konkurentno sposobne gospodarske strukture, iako su postojali svi preduvjeti za to. Ako su država i politika preuzele vlasničke odgovornosti nad poslovnim subjektima i svim gospodarskim resursima, onda su trebale voditi i industrijsku politiku i vlasničku transformaciju staviti u funkciju izgradnje konkurentnosti hrvatskoga gospodarstava za ravnopravniji pristup EU. No vlast deset godina nije bila sposobna kreirati takvu politiku i takvu strategiju. Iako je 2001. donijeta Strategija dugoročnog razvoja, koja je bila sve samo ne strategija i koja je pala u zaborav prije nego je itko mogao očekivati, tijek privatizacije bio je prepušten slučaju, neodgovornim upravama i nadzornim odborima, neodgovornoj državnoj upravi i nesposobnoj birokraciji, bez transparentnosti privatizacijskog procesa. U takvim uvjetima nije čudo što je privatizacija brojnih ozbiljnijih poslovnih subjekata, od “Geoistraživanja”, Slobodne Dalmacije i Sunčanog Hvara do tzv. PIK-ova i “Viktora Lenca” postajala “slučaj” koji je mjesecima opterećivao Vladu, Sabor i javnost.

Proces privatizacije i kod do sada “pravomoćno” privatiziranih subjekata nije stvarno okončan u svim onim slučajevima u kojima državna revizija nalazi da postupak privatizacije nije obavljen u skladu s važećim zakonima i propisima. I da je podložan reviziji i sankcijama. Zapanjujuće je da su takvi privatizacijski postupci u većini, i da se unatoč tome na provedbi sankcija za kršenje tadašnjih “loših” zakona ne poduzima skoro ništa, što sve bitno pridonosi pravnoj nesigurnosti i obeshrabruje poduzetnika za dugoročnija ulaganja i razvoj poslovanja.

Godinama je javnost bila zasipana nebitnim kvantitativnim podacima o “uspjesima” i broju privatiziranih društava, o broju dioničara, i tek je Državna revizija zahvatila bit privatizacije, tj. pokazala za svako obrađeno društvo što je gospodarski bilo na početku privatizacije, a što je danas.

Međutim, ako nalazi Državne revizije pokazuju u prosjeku negativne rezultate privatizacije, ipak, u svakom pravilu ima iznimaka, koje se mogu svrstati u tri skupine:

Prva, u kojoj su društva u kojima su menadžeri i zaposleni uspjeli otkupiti vlastite dionice i postati većinski vlasnici. Svi su takvi slučajevi u pravilu bili uspješni i danas predstavljaju nosioce razvoja. Primjerice, Franck, Tvornica duhana Rovinj, Kraš, Heruc, Neksegrupa, Vindija i “Jadranka” Mali Lošinj dokazuju koliko je u modelu zaposleničkog preuzimanja bilo potencijala i kako bi slika hrvatskoga gospodarstva bila povoljnija da je taj model postao dominantan model hrvatske privatizacije.

Druga, u kojoj su novi vlasnici postali tzv. aktivni investitori i veliki poduzetnici kao što su Agrokor i Lura, koji ostvaruju temeljne ciljeve privatizacije i gospodarskog razvoja.

Treća, u kojoj su izravnim stranim ulaganjima inozemni investitori postali vlasnici hrvatskih poslovnih subjekata, kao što su postali vlasnici 95 posto bankarske industrije, Plive, Podravke, osiguravajućih društava, trgovine i sl. I koji više-manje uspješno upravljaju svojim portfeljem.

Kada danas Vlada najavljuje “novu strategiju privatizacije”, treba poći od iskustava naše privatizacije. Danas imamo pred sobom sliku promašaja, nažalost ne svih, a ti su promašaji prije svega rezultat politike i političke volje koja je privatizirala više-manje svojom partijsko birokratskom voljom a ne jasnom strategijom i legalnom strukturom.

I kada se danas utvrđuje da ciljevi privatizacije nisu ostvareni, onda je za to odgovorna u prvom redu ta politika, pojedinci i institucije koji su takvu privatizaciju omogućili i ostvarivali, pojedinci u strukturi koji su stvorili mogućnosti da vlasnici postanu oni koji nemaju nikakve veze s poduzetništvom, ali imaju s politikom, vlasnici koji su kršili i tako nesavršenu zakonsku regulativu o privatizaciji i koji ni za što nisu odgovarali.

Određeni broj privatizacija koje su uspjele unatoč kriminalnoj politici privatizacije sačuvati i razviti privatizirane poslovne subjekte, dokazuje da težina grijeha leži u onim pojedincima u strukturama vlasti i politike koji su ostvarivali proces privatizacije, a manje u normativnoj strukturi i hrvatskim poduzetnicima

Naravno, privatizacija, koja je najveći grijeh hrvatske gospodarske politike, zaslužuje da se mnogo više analitički istraži, i da se izvuku određeni zaključci, da se ustanovi odgovornost i oni koji trebaju odgovarati ne samo zbog prošlosti, nego još više zbog nove strategije hrvatske privatizacije i naše europske budućnosti.