Vedrana RudanKako vrijeme brzo leti! Kao da je bilo jučer! Sjećate se kako su Srbi znali biti nemirni? Živoradi su preko noći postajala Antad, a Milice Štefice. U većim i manjim Gospićima kamioni i golfovi odvozili su Srpčad u nepoznato. Muškarce bi zatuklo, žene silovalo pa pobilo. Stotinjak tisuća Srba otperjalo je Tamo Daleko. Zaboravili smo ih.

Tko će pamtiti tolika imena?! Sjećamo se samo one Zečadi. Otac Zec, majka Zec… Da ih je bilo samo dvoje, tko bi ih pamtio među tisućama srpskih umlaćenih, ustrijeljenih, zapaljenih zečeva? Nitko ih ne bi spominjao, danas, mislim, da s njima nije bila ona mala Aleksandra. Osjetljivi smo na dječicu, čak i kad nose krivo prezime. Kad ustrijeliš stare Zečeve, to i nije neka frka, ali kad do ruba jame, tu negdje oko Zagreba, dovedeš sitnu djevojčicu pa joj sprašiš metak u glavu, nekako je previše, iako se, ruku na srce, ipak radi o srpskoj glavici. Kako bilo da bilo, nakon svakog velikog rata pamte se najveće pobjede, najveći porazi i najveći zločini. Tako da danas, dvanaestak godina od dana kada je mala Aleksandra dobila metak u potiljak, njen s l u č a j još živi u našem sjećanju. Kao i velike bitke i imena naših najvećih heroja. Eto, mala Zec je u našem srcu odmah pokraj HDZ-a, stranke koja nam je podarila Hrvatsku i kojoj zato opraštamo što je blagoslovila ubijanje djevojčice Zec.

Znamo da ni jedna cijena ne može biti previsoka u borbi za nezavisnu, suverenu i vječnu nam Hrvatsku, što bi rekao naš pokojni Otac. I tako, išle su godine i dani, HDZ je sišao s vlasti. Rekoh već, samo se najveći zločini pamte. Zato su neki mislili kako će u novom, novom, novom vremenu nova vlast oprati Aleksandrinu krv. To je trebao biti dobar osjećaj, moći preko noći zaboraviti veliki Zločin, staviti na pobijene Zečeve veliki kamen, zaboraviti malu Aleksandru, pamtiti samo dobra djela i velike pobjede. Ne, ne, nikome nije padalo na pamet da bi opet trebalo suditi ubojicama! Nikako! Zločince ne možeš dva puta suditi za isti zločin. Hrvatska je civilizirana zemlja. Ne! Neki su mislili da bi Hrvatska dio svoje krvave, zločinačke povijesti mogla izbrisati plaćanjem “odštete” preživjelim Zečevima.

Pravni stručnjaci misle da su preživjeli Zečevi pretrpjeli “duševnu bol”. To se tako zove. Nije nešto, mislim, ne možeš malu Aleksandru izvući iz jame i vratiti je u život, ali možeš braći, ima ih dvoje, žive u Banjaluci, crkavaju od gladi, dati neku kunu da misle kako u njihovoj, nekad domovini, ljudi znaju griješiti, ali znaju grešku i platiti. Siroti Zečevi. Od Račana očekivati plaćanje grešaka? Račan je, dok je bio na vlasti, pokazao da ne vidi i ne pamti greške. Zato je mnoge jako razveselio gospodin Šeks koji je u jednom tjedniku, u veljači dvije tisuće i druge, izjavio: “Osjećam strašno žaljenje i veliku moralnu nelagodu što oni koji su to učinili nisu odgovarali. Nisam mogao napraviti ništa dok sam bio javni tužitelj, jer je oslobađajuća presuda donesena zbog niza pogrešaka u kaznenom postupku… Osjećam se nelagodno zbog tog slučaja jer svi znaju kakvo je zlo učinjeno i nema reparacije tog zla.” Jadni, dragi, mili, osjećajni, mekosrčani Šeks! Dok je to govorio, vjerojatno se sjećao lica male Zec i krhkog tjelešca koje je treperilo na rubu crne jame, a hrvatski su vitezovi koncentrirano gledali kroz nišan. A možda je sirotom Šeksu, dok je davao intervju, pred tužnim očima skakalo lice njegove unučice ili njen paperjasti potiljak u koga, hvala bogu, nikakvi vitezovi nisu gledali kroz nišan, a mogli su…

Ima raznih vremena i raznih potiljaka i raznih vitezova. Čovjek mora imati sreće da se potiljak njegovih najdražih ne nađe u krivo vrijeme na rubu strašne jame. Siroti, tužni, jadni Šeks! Što je on mogao učiniti u veljači dvije tisuće i druge? Dok je Račan bio na vlasti?! Ništa! Mogao je kukati, plakati, osjećati “strašno žaljenje” i čekati da Račan siđe. A Račan, dok je bio predsjednik Vlade, oglušio se, skupa s cijelom Vladom, o zahtjev braće pokojne Aleksandre da država Hrvatska plati zločin koji je učinila. Bešćutni Račan i surovi vladari nisu, poput Šeksa, ni na trenutak osjetili “strašno žaljenje”. Ništa nisu osjetili. Možda je zato Šeks dvije tisuće i druge toliko patio? Ali, svaka sila za vremena. Odoše Račan i kompanija u povijest. Opet nam je sunce sinulo. Nama Hrvatima, mislim. Na vlast je došao Šeks, čovjek obuzet “strašnim žaljenjem i velikom nelagodom”. Ugodno je živjeti u zemlji kojoj su na vlasti ljudi opsjednuti potrebom da priznaju i plate hrvatske greške i hrvatske zločine. Časno je živjeti uz takve junake. Eto, možda se radi o mjesecu ili dva ili tri i preostala dva Zeca, sestra pokojne Aleksandre i brat, dobit će pismo od gospodina Šeksa, predsjednika Hrvatskog sabora, u kome će im izraziti svoje osobno žaljenje i… Ej, Šeks! Jaaaaaavi se!