Nenad PolimacPretpostavljam da znate da je najvažniji događaj u domaćoj prikazivačkoj mreži u prošloj godini bilo otvaranje prvog hrvatskog multipleksa. CineStar u sklopu Branimir centra na uglu Draškovićeve i Branimirove ulice ponudio je Zagrepčanima 13 dvorana s ukupno 2954 sjedala, najavljujući da će svakog tjedna imati na programu bar 15-ak filmova.

Pogubna 'blitzomanija' Prvog vikenda Blitz je na repertoar stavio čak sedam svojih filmova, od toga četiri reprizna: prije početka projekcije možete vidjeti samo foršpane za filmove iz njihove distribucije Zašto smo morali čekati do kraja 2003. da dobijemo prvi multipleks (tri Broadway kina u zagrebačkom Kaptol centru, otvorena potkraj 1999., po prikazivačkoj terminologiji predstavljaju minipleks) druga je priča. Tijekom devedesetih, kad se Budimpešta već mogla pohvaliti sa sedam multipleksa (računa se da se na svakih 300 tisuća stanovnika može izgraditi jedan takav divovski filmski centar), u Hrvatskoj su se još osjećale posljedice rata, koje strane ulagače nisu baš mamile da ulažu u kinobiznis, a ni tadašnja HDZ-ova politika im nije bila osobito poticajna. Povrh svega, Davor Kovačević, direktor najvećeg domaćeg prikazivača, zagrebačkih Kinematografa, izjavljivao je da su hrvatskoj metropoli dostatne stare dvorane s po jednim ekranom te da su multipleksi čista besmislica. Na prijelazu milenija, kad se u nas promijenila vlast i kad je Kinematografe kupio Charlemagne Capital Limited, o multipleksima opet nije bilo govora, jer tu kompaniju prikazivalaštvo nije ni zanimalo (samo su se za mali novac domogli skupih nekretnina), a odustali su i od pregradnje kina Zagreb na Cvjetnom trgu u minipleks. Istodobno, u tom je razdoblju susjedna Slovenija dinamizirala svoju prikazivačku mrežu. Ljubljanski kinematografi pozatvarali su neka od neprofitabilnih kina u središtu grada i izgradili na bližoj periferiji multipleks Kolosej sa 12 dvorana i 3300 sjedala. Tajkun Mirko Tuš podigao je multipleks u Celju s osam dvorana i 1816 sjedala, a ubrzo zatim i u Novom Mestu midipleks s pet dvorana i 982 sjedala. Ljubljanski kinematografi odgovorili su na njegov izazov gradnjom minipleksa u Kopru (tri dvorane i 356 sjedala), a uskoro će u njihovoj režiji Celje ovog mjeseca dobiti još jedan midipleks s pet dvorana. Nimalo slučajno da mnogi hollywoodski hitovi imaju bolje rezultate u zemlji koja ima dvostruko manje stanovnika od Hrvatske!

Naš prvi multipleks izgrađen je zahvaljujući njemačkom poduzeću Kieft & Kieft (vlasnici su mu brat i sestra Heiner i Marlis Kieft, poduzetni dvojac iz Lubecka koji je naslijedio tri obiteljska kina da bi se početkom prošle godine, nakon što je kupio nesolventna UFA-ina kina, mogao pohvaliti da kontrolira 25 posto njemačkog prikazivačkog tržišta), koji je u međuvremenu podigao slične građevine s etiketom CineStara u Austriji, Češkoj, Nizozemskoj i Švicarskoj. Za svog domaćeg partnera izabrali su zagrebačko poduzeće Blitz (njihov joint venture zove se Blitz-CineStar), što me od samog početka malo ispunilo zebnjom. Blitz je, mora se priznati, kao distributer nezavisnih filmova (onih koje ne kontrolira pet velikih hollywoodskih kompanija – Warner, Fox, UIP, Columbia-TriStar i Disney) proteklih godina napravio čuda (samo se podsjetite da je opskurni španjolski filmić “Perdita Durango” zahvaljujući njihovoj marketinškoj kampanji postao hit), međutim, “agresivnost i prodornost”, osobine kojima se voli hvaliti njegov 33-godišnji direktor Hrvoje Krstulović, često bi na domaćem tržištu proizvele kaos. Recimo, u videobiznisu je uveo pravilo da se na megahit druge kompanije u istom terminu ide s vlastitim megahitom, što se naposljetku nije pokazalo osobito racionalnom strategijom. Dogovori o zajedničkim pravilima ponašanja među videodistributerima u jednom su navratu završili i fizičkim obračunom (na njegovu štetu). Slično se ponašao i u kinodistribuciji. Kad su zagrebački Kinematografi otkazali posao s UIP-om, posao je preuzeo Blitz i odmah stavio svoje najjače filmove na termine premijera najvećih aduta drugih kompanija: “Američka pita 3” tako se sukobila s “Piratima s Kariba” pri čemu su oba filma ponešto izgubila, a nerazuman sudar akcijske komedije “Dobar posao u Italiji” s blockbusterom “Gospodar prstenova: Povratak kralja” izbjegnut je samo zahvaljujući tome što je potonji morao pomaknuti početak redovite distribucije dva tjedna poslije.

Uoči otvaranja multipleksa CineStar, Krstulović je najavio da kod njega neće igrati filmovi čiji distributeri zahtijevaju više od 40 posto od ukupnog utrška, izgovarajući se da je tako u nas od pamtivijeka. Velikim hollywoodskim kompanijama, naime, smeta što je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u kojima se utržak dijeli u omjeru 40:60 u korist prikazivača (uobičajeno je 50:50, a katkad i više u korist distributera), no devedesetih je na tome ustrajao spomenuti Kovačević, popustivši tek na hitu “Ljudi u crnom”, gdje je raspodjela bila 45:55 (uzgred, osamdesetih su prikazivači prolazili još bolje, jer su zadržavali 65 posto ukupnog utrška). Kako su u 21. stoljeću prikazivački centri moći u nas postali raznovrsniji (za razliku od Slovenije, gdje i jednoj i drugoj prikazivačkoj grupaciji odgovara status quo s raspodjelom 40:60), veliki distributeri su ove godine uspjeli nametnuti povećanu najamninu, pa se nitko nije previše bunio kad je Intercom-Issa, koja drži i tri kina u Kaptol centru, tražila za “Povratak kralja” 50 posto od ukupnog utrška.

Sukob oko najamnine, međutim, upućivao je na još nešto: tvrdeći da ne pristaje na povećanu raspodjelu procenta, Krstulović je ostavio veći prostor u multipleksu za svoje vlastite filmove. On je nesumnjivo spretna i inventivna osoba, pa se, recimo, prije tri godine dosjetio revije Stella Artois Film Special. Uz dva-tri nesporna hita, nakrcao bi program nizom svojih manje atraktivnih filmova, koje je zatim mogao bolje eksploatirati na videu. Ukupni posjet reviji zbog toga je bio manji (ionako ju je sponzorirala Stella Artois), ali je Krstulovićev biznis od toga profitirao.

Ista stvar se odigrala i u CineStar multipleksu. Pretpostavljajući da će publika pohrliti da vidi novost (koja zaista izvrsno izgleda), Blitz je na program stavio sedam svojih i šest filmova drugih distributera. Od tih sedam – čak četiri reprizna! Uz poneki propust u organizaciji posla (na filmovima “Zbogom, Lenjine!” i “Nepovratno” uopće nije bilo foršpana – što je za multiplekse nepojmljivo – pa su gledatelji, koji vole zakasniti minutu-dvije, zgranuto ustanovljavali da je projekcija već počela), publika je bila impresionirana, no rezultati prvog vikenda nisu bili blistavi: čak i ako se uzme ozbiljno Krstulovićeva tvrdnja da je u četiri prva dana imao 18 tisuća gledatelja, to je slabo u odnosu na ljubljanski Kolosej, u koji vikendom nagrne i više od 30 tisuća posjetitelja.

Blitzomanija (nevjerojatno je da je na dva filma, “Dobar posao u Italiji” i “Kill Bill vol. 1”, ipak bilo foršpana, i to po pet, sve odreda Blitzovih – uglavnom za ostvarenja dvojbene atraktivnosti) bi dugoročno mogla stajati profitabilnosti, budući da je multipleks skupi pogon, a ne jednokratna revija Stelle Artois. O tome ponešto zasigurno znaju Blitzovi njemački partneri Kieft & Kieft. Naime, potkraj rujna, upravo u vrijeme kada se zagrebački multipleks prvi put trebao otvoriti, u njemačkim novinama objavljena je vijest da Kieft & Kieftu hitno treba novčana injekcija od 12-ak milijuna dolara: na zlobna pitanja novinara je li to zbog kupnje slabo stojećih UFA-inih kina, Heiner Kieft je odgovorio da su glavni krivci poplava iz 2002. i velike vrućine iz 2003. godine, što je rezultiralo neočekivano slabim posjetom u protekle dvije sezone. Kakva je sada situacija, stopostotni vlasnik Kieft & Kiefta postat će australski Amalgamated Holdings Limited (AHL), a brat i sestra Kieft postat će obični direktori.

Crnu budućnost za zagrebački CineStar predviđali su i oni koji su pretpostavljali da tu zbog visoke najamnine neće igrati “Povratak kralja”. Prevarili su se, jer film ipak igra, i to u sedam CineStarovih dvorana: distributer Intercom-Issa ipak je rezonirao da bi zbog svađe oko najamnine mogao izgubiti 30-40 tisuća gledatelja, pa je prepustio Blitzu film s najamninom od 40 posto. Operacija je izvedena u strogoj tajnosti: plakati “Povratka kralja” pojavili su se u CineStaru tek u prošli ponedjeljak, a u utorak, dva dana prije početka prikazivanja filma, ispred “Kill Billa” (koji sam gledao po tko zna koji put) uopće nije prikazan njegov foršpan. Razlog diskrecije je očit: da se prije doznalo da je CineStar dobio povoljnije uvjete za “Povratak kralja”, i sva druga kina zahtijevala bi isti tretman. Potez Intercom-Isse imat će dugoročne posljedice: budući da je za najveći hit godine CineStar uspio srušiti najamninu, nijedan drugi distributer više neće imati argumenata da od bilo kojeg kina traži najamninu veću od 40 posto. Glede toga, zbivanja u hrvatskoj prikazivačkoj mreži mogla bi u 2004. godini biti itekako dramatična!

Što li će se dogoditi kada UIP, čije filmove distribuira Blitz, počne zahtijevati veću najamninu? Prošlog ljeta u Njemačkoj tražili su za “Hulka” 52,5 posto od ukupnog utrška, pa su ih dva velika prikazivačka lanca – CinemaxX i Kinopolis – odlučila bojkotirati (iz istog je razloga njemački CineStar prije dvije godine odbio prikazivati “Spidermana”). Sve to, međutim, spada u uzbuđenja koja su pred nama.