Eliot SpitzerBivši guverner države New York i kolumnist magazina Slate Eliot Spitzer predlaže neke mjere koje bi Barack Obama trebao poduzeti želi li dobiti ovogodišnje izbore i osigurati sebi drugi predsjednički mandat. Uoči finalne republikanske predizborne debate u New Hampshireu i ispadanja ekstremnijih kandidata iz utrke, gotovo je sigurno da će Obamin protukandidat biti Mitt Romney kojeg Spitzer opisuje kao „prilično suhoparnog i oportunističkog centrista koji je ipak stekao uvjerljivu reputaciju kao krupni igrač u sektoru privatnog kapitala i guverner Massachusettsa". Dobro se držeći tijekom burnih rasprava i uspješno odbijajući napade zdesna, Romney nije izgubio šansu da se svidi neopredijeljenim biračima te ga Spitzer smatra opasnim protivnikom kojeg demokrati neće biti u stanju olako otpisati. U tijesnoj utrci koja završava u studenome „ekonomski podaci u kasno proljeće i ljeto pomoći će odrediti emocionalno stanje biračkog tijela".

Predviđajući Obamin pristup predsjedničkoj utrci, Spitzer kao „njegove dobre vijesti" nabraja odlazak iz Iraka, smrt Osame bin Ladena i kraj zabrane pristupa homoseksualcima u američku vojsku. Tu su i uspješno izbjegavanje „ekonomske kataklizme (iako često pogrešnim sredstvima)", spas automobilske industrije od propasti, stvaranje novih radnih mjesta i reforma zdravstva.

Kriza srednje klase

S druge strane, primjećuje Spitzer, „kriza srednje klase neometano se nastavlja; plaće u novim proizvodnim poslovima su daleko ispod razine potrebne za održavanje načina života srednje klase; hipotekarna kriza se nastavlja, tišteći srednju klasu; siromaštvo raste; socijalna mobilnost pada" - pridoda li se tome i prijetnja recesije u Europi, Amerikanci imaju puno razloga za tjeskobu.

Iako su najgore izravne posljedice ekonomske krize iz 2008. uspješno izbjegnute, njezini dugoročniji učinci u obliku udara na srednju klasu i sve većih razlika u bogatstvu još su vrlo vidljivi i upravo se s tim problemima, smatra Spitzer, predsjednik treba izravno suočiti kroz program usredotočen na pravednost i jednake prilike za sve. Umjesto „popravljanja ogromne strukturne štete od kataklizme koju je predsjednik naslijedio" od svog prethodnika, potrebno je „odrediti politiku obnove američke srednje klase, smanjenja nejednakosti i poboljšanja američke konkurentnosti".

Dodatno povećavanje nejednakosti

Spitzer navodi dvije osnovne ideje o kojima bi predsjednik trebao razmisliti. Prva, koja bi ga ideološki posve razdijelila od Romneyja, prijedlog je da se „kapitalna dobit tretira kao običan dohodak. Prednost koja se daje kapitalnoj dobiti - čija porezna stopa sada iznosi samo 15% čak i za one u najvišim dohodovnim razredima - ne služi nikakvoj ekonomskoj svrsi i povećava nepravednost poreznog zakona". Spitzer ne vidi razloga za preferiranje prihoda od prodaje nad prihodom od rada i tvrdi da podizanje poreza na kapitalnu dobit neće ugroziti ulaganja. Kao argument navodi izvještaje komisije Simpson-Bowles i organizacije Dvostranački politički centar koji su se također založili za eliminaciju davanja prednosti kapitalnoj dobiti. Republikanci, međutim, protivno logici kreću u obrnutom smjeru, želeći „ukloniti oporezivanje dividendi i kapitalne dobiti, čime bi se dodatno povećala nejednakost".

Zaradi više, plati više

Drugi Spitzerov prijedlog odnosi se na ulaganje u obrazovanje. U „eri natjecanja zasnovanog na intelektualnom kapitalu" SAD zaostaje za Kinom, Indijom i Europom, a problem dodatno uvećavaju studentski dugovi i nemogućnost njihove otplate od plaća koje se nude na ionako teško dostupnim početničkim poslovima. „Predsjednik bi", kaže Spitzer, „trebao prihvatiti ideju koju su prvi iznijeli Milton Friedman i James Tobin, a nedavno ju je promovirao Robert Reich u svojoj sjajnoj knjizi Aftershock, kao i ja ovdje na Slateu prije dvije godine". Vlada bi, naime, studentima plaćala sveučilišnu naobrazbu, a zauzvrat bi dobila određeni postotak njihovog dohotka nakon diplome. To bi omogućilo dostupnost studiranja svima bez obzira na imovinsko stanje, a iznos kasnije isplate ovisio bi o iznosu dohotka, dopuštajući slobodu izbora pri traženju zaposlenja. Oni koji zarađuju više plaćali bi više, ali to je „poštena razmjena", a rezultat takvog aranžmana bio bi, prema Spitzeru, „eksponencijalno povećanje obrazovnih mogućnosti i eliminacija problema studentskog duga koji sada guši te mogućnosti".