Objavljeno u Nacionalu br. 429, 2004-02-03

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL

Film o Štuliću bez Štulića

'Sretno dijete' Igora Mirkovića pretvorio je fenomen novog vala u nostalgični spomenar

Nenad PolimacNenad PolimacIma neke znakovitosti u tome što svoju posljednju kolumnu u Nacionalu posvećujem dokumentarcu Igora Mirkovića “Sretno dijete”. Premijerno prikazan izvan natjecateljskog programa na prošlogodišnjem pulskom festivalu, Mirkovićev film bavi se rađanjem i usponom glazbenog novog vala na prostorima bivše Jugoslavije krajem sedamdesetih godina. Da je ostalo samo na tome, na film bih se tek uzgred osvrnuo, međutim, “Sretno dijete” ujedno je i portret toga vremena: spominje se tjednik Polet u kojem sam pisao godinama, kafić Zvečka pred kojim se dangubilo satima i još koješta iz tog razdoblja koje za mene iznimno važno.
Ne toliko zbog glazbe. Singlicu “Televizori”, kojom se Prljavo kazalište nametnulo pronicljivim znalcima kao buduća velika atrakcija domaće rock scene, nisam ni kupio, a kad nas je urednik Poleta Vladko Fras, s upozorenjem da ne očekujemo čuda, odveo u Lapidarij na koncert Azre, u kojoj su još zajedno nastupali Branimir Johnny Štulić i Jura Stublić, od buke nisam razabrao što se zbiva na pozornici. Tih sam godina zahvaljujući Darku Glavanu i Draženu Vrdoljaku otkrio country i country rock, pa sam bjesomučno naručivao ploče iz Engleske, ne obazirući se pretjerano na revoluciju na domaćoj glazbenoj sceni.
Polet je bio najzaslužniji za promoviranje novog vala (što Mirkovićevo “Sretno dijete” izričito naglašava), ali meni je bio važan jer sam u njemu prvi put počeo pisati za određeni segment publike – mladu generaciju koja je čitala taj list. U jesen 1978., kada su me glavni urednik Nino Pavić i njegov zamjenik Denis Kuljiš pozvali da preuzmem filmsku rubriku u Poletu, upravo sam navršio 29 godina i imao popriličan staž u pisanju filmskih kritika – od niskonakladnog omladinskog tiska, Studentskog lista i Omladinskog tjednika, do srednjostrujaških Vjesnikovih izdanja poput VUS-a, Tine i Starta. Paviću i Kuljišu valjda sam bio zanimljiv (unatoč tome što sam bio stariji od svih njihovih novinara), jer mi je filmski ukus bio malo drukčiji od većine kritičarskih kolega: obožavao sam prezrene žanrove, špageti vesterne i kung fu filmove, a volio sam i popljuvati poneko djelce koje se smatralo neprikosnovenim remek-djelom. Urednicima Poleta bilo je važno da u njihovom listu sve bude drukčije, što se očitovalo već iz prvog broja njihovog novog koncepta (izdanja iz prethodnog proljeća, kada su Pavić i Kuljiš preuzeli taj posao od književnika Pere Kvesića, bila su puno konvencionalnija). Iako se sa naslovnice smiješio Zdravko Čolić, pop zvijezda koja je imala poklonike i među starijom publikom, intervju s njim bio je “prelomljen” – zahvaljujući novom grafičkom uredniku Goranu Trbuljaku – kao da je u New Musical Expressu. List u izdanju Saveza socijalističke omladine Hrvatske (kratica je SSOH) prestao je biti dosadnjikav sindikalni bilten i postao živa novina za mlade, prepun fotografija lica probodenih zihericama i mladih nadobudnih rockera, a tek je poneka stranica odavala činjenicu da se tu i tamo mora odraditi dug izdavaču.
Pisati za klince koji se furaju na punk i alternativnu kulturu nije baš bilo lako, ali je istodobno i oslobađalo pa smatram – možda i pogrešno – da sam se tek tada naučio pisati: otkrio sam da mogu koristiti riječi kao što je zajebancija koje bi mi u Vjesnikovim glasilima odmah prekrižili te počeo puno intenzivnije tražiti vezu filma i života. U boljem od dva teksta objavljena u tom broju Poleta, u recenziji velikog hita “Groznica subotnje večeri”, bavio sam se socijalnom dimenzijom filma koji su svi isključivo percipirali kao začetnika disco euforije. Odjek nije bio loš, bilo je i usmenih polemika s ljudima koje sam tek površno poznavao pa mi se činilo da sam na pravom putu.
Ne zadugo. Dva broja kasnije, ponesen oštrinom kojom se Glavan obrušavao na nesretne domaće glazbenike, i ja sam u tekstu naslovljenom “Pretenzije, plagijati, dosada” sasjekao dva pobjednika pulskog festivala, “Okupaciju u 26 slika” i “Bravo maestro”. Napad na potonji film nije izazvao nikakve reakcije, ali “Okupaciji” se divio čak i tadašnji lijevi partijski ideolog Ivica Račan, smatrajući je ostvarenjem koje unosi novu svježinu u zamrli žanr filmova o NOB-u. Pokojna kritičarka Vjesnika Mira Boglić otkrila je u mom napisu (a i u uvodniku lista koji taj film naziva “bijednim”) zagovaranje ustaštva, upravo onoga s čime se “Okupacija” nesmiljeno obračunava. U Poletu su se malo sledili na skandal koji su izazvali (o njemu su pisali i beogradski NIN i Politika), najprije su se pokušali izvaditi pismom dubrovačkog srednjoškolca Vlahe Bogišića koji se nije slagao s mojom kritikom, zatim su žučno odgovorili Miri Boglić uvodnikom “Iz Mire sto vragova vire”, međutim, naposljetku su se morali “posuti pepelom” i objaviti tekst “Za diferencijaciju na idejnoj fronti”, iz čijeg naslova već možete pretpostaviti sadržaj. Punk, seks, droge i sve ostale mladenačke furke bile su O.K., no na izlazima iz tog geta vrebao je okrutan i ružan socijalistički sustav, kojem nije bilo pametno zamjerati se. Bar ne u jesen 1978.
Neko sam vrijeme prestao pisati u Poletu (oko pola godine), a list je u narednim brojevima izgubio nekadašnji žar i sve više prostora posvećivao prigodnim SSOH temama. Kreativno je ponovno procvao u razdoblju urednikovanja Zorana Franičevića, a najveće naklade dosegao kad ga je uređivao Stipe Orešković, no tada se već sunovratio na teren političke “žute štampe”. Čuo sam komentare kako se skandal s “Okupacijom” u “Sretnom djetetu” ne spominje zato što je njegov producent Rajko Grlić, ujedno i autor filma “Bravo maestro”, jedan od dva filma ismijana u tekstu “Pretenzije, plagijati, dosada”, međutim, moj je stav nešto drukčiji. Igor Mirković, redatelj i scenarist filma “Sretno dijete”, koncipirao je svoj rad kao nostalgični spomenar iz kojeg su izbačene sve neugodne fotografije. Mirković prati razdoblje od 1977. do 1982., u kojem je imao najprije 13, a naposljetku 16 i pol godina, pa je njegov film zapravo kronika zatreskanog tinejdžera koji se nije usudio ni doći pred Zvečku, a kamoli zamoliti Johnnyja za autogram. Politika u takvom univerzumu figurira samo na rubovima (Titova smrt, demonstracije na Kosovu), a od skandala koje je izazvao Polet puno su zanimljivije pikanterije – slučaj golog Dinamovog golmana Milana Šarovića i crna naslovnica s Johnom Lennonom – nego posljednji Franičevićev broj, koji je za to razdoblje bio nevjerojatno subverzivan (na duplerici su bile predratne pornografske fotografije u izboru Tomislava Gotovca) i zbog kojeg je njegov glavni urednik ekspresno morao u JNA.
Takav koncept ima vrlina i mana. Ukoliko ne znate puno o tom razdoblju, može vas se dojmiti emocionalni naboj Mirkovićeve potrage za izgubljenim vremenom, a možda ćete, ukoliko ste skloni takvoj vrsti metafora, biti poneseni završnicom u kojoj nekadašnji prvoborci novog vala na različitim stranama svijeta razvijaju neku vrstu zvučne telepatije. Ipak, neke je dijelove filma teže opravdati. Usprkos tome što je posudio naslov od prvog hita Prljavog kazališta, film “Sretno dijete” jedna je velika posveta Johnnyju Štuliću, kojeg gledamo u insertima iz tog vremena, a u novijim filmskim materijalima vidimo samo kip njegova poprsja koji je izradio bivši bubnjar Azre Boris Leiner. Mirković objašnjava zašto je tako: zaputio se u Utrecht, gdje Johnny danas živi, ali kad ga je taj preko posrednika otkvačio, redatelj nije pokušao inscenirati ni “zasjedu”, razočaran malograđanskom četvrti u kojoj njegov bivši idol živi. Tom epizodom “Sretno dijete” zadobiva štih mlitave poetičnosti, kojeg se ne oslobađa do samog kraja, u kojem se autor, iscrpljen lovom na preživjele sudionike novog vala, uvlači u krevet na spavanje, pored usnule supruge i djeteta.
Žešći filmaš svakako bi se dočepao Johnnyja (znatan dio veterana iz Zvečke tvrdi da s njim bez problema komunicira), a bogami i Koje iz Šarla akrobate (koji je Mirkovića također hladno otpilio). A što je s drugim elementima novovalne scene? U “Sretnom djetetu” ima puno rock’n’rolla, ali se seks i droga uopće ne spominju. Zar nijedna groupie nije pristala govoriti o svojoj burnoj mladosti? A droga? U Poletu je marihuane bilo na svakom koraku pa bih čak i ja popušio poneki joint. Ne spominju se ni svađe među rockerima (zašto je Davorin Bogović napustio Prljavo kazalište), iako je ne mali broj prisutnih na premijeri u zagrebačkom Studentskom centru zamijetio da se na pozornicu nisu popeli ni Jasenko Houra ni Jura Stublić, dok su Srđan Šaper i Nebojša Krstić iz Idola te Srđan Gojković Gile iz Električnog orgazma stigli čak iz Beograda da uveličaju taj skup nostalgičara. Također, umjesto ovakvog spomenara radije bih gledao film koji ima kritičku distancu prema onome što prikazuje. Na pulskom festivalu, istodobno kad i “Sretno dijete”, prikazan je britanski dokumentarac ”Živjeti zauvijek” Johna Dowera, koji drsko secira tamošnju pop scenu devedesetih, iako Stone Roses, Blur, Pulp i Oasis baš nisu grupe kojima se treba podsmjehivati. Znam, prigovorit ćete mi da je novi val jedna od rijetkih dobrih stvari koja se u nas iznjedrila pa zavrjeđuje da mu se tepa kao što to radi Mirković, no uvjerenja sam da bi takav fenomen podnio i malo bezobrazniju obradu.

Carstvo zločina VIDEO
(Blitz)

Skromno producirana gangsterska melodrama s Johnom Leguizamom (u američkim je kinima prošla iznenađujuće solidno) započinje zanimljivo, oslikavajući svijet portorikanskih dilera droge, nastavlja se još zanimljivije, uspoređujući taj biznis s legalnim makinacijama na Wall Streetu, ali završava užasno razočaravajuće kad pribjegava raspletu u stilu ”Žalca”.
DVD izdanje s dodacima nas je mimoišlo, što je propust, ne toliko zbog audiokomentara redatelja debitanta Franc. Reyesa, koliko zbog informativnog dokumentarca o snimanju filma. (N.P.)

Empire, am. krim. melodrama, 2002. R: Franc. Reyes GL: John Leguizamo, Peter Sarsgaard, Denise Richards, Isabella Rossellini

Film jedna
DVD nema

Nepodnošljivi gnjavatori VIDEO/DVD
(MG Film)

Iza naslova primjerenijeg francuskoj pučkoj komediji krije se hvaljena “Nelojalna konkurencija” Ettorea Scole, nominirana za Europsku filmsku nagradu za najbolji scenarij i nagrađena u Moskvi za režiju. Poput redateljeva već klasičnog ostvarenja “Izuzetan dan”, i ovaj se film odigrava u Rimu 1938., samo što su ovaj put u središtu zbivanja obitelji dvoje trgovaca, od kojih je jedna židovskog podrijetla. Isprva zagriženi protivnici, dvojica junaka se sprijatelje kada Mussollinijev režim proglasi Židove građanima drugog reda. Iako u priči ne manjka pojednostavljenja (uostalom, imao ih je i “Izuzetan dan”), u pitanju je solidan rad s izvrsnim Abatantuonom i Castellittom, finom evokacijom razdoblja i glazbom Armanda Trovajolia.
Disk je domaće izrade, bez važnih dodataka. (N.P.)

Concorrenza sleale, tal.-franc. humor. melodrama, 2001. R: Ettore Scola GL: Diago Abatantuono, Sergio Castellitto, Gerard Depardieu, Jean-Claude Brialy

Film dva
DVD nula

Špijunska igra VIDEO/DVD
(Blitz)

Christopher Lambert zadnjih je godina postao zaštitni znak filmskog šrota pa stoga treba možda biti malo blagonakloniji prema ovom špijunskom trileru, u kojem se izraelski tajni agenti nađu na meti arapskog superterorista. Redatelj John Glen potpisao je neke od odličnih izdanja serijala o Jamesu Bondu, a i ovdje je očito da sa skromnim sredstvima zna inscenirati pravi spektakl, dok u glumačkoj postavi odlični Kerry Fox i Vincent Regan prikrivaju praznjikavost nastupa glavne zvijezde.
DVD je domaće izrade, bez dodataka. (N.P.)

The Point Men, brit.-franc.-luks. špijun. triler, 2001. R: John Glen GL: Christopher Lambert, Karry Fox, Vincent Regan, Maryam D’Abo

Film jedna
Dvd nula

Nepodnošljiva lakoća postojanja DVD
(Issa)

U poplavi filmova iz bivše Jugoslavije koji se bave egzilom iz domovine, ambiciozna hollywoodska ekranizacija romana Milana Kundera samo dobiva na značaju, jer je u njoj intimna drama protagonista potpuno nadrasla politički kontekst (sovjetsku okupaciju Čehoslovačke), pa joj potonji čak i pomalo smeta (u prizorima u kojima se dokumentarno spaja s igranim). Daniel Day-Lewis, Lena Olin i Juliette Binoche blistavo utjelovljuju troje junaka s različitim odnosom prema seksu i životu, dok je novohollywoodski prvak Philip Kaufman (“Put u svemir”) tu prvi put pokazao da ga europsko podneblje zanima više od američkog.
Novo MGM-ovo DVD izdanje ima bolju sliku, ali je staro Criterionovo imalo izvrstan audiokomentar koji ovdje nije preuzet, očito zbog problema s autorskim pravima. (N.P.)

The Unbearable Lightness of Being, am. polit. erot. drama, 1988. R: Philip Kaufman GL: Daniel Day-Lewis, Juliette Binoche, Lena Olin

Film tri
Dvd jedna

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika