Zoran FerićKardinal Bozanić je u božićnom intervjuu Jutarnjem listu spomenuo kako je jedan od prioriteta nove vlasti upravo obnova pravnoga poretka. Naravno, točno je da pravna sigurnost predstavlja jednu od temeljnih sigurnosti koju je država dužna pružati svojim građanima jer je zbog toga i imaju. Međutim, već jako dugo, pravni poredak je na ovim prostorima temeljito ugrožen. U posljednjih desetak godina ta je ugroženost poprimila neke drugačije dimenzije, ali je i dalje ostala prepreka temeljnoj građanskoj sigurnosti. Pri tome se misli na prilično česte primjere elementarnog nedostatka pravne zaštite građana. Specifičnosti pravnoga poretka i ugroženost građana od vlastite države seže, dakako još u vrijeme poslije drugoga rata kad je sudstvo bilo pod direktnom paskom politike. A neki od najviše spominjanih političkih progona u posljednjim desetljećima svakako je bio onaj suđenja hrvatskim proljećarima početkom sedamdesetih.

Prilika je to svakako da se sjetimo jednog hrabrog i nadasve poštenog suca i kasnije političara i Feralova kolumnista, Vladimira Primorca, kojega, nažalost, više nema među nama. Primorac je u tom trenutku, ranih sedamdesetih, kao mladi sudac odbio sudjelovati u montiranim procesima hrvatskim proljećarima, odupro se diktatu politike u vremenima kad su represivne metode te politike bile mnogo malignije nego danas. Vladimir Primorac je tim činom žrtvovao svoju karijeru perspektivnoga suca, ali nije žrtvovao svoje ljudsko dostojanstvo i dostojanstvo struke. Prilike su, nažalost, pokazale da velik dio sudaca u svojoj praksi nije slijedio svoju boginju pravde zavezanih očiju, nego je barem na jedno oko namigivao. Zato su se zatvori ubrzo napunili hrvatskim proljećarima od kojih su mnogi odgulili i po nekoliko godina Gradiške, Lepoglave i sličnih odmarališta.

U devedesetima su na vlast došli upravo ljudi iz zatvora, oni koje Vladimir Primorac nije želio suditi. Očekivalo bi se, naravno, da takva vlast, s puno godina zatvorskoga staža, pokuša ustanoviti suvisli pravni poredak i nezavisno sudstvo. Ne sjećam se je li itko u to vrijeme izračunao koliko je ukupno robijao prvi saziv Sabora u modernom hrvatskom višestranačkom parlamentu. Bila je to, vjerujem lijepa brojka. A onamo su ih, među ostalim, smjestili i neki od sudaca koji su nastavili svoju praksu i u novim okolnostima. Tada se, ako se ne varam, i pojavila sintagma “pravna država” koja se, međutim, vrlo brzo pokazala samo kao prozirna floskula jedne autokratske vlasti kojoj upravo nezavisno sudstvo nije nikako bilo u interesu. Naravno, u tim promijenjenim okolnostima politički diktat sudstvu nije bio upućen primarno iz ideoloških razloga, nego prije svega zbog vulgarno-materijalnih, koji su katkad bili kamuflirani nekim ideološkim slojevima. Notorna je činjenica da je upravo takvo nezavisno sudstvo i ciljano zakonodavstvo HDZ-ove vlasti devedesetih dovelo do velike pretvorbene pljačke i niza nepravdi i nezakonitosti.

Trećesiječanjska koalicija s SDP-om na čelu, kao što znamo, uporno je zatvarala oči pred tim kriminalnim činjenicama i kriminalnim tipovima. Revizija sumnjive pretvorbe učinjene po sumnjivim zakonima i realizirane sumnjivim kreditima s nepostojećim hipotekama koalicijskoj vladi bila je daleka kao i ideja o uistinu socijalnoj državi u koaliciji koju je predvodila Socijaldemokratska partija. Bivši premijer Račan nedavno je izjavio, naravno nakon što je izgubio izbore, da se treba vratiti izvornim temeljima socijaldemokracije. Zašto se od tih temelja udaljio, čini mi se, nije objasnio. Bio je to harakiri kompromisom i patološki strah od optužbe za revanšizam. Stječe se dojam da se bivši premijer Račan više bojao revanšizma nego što mu je bilo stalo do izbornih obećanja i funkcioniranja države.

Sada u velikom božićnom razgovoru za novine naš kardinal Bozanić govori: “U pravnom poretku još se osjeća komunistički sustav. Stoga je obnova pravnoga poretka jedan od prioritetnih zadataka hrvatskih vlasti. O tome ovisi naša unutarnja sigurnost, gospodarska stabilnost, kao i ulazak u europske integracije.” Kako se u pravnome poretku to još osjeća komunistički sustav, kardinal Bozanić nije pobliže objasnio. Radi li se o sustavu koji su servisirali reformirani komunisti koji su upravo sišli s vlasti? Je li poštovani nadbiskup na to mislio, ili na činjenicu da se, zapravo, u čitavoj ovoj našoj jednostranačkoj i višestranačkoj povijesnoj epizodi od pedesetak godina ništa bitno zapravo nije promijenilo. To je natuknuo govoreći o Hrvatskoj kao zemlji u tranziciji iz komunističkog socijalističkog društva u demokratsko. Rekao je još da trebamo imati strpljenja i nade. Međutim, čini mi se da su upravo strpljenje i nada ono čega hrvatskim građanima opasno ponestaje. Na izborima je opet pobijedio HDZ, stranka koja je u vrijeme svoje vladavine sustavno podređivala sudstvo svojim političkim i materijalnim interesima i u kojemu jedan od najstručnijih i najpoštenijih sudaca ove zemlje, Vladimir Primorac, opet nije mogao prosperirati.

Ključno pitanje, koje su prije izbora svi postavljali, a sada ga se u javnosti manje čuje, jest: Je li se HDZ riješio svoje autokratske prošlosti, sklonosti političkom diktatu na sudstvo i nezakonitostima? Desni skeptici hrvatske su socijaldemokrate nastavili nazivati komunistima, a sve lijevo demonizirati tragičnim povijesnim faktima kao što su Bleiburg i Jazovka. Lijevi skeptici pitaju se u konkretnom slučaju može li HDZ, ovakav kakav jest, reformirati sudstvo. Ja, dakako, spadam u skeptike, ali moram priznati da bih volio da me politička i sudska praksa demantira. Pri tome je zanimljivo da je upravo nedavno u Kutini donijeta oslobađajuća presuda u sudskom sporu protiv Gordane Dumbović, jedine osobe koja je u ovoj zemlji optužena za raspirivanja nacionalne i vjerske mržnje zato što je tijekom predizborne kampanje Srbe nazvala gorima od životinja. U obrazloženju oslobađajuće presude stoji da su njene riječi bile izvučene iz konteksta i da nije mislila na sve Srbe nego samo na neke. To što se ova oslobađajuća presuda tako lijepo poklapa sa smjenom vlasti ne čini mi se kao neki dobar simptom u ozdravljenju hrvatskoga pravosuđa. Jer kakav to kontekst može opravdati govor mržnje i raspirivanje nacionalne netrpeljivosti? Mislim da će, što se tiče pravnog poretka, optimizmu biti mjesta onoga trenutka kada u pravosuđu bude više mjesta za ljude kao što je bio Vladimir Primorac. Čovjek bez sklonosti kompromisima i spreman da u ime dostojanstva pravde i struke krene i težim putom.