Noam ChomskyNoam Chomsky analizira zapadnjački stav prema Africi na primjeru NATO-vog bombardiranja Libije, a služeći se pritom izrazom koji je uveo George Orwell u romanu „1984." - neosoba - kako bi njime označio ljude čije je postojanje izbrisano iz povijesti. Tri mjeseca nakon početka bombardiranja Libije od strane „njihovih tradicionalnih imperijalnih agresora Francuske i Britanije, kojima su se pridružile SAD", Afrička unija izložila je pred Vijećem sigurnosti UN-a afričko stajalište o tim napadima. Chomsky podsjeća da je postojala i ranija intervencija posve suprotnog predznaka: usvojena 17. ožujka u sklopu rezolucije 1973 Vijeća sigurnosti, ona je „pozivala na uspostavu zone zabrane leta, prekid vatre i mjere zaštite civila". Nije dugo trebalo, međutim, da se „imperijalni trijumvirat" svrsta na stranu pobunjenika i zaboravi na tu odluku.

Afrička unija 15. se lipnja založila za „diplomaciju i pregovore u pokušaju sprečavanja vjerojatne humanitarne katastrofe u Libiji", u čemu su joj se pridružile Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika, Turska i druge zemlje. Tako je „trijumvirat" ostao usamljen u svojoj agresiji sa svrhom „eliminacije nepouzdanog tiranina kojeg su podupirali kada im je to išlo u korist". Chomsky nagađa da je krajnji cilj, uz stjecanje kontrole nad obilnim libijskim izvorima energije, bilo premještanje stožera Američkog zapovjedništva za Afriku (AFRICOM) iz Stuttgarta na područje afričkog kontinenta.

Orwell

Nemoguće je znati, napominje, bi li prvotna miroljubiva inicijativa spriječila tragediju u Libiji, ali istovrsni plan Afričke unije naišao je na zid. 15. lipnja pred Vijećem sigurnosti UN-a ogorčeno su ustvrdili da je „tromjesečno ignoriranje Afričke unije i nastavak bombardiranja svete afričke zemlje bahata, arogantna provokacija", predložili pregovore i nadziranje situacije u Libiji uz pomoć vlastitih snaga, ali bez rezultata.

Chomsky citira i nastavak zabrinutog obraćanja Afričke unije Vijeću sigurnosti: „Suverenitet je bio sredstvo emancipacije afričkih naroda koji počinju ucrtavati put transformaciji većine afričkih zemalja nakon višestoljetne izloženosti grabežu trgovine robljem, kolonijalizma i neokolonijalizma. Nesmotreni napadi na suverenitet afričkih zemalja su, dakle, jednaki nanošenju svježih rana sudbini afričkih naroda." Objavljen u indijskom listu Frontline, ovaj je apel na zapadu uglavnom ignoriran, što Chomskom daje povod da za Afrikance upotrijebi orvelovsku frazu „neosobe".

Palestinski prototip

On propitkuje i status Arapske lige u očima zapada, koji se 12. ožujka nakratko promijenio iz neosoba u osobe nakon što je Liga poduprla UN-ovu rezoluciju 1973. No, kada je odbila dati potporu bombardiranju Libije, a zatim 10. travnja zatražila od UN-a da „uspostavi zonu zabrane leta iznad Gaze i odvrati izraelsku opsadu", Arapska je liga ponovo dobila etiketu neosobe te su njezini zahtjevi u potpunosti zanemareni. Posve očekivano, jer „Palestinci su prototip neosoba, kao što svakodnevno možemo vidjeti". Kao primjer Chomsky navodi izdanje magazina Foreign Affairs (Vanjski poslovi) iz studenoga i prosinca, koje donosi dva članka o izraelsko-palestinskom sukobu:

„Prvi, kojeg su napisali izraelski dužnosnici Yosef Kuperwasser i Shalom Lipner, svaljuje krivnju za trajni sukob na Palestince jer odbijaju priznati Izrael kao židovsku državu. (...) Drugi, iz pera američkog akademika Ronalda R. Krebsa, pripisuje problem izraelskoj okupaciji; članak je podnaslovljen: 'Kako okupacija uništava naciju'. Koju naciju? Izrael, naravno, kojem škodi što svojom čizmom čvrsto stoji na vratovima neosoba."

Zločini

Kao još jedan primjer Chomsky spominje bombastične novinske naslove u povodu puštanja na slobodu Gilada Shalita, izraelskog vojnika kojeg je zarobio Hamas, i članak u New York Timesu u cijelosti posvećen patnjama njegove obitelji. Pritom nisu ni spomenute stotine „neosoba" koje su poslužile za razmjenu u Shalitovom oslobađanju, „osim trezvene rasprave oko toga bi li njihovo puštanje moglo nauditi Izraelu", kao ni stotine drugih bezimenih zatočenika koji čame u izraelskim zatvorima bez prava na suđenje.

Chomsky dijelom ispravlja tu nepravdu navodeći poimence dvojicu zatočenika, braću Osamu i Mustafu Abu Muamara, „civile koje su otele izraelske snage koje su napale grad Gazu 24. lipnja 2006. - dan prije Shalitovog zarobljavanja", nakon čega ih je usisao izraelski zatvorski sustav. „Što god mislili o zarobljavanju vojnika napadačke vojske", piše Chomsky, „otmica civila daleko je ozbiljniji zločin - osim, dakako, ako se ne radi tek o neosobama."

Neosobe u vašem sokaku

Ima, međutim, i gorih zločina, a među njima su napadi na beduinsku manjinu na jugu Izraela. Protjerani u sela u pokrajini Negev, beduini su sada opet na udaru jer je izraelska vlada odlučila uništiti njihove nastambe kako bi izgradila deset židovskih naselja i „'privukla novo stanovništvo u Negev' - to jest, zamijenila neosobe pravim osobama. Tko bi se tome mogao usprotiviti?" ironičan je Chomsky.

Neosobe su, napominje, sveprisutan fenomen koji je lako uočiti i u sramotno lošim zatvorima, pučkim kuhinjama i slamovima diljem SAD-a. No, ti su primjeri tek malen i u stvari nebitan podsjetnik da „stanovništvo svijeta u cjelini balansira na rubu crne rupe". Kao jedan u nizu svakodnevnih podsjetnika na to Chomsky spominje slučaj iz Predstavničkog doma Kongresa, gdje je nedavno iznesen prijedlog bezazlene i „praktički besplatne reorganizacije u svrhu istraživanja uzroka klimatskih ekstrema u 2011. godini i omogućavanja preciznijih vremenskih prognoza". Odbili su ga republikanci u paničnom strahu da se radi o nekakvoj „'propagandi' o globalnom zatopljenju, nepostojećem problemu ako je suditi po katekizmu koji recitiraju kandidati za nominaciju iz nekoć respektabilne političke stranke".

Svoju pesimističnu analizu Chomsky zaključuje trima riječima: „Jadna, otužna vrsta".