Objavljeno u Nacionalu br. 428, 2004-01-27

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Strah zlostavljača najefikasniji je lijek protiv zlostavljanja

Roditelji često govore djeci: "Kad vidiš tučnjavu, daj petama vjetra." U takvim se poukama ne vidi da se ne može uvijek pobjeći i da se čovjek s nasiljem mora suočiti. Paradoksalno, društvo posredno, mehanizmima samokontrole i straha, često štiti nasilnike

Zoran FerićZoran FerićNema većeg gušta nego mlatit nepokretnog čovjeka. Takvi naprosto izazivaju svojom nemogućnošću da se brane. Kad god vidim nekog u kolicima, znam da postoji ljudsko biće koje bi mu najradije odvalilo šamar, prevrnulo ga i još malo iscipelarilo na zemlji. Pogotovo ako spomenuto biće nema posla, ako nije dobilo na lotu ili osjeća da mu vlastiti život curi kroz prste, kao što kapa tekućina iz bočice za infuziju: polako, ali neprestano. Još ako je nepokretni pametan kao Stephen Hawking i nešto trabunja o zakrivljenosti svemira i povijesti vremena, pa još na tome zarađuje i znatnu lovu. U proteklom tjednu osvanuo je u novinama niz napisao o sudskom sporu i prvorazrednom skandalu u kojem bivša žena i medicinska sestra optužuju drugu suprugu Stephena Hawkinga da ga tuče i da su masnice na njegovu tijelu i licu posljedica fizičkoga zlostavljanja. Uvjeren sam da supruga Elaine tuče tog poznatog znanstvenika i svemirskog teoretičara iz jednostavnog razloga: da mu pokaže tko je gazda na Zemlji. Jer ne može se nekažnjeno nepokretan lutati svemirskim prostranstvima, zemaljski se elementi bune, a sila teža protestira. “U svemiru možeš biti što hoćeš, i Bog i genij, ali na Zemlji, s pelenama, kateterima i sredstvima protiv dekubitusa, ja sam gazdarica!” Tako valjda misli Elaine kad fizičar svjetskog glasa fasuje batine, ako ih doista fasuje, u što, moram priznati, doista vjerujem. Uz zlostavljanje Stephena Hawkinga vezuje se još jedan fenomen. To je čovjek kojem su 1962., kad se razbolio, rekli da neće živjeti dulje od dvije godine, dakle do 1964. A on je, evo, još uvijek živ i danas, 2004., točno četrdeset godina poslije. Medicini i znanosti usprkos. To vjerojatno nervira njegovu drugu ženu jer bezobrazno je tako dugo živjeti kad su već doktori rekli i kad se ima tako puno novaca. Hawkingov slučaj je posebno zanimljiv jer mnogo govori o biti i prirodi nasilja. Ono je uvijek usmjereno prema slabijima. Bez razlike, radi li se o carstvima, demokratskim državama, običnim pojedincima, poznatim ličnostima ili djeci u školi. Hranidbeni lanac u prirodi jednostavan je i logičan model takvoga sistema. To je, ujedno, i jedan od glavnih principa koji pokreću svijet, princip dominacije i pravo jačega. Tako se, uostalom, pišu i povijesti i povijesni udžbenici.

Osim o zlostavljanju Stephena Hawkinga u prošlom tjednu puno se govorilo o raznim oblicima zlostavljanja. Tamna strana braka i zlostavljanje bila je i tema “Latinice”, gdje je ponovno uskrsnuo poznati slučaj Čučić sa svim svojim bolesnim proturječnostima. U novinama smo mogli pročitati da su u Puli 14-godišnjeg dečka gadno pretukla četiri njegova vršnjaka. Spomenuta su četiri mušketira iskazala rijetku invenciju pri mlaćenju jer su s automobila skakali na tijelo dječaka koji je prebijen ležao na cesti. Dječaku u invalidskim kolicima bacali su petarde pod kolica, nadajući se valjda da će zaplesati, poput smiješnih likova u vesternima kojima revolveraši pucaju pod noge u saloonu. Kad mu je sestra pokušala pomoći, pretučena je. Prošloga je tjedna pretučen i dječak ispred osnovne škole u Rapskoj i zbog ozljeda završio u dječjoj klinici u Klaićevoj. U novinama se navodi i indikativan podatak da je od preklani 30 posto više žrtava nasilja među djecom. Problem očito postaje ozbiljan, a pomnija istraživanja pokazuju da mnoga djeca u školu dolaze naoružana. Roditelji i struka, psiholozi i pedagozi traže odgovore i kreiraju strategije prevencije nasilja. U škole se postavljaju kamere, unajmljuju se zaštitari, provode se programi prevencije nasilja u obliku radionica ili predavanja. No školstvo nema sredstava da zaposli dovoljno psihologa i pedagoga, a kamoli za akciju širih razmjera. Slažem se da intenzivno treba raditi na osvješćivanju, govoriti o nenasilju i toleranciji, ali se bojim da ništa od toga neće pomoći. Slabije, nesnalažljive i miroljubive uvijek će tući i maltretirati. Uvijek će maltretirati i drugačije: crnce, Rome, Židove, Arape, blago retardirane, invalide, sve one koji ne mogu uzvratiti. Zato što to velikom broju ljudskih bića naprosto treba. Najlakše je lišiti se frustracija tako da ih nametneš drugome. Bojim se stoga da bi od psihologa i pedagoga za prvu ruku bili korisniji učitelji karatea i kung fua. Ili da se neki od borilačkih sportova uvede kao obavezan dio nastave tjelesnog odgoja. Djecu, osim toleranciji i miroljubivom rješavanju problema, treba naučiti kako da se brane, jer jedino je sila u obrani kadra zaštititi zlostavljane. . Suočenje s nasiljem i zlostavljanjem, nažalost, sastavni je dio odrastanja. Tako je, naprosto, u ljudskim odnosima, tako je i u poslovnim kontaktima i u ljubavi, od vrtića do staračkog doma. Posvuda gdje se ljudi druže i gdje su na okupu ima onih kojima se rugaju, onih koje ismijavaju, mlate, pljuju, gaze ili sputanih nogu i ruku škakljaju fazanovim perom. Uz to se, kad je školsko nasilje u pitanju, vezuje još jedan problem. Maltretirana djeca često se boje uzvratiti jer osjećaju da društvo, roditelji i profesori nisu na njihovoj strani. Roditelji često govore, bar su govorili dobroj djeci moje generacije: “Kad vidiš tučnjavu, ti se makni. Ili daj petama vjetra.” U takvim se načelnim poukama ne vidi da se ne može uvijek pobjeći i da se čovjek s nasiljem mora suočiti. Maltretirana djeca možda bi mogla uzvratiti i nerijetko za to imaju snage, brzine i spretnosti, ali ne osjećaju da iza njih stoje roditelji ili društveni mehanizmi koji u školi često na isti način sankcioniraju i žrtve i nasilnike, ako se žrtva odluči obraniti i dogodi se tučnjava. Tako dolazimo do paradoksalne situacije da društvo posredno, mehanizmima samokontrole i straha, štiti nasilnike. To govorim iz vlastita iskustva jer sam, kao i mnogi moji vršnjaci, bio izložen maltretiranju starijih dječaka. A ono što me sputavalo nije bio strah od njihove fizičke nadmoći, nego upravo od sankcija: što će mi roditelji ili učitelji reći ako nekoga doista ozlijedim? Ja sam se, dok su me maltretirali, zapravo bojao samoga sebe. Srećom, dosta rano otac mi je objasnio da se imam pravo braniti ako me netko zlostavlja i da me on neće kazniti što god ja učinio tom zlostavljaču. Točno se sjećam trenutka kad je zlostavljanje prestalo. To se dogodilo pred mojom kućom. Upravo sam se vratio sa šetnje s psom, pustio ga s vodilice u vrt i na ulici pričao s prijateljem. Tada je naišao stariji dečko iz susjedne ulice koji nas je često maltretirao. Počeo je i ovaj put. Čvrgama, vrijeđanjem, inzistiranjem da ispraznimo džepove. U tom trenutku osjetio sam da ću imati očevu potporu što god učinio. Uzeo sam masivnu pseću vodilicu s debelom metalnom kopčom na vrhu i izmlatio zlostavljača po licu. Zlostavljanje je prestalo a i danas kad se vidimo susjed me pozdravlja s poštovanjem i tada mi ga je uvijek žao. Doživio je i puno strašnijih stvari od moje pseće vodilice. Vratio se iz Manjače bez prednjih zuba i potpuno skrhan. Ondje je vjerojatno naučio što doista znači nasilje, a i ja, kad ga sretnem, postajem svjestan strašne činjenice da smo kao vrsta i kao dio prirode osuđeni na nasilje i da nam je ono često jedini izlaz.

Vezane vijesti

'CIA-ini snagatori zlostavljali su mog klijenta'

'CIA-ini snagatori zlostavljali su mog klijenta'

Pentagon je objavio izjave sa saslušanja o 11. rujnu koje su u subotu u Guantanamu bile cenzurirane za vrijeme govora jer su se ticale mučenja… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika