Nenad PolimacFilm “Profesionalac” osebujna je kronika novije srpske povijesti. Tako osebujna da spaja komično i tragično na način koji bi mogao uvrijediti nemali broj tvrdokornih patriota. Uzmite samo za primjer scenu koja se odigrava u kolovozu 1995., kada je akcija “Oluja” istjerala Srbe iz Krajine. Ona započinje tjeskobnim dokumentarnim snimkama izbjeglica, a natpis preko ekrana o nacionalnom egzodusu 500 tisuća ljudi još više osnažuje emocionalni naboj prizora. Dok gleda izvještaj, glavni junak Luka Laban plače, dirnut sudbinama nesretnika kojima ne može pomoći. Je li on nekakav humanitarac koji zdvaja nad sudbinom naroda nekad raštrkanog po čitavoj bivšoj Jugoslaviji? Ne, u pitanju je predani policijski aparatčik, kojem je specijalnost prerušavati se i uhoditi svog glavnog neprijatelja, oporbenjačkog profesora Teodora Teju Kraja. Potonjem je opsesija srušiti režim Slobodana Miloševića, a kao svaki dobar murjak i Luka Laban podržava vlast, pa na sam spomen urote protiv glavnog gazde svoje zemlje dobiva tikove. A čemu se sada dosjetio Kraj? Protestirajući protiv Miloševićeve ravnodušnosti prema patnjama hrvatskih Srba, on je organizirao demonstracije u jednoj beogradskoj sportskoj dvorani. Hrpica prosvjednika koja se skupila nasred prazne hale doima se otužno i smiješno, a još je komičnije što doznajemo da su preko polovice prisutnih policijski doušnici. Kada oni počnu mlatiti jedni druge, antimiloševićevski miting eskalira u kaos.

Sličnosti i razlike Zanimljive su podudarnosti "Doktora ludosti" i "Profesionalca": oba koketiraju s teatralnošću, no potonji to čini znalački, a prvi naivno; glede političkih oštrica, Hadžićev je film benigan, a Kovačevićev - razoran U toj sceni redatelj i scenarist Dušan Kovačević – po sudu mnogih danas najvažniji srpski dramatičar – zafrkava ne samo neefikasnu oporbu nego i sveprisutnu policiju. Neobično je pritom što je za povod iskorišten događaj koji su srpski mediji ne jednom nazvali najvećom tragedijom u povijesti njihova naroda. Ironizira li to Kovačević i samu povijest? Teško je to potvrditi jer je Kovačevićeva strategija višeslojna: sentimentalno patetična situacija prekida se podrugljivom replikom, a slapstick prelazi u istinski tragičan prizor. Nijedan od tih dramskih naglasaka pritom ne gubi svoje osnovno obilježje: smiješno ostaje smiješno, tragično je i dalje tragično, samo što su drsko ispremiješani. Recimo, uoči Nove godine 1997., kada su se odigrale najmasovnije beogradske demonstracije protiv Miloševića, Laban postrojava svoje murjake, preodjevene u crvenu odjeću Djeda Mraza, ali s pištoljima i obaveznim walkie-talkiejima. Dok gleda tu scenu, publika u kinu urla od smijeha, no sekundu kasnije u susjednoj prostoriji nekoliko agenata premlaćuje na smrt nekog tipa. Laban dolazi do njih i pita ih tko je nesretnik: to je službenik beogradske Elektre koji je isključio struju u središtu grada kako bi pomogao prosvjednicima. Laban, koji nam je unatoč svom murjačkom mentalitetu prilično simpatičan, predlaže kolegama pauzu od pet minuta, a zatim – nastavak “posla”. Smijeh u dvorani je već zamro, no Labanovo izigravanje Djeda Mraza i dalje izaziva poneki kikot.

Uzmite i scenu koja se odigrava u proljeće 1999. za bombardiranja NATO-a. U redateljskom prvijencu Ljubiše Samardžića “Nebeska udica” to je razdoblje prikazano kao “vrijeme velike nepravde” u kojem se Amerika “bez osobitog razloga” obrušila na Srbiju (publika je to znala cijeniti: gotovo 350 tisuća gledatelja vidjelo je film). U “Profesionalcu” nema razlike u osnovnoj intonaciji političkih zbivanja, ali umjesto melodrame gledamo komediju: Teja Kraj, kojeg smo dotad prepoznali kao nepopravljivog ženskara i moralnog šufta, u skloništu se uzalud pokušao približiti svojoj otuđenoj supruzi i sinu, a zatim požurio u jednu od “kafana” na ušću beogradskih rijeka da s prijateljima podijeli tugu. Dok posvuda odjekuju detonacije NATO-ovih “poklona”, on je već našao novu izabranicu svoga srca. Kad jedna od bombi padne preblizu, svi u bijesu istrče van i počnu prema nebu bacati raznorazne predmete. Najsmješnije je što je među njima i Laban, dotad prerušen kao konobar, koji počinje pucati iz pištolja u zrak. “Previsoko su”, zaključi on rezignirano, i ne brinući o tome da se tom akcijom možda odao Teji i njegovom društvancu.

Kovačević je u “Profesionalcu” izveo hrabru dramsku intervenciju. Svoj istoimeni kazališni komad iz 1989., jednočinku s dva glavna lika i jednim sporednim, koja se odigrava u jednom prostoru i bavi se jalovim disidentstvom i policijskim prismotrama u titovskoj Jugoslaviji, prebacio je u drugo razdoblje, Miloševićeve devedesete, smatrajući da će film imati puno veću rezonancu ukoliko se referira na recentnu povijest, te mu obogatio dramsku strukturu. Kazališni predložak prepoznaje se samo u okvirnoj radnji filma, u kojoj Laban dolazi u Tejin ured otkriti mu da ga je uhodio, prisluškivao i miješao mu se u život više od deset godina. Njihovu psiho seansu ispresijecaju flashbackovi u kojima se dokumentira kako se Laban pretvorio u Tejinu sjenu, iskrsavajući u njegovoj blizini u najluckastijim situacijama, a dodatna novina je obilje likova koji se u drami ni ne spominju.

Kovačevićev je podvig što ta cjelina vrlo dobro funkcionira: u neskriveno teatralnoj okvirnoj radnji (vješto razbijenoj prizorima priprema za štrajk u izdavačkom poduzeću u kojem je Teja postao direktor nakon svrgavanja Miloševića) dvojica odličnih glumaca – Bora Todorović (uspješno je zamijenio pokojnog Batu Stojkovića, koji je godinama briljirao u predstavi, pridajući Labanovom liku posve nova obilježja – ponajprije šarm i simpatičnost) i Branislav Lečić (jedan od najeksponiranijih oporbenjaka devedesetih posudio je dijelove vlastite biografije Tejinom liku, riskirajući samokarikaturu) – dovode do usijanja tenziju između dva junaka, a flashbackovi čine cjelinu dinamičnijom i živopisnijom. I nakon što sam odgledao film treći put, učinilo mi se da je projekcija protekla u trenu jer sam jedva čekao nove Todorovićeve sočne upadice i naredna poglavlja srpskih “patnji” pod Miloševićem.

U tako koncipiranom filmu sve je dozvoljeno – i pretjerana sentimentalnost i svakojaki bezobrazluci, ponajprije ironija prema povijesti srpske oporbe, kojoj je Kovačević i sam pripadao. Briljantna je autorova dosjetka da radnju protegne u postmiloševićevsko razdoblje, pretvarajući tako “Profesionalca” u vječni igrokaz o prirodi policije i odnosu prema vlasti, univerzalan za gotovo sve sredine, a od nekih proročanskih situacija (poput one u kojoj Teja mjeri pušku s dogledom i razmišlja o atentatu na Miloševića; ubojstvo Đinđića nije moglo biti neugodnije najavljeno) gotovo se naježite. Nesumnjivo, Kovačevićev film superioran je čak i kultnom “Balkanskom špijunu” i zavrjeđuje mjesto među najintrigantnijim ostvarenjima srpske kinematografije zadnjeg desetljeća.

Dok sam gledao film na njegovoj zagrebačkoj svečanoj premijeri u Studentskom centru, nisam mogao ne prisjetiti se da sam u toj istoj dvorani prije nešto više od mjesec dana bio zgrožen zadnjim ostvarenjem Fadila Hadžića “Doktor ludosti”. Pritom, oba filma koketiraju s teatralnošću i političkim žaokama, ali koje li razlike?! “Profesionalac” je spretno utkao teatralnost u vlastitu strukturu, a u “Doktoru ludosti” osim nje ničeg drugog ni nema. Dok se naš autor – inače priznati satiričar – ne usudi do kraja izvesti ni jednu provokativnu ideju, Kovačević se njima razbacuje na sve strane. Je li to pravedno da smo mi u Hrvatskoj osuđeni na Hadžiće, dok u Srbiji briljiraju Kovačevići? Ili je to možda red vrijednosti kakav smo zaslužili?!

Ubojite namjere

Nekoliko raspleta previše

Kad sam začuo uvodnu glazbu za prve kadrove filma “Ubojite namjere” (Basic), zavapio sam u sebi: “Zar nisu mogli naći nešto drugo?!” Iz zvučnika u kinodvorani, naime, dopirali su taktovi Ravelova “Bolera”, koji je u povijesti kinematografije korišten barem stotinjak puta. Gledajući, međutim, zaplitanje radnje, u kojoj vojni istražitelji pokušavaju doznati što se dogodilo na rutinskoj vježbi u džunglama Paname, slušajući potpuno oprečne iskaze dvojice pripravnika za specijalce, odjednom mi je sinulo: pa, zaboga, najpoznatiji film koji je iskoristio “Bolero” je “Rashomon” Akire Kurosawe, koji se sastoji od izlaganja nekoliko različitih vizura jednog te istog događaja. Prilično suptilno za skupi hollywoodski film i solidna potvrda da John McTiernan, nekoć redatelj uspješnih blockbustera (“Predator”, “Umri muški”), a danas filmaš potamnjele reputacije (fijasko “Rollerballa”), ipak nije potpuno ishlapio. Da ništa u uvodu nije bilo slučajno, potvrđuje i činjenica što “Ubojite namjere” završavaju “Bolerom”, a o McTiernanovim ambicijama svjedoči i prizor u kojem glavna junakinja – napokon svjesna da ništa oko nje nije onakvo kakvim se čini – upada u karnevalsku povorku razuzdanih maškara. Fotografija filma izvedena je u neprestanim bljeskovima svjetla i tame, što je fini vizualni pandan priči u kojoj svaki novi dramski zaokret nudi drukčiju interpretaciju polazne situacije.
Ovo potonje predstavlja problem, jer je tih zaokreta zbilja malo previše (zbog čega je film slabo prošao u kinima, još više ugrožavajući redateljev status u Hollywoodu), međutim, za ono malo stila što nam je McTiernan ponudio ipak treba biti zahvalan. (N.P.)

Bogovi i generali VIDEO/DVD
(Issa)
U prednastavak “Gettysburga”, ambicioznog spektakla o najvećoj bitci američkog građanskog rata, spiskano je bar 50-ak milijuna dolara: pokrivene su prve dvije godine tog iznimno krvavog sukoba, ali je dramski efekt neusporedivo slabiji nego u prethodniku. Obilje pompoznih replika i agresivni projužnjački svjetonazor čine “Bogove i generale” staromodnom povijesnom lektirom, koja ni u Americi nije imala puno zagovornika.
DVD izdanje je solidno, s dva poduža dokumentarca koji nude malo slojevitiju sliku razdoblja od samog filma. (N.P.)

Gods and Generals, am. pov. rat. spektakl, 2003. R: Roland F. Maxwell GL: Robert Duvall, Stephen Lang, Jeff Daniels, Mira Sorvino, Kevin Conway

Film jedna
Dvd dva

Među strancima VIDEO/DVD
(VTI)
Publici sklonoj pričama nabijenim emocijama možda se dopadne prvijenac Eduarda Pontija, mlađeg sina talijanske dive Sophie Loren i producenta Carla Pontija, međutim, malo kritičniji gledatelj zdvajat će nad banalnošću tog omnibusa o tri žene koje svoje živote vode u krivom smjeru, sve dok se ne odluče na prekretnicu. Mama Sophia Loren igra jednu od tri glavne uloge, prodavačicu koja brigom za hendikepiranog supruga okajava grijeh mladosti: i na pragu 70. rođendana doima se impozantno, no šteta što mora udovoljavati kapricima svog djeteta. (N.P.)

Between Strangers/Cuori estranei, kan.-tal.-am. omnibus, 2002. R: Eduardo Ponti GL: Sophia Loren, Mia Sorvino, Deborah Unger

Film nula
Dvd nula

Asterix i Obelix protiv Cezara DVD
(Blitz)
Prva igranofilmska ekranizacija dogodovština junaka omiljenog stripa Goscinyja i Uderzoa trijumf je produkcije nad stilom i sadržajem: inventivna scenografija i krasna fotografija prikrivaju tromu režiju koja borbu srčanih Gala protiv Rimljana uprizoruje poput dosadno statičnih tabloa.
Budući da je film bio veliki hit u europskim kinima (pa i u nas), dvostruki disk nametao se kao jedino rješenje DVD izdanja, no francuski producent očito se ulijenio. Među skromnim dodacima izdvaja se solidan polusatni dokumentarac o snimanju filma. (N.P.)

Asterix & Obelix contre Cesar, franc.-njem. fant. pust. spektakl, 1999. R: Claude Zidi GL: Gerard Depardieu, Christian Clavier, Roberto Benigni

Film jedna
Dvd jedna

Dobrodošli u Collinwood VIDEO/DVD
(VTI)
Dugometražni prvijenac braće Russo je tko zna koja po redu anglofonska prerada kultne komedije Maria Monicellija “Obično nepoznati lopovi” o grupici spadala koji planiraju naizgled jednostavnu pljačku, ali pritom uprskaju sve što se da uprskati. Redatelji su smjestili radnju u talijansku četvrt Clevelanda u kojoj su odrasli: njihov je film neosporno simpatičan, s luckastim likovima koji manje-više uspješno podražavaju talijanski original, ali ne i puno više od toga, pa se ne treba čuditi što je tako blijedo prošao u kinima. Dakako, publika u videotekama bit će puno blagonaklonija. George Clooney, jedan od producenata, dodijelio si je malu ulogu koju je kod Monicellija imao genijalni Toto.
S domaćeg DVD izdanja pobacano je i ono malo dodataka s američkog diska. Šteta. (N.P.)

Welcome to Collinwood, am. krim. komedija, 2002. R: Anthony i Joe Russo GL: Luis Guzman, Sam Rockwell, Patricia Clarkson, Michael Jeter

Film dvije
Dvd nula