Zoran FerićNeki događaji u proteklome tjednu pokazali su da je u Hrvatskoj podjednako rizično biti pas i francuski student arapskog porijekla. Sreća je što je rizik barem nekako raspodijeljen na različite gradove. U Dubrovniku je rizično biti pas, a u Zagrebu tamnoputi francuski student. Naime, nedavno je u povijesnoj jezgri Dubrovnika otrovano 17 kućnih ljubimaca, većinom pasa. Među njima bila je i kujica Stanka, glumca Izeta Hajdarhodžića koji je odmah alarmirao domaću i međunarodnu javnost o nezapamćenom pokolju kućnih ljubimaca u Dubrovniku. Pokazalo se, naime, da je to u ovome gradu spomeniku zapravo tradicija. U posljednje je dvije godine otrovano oko dvije stotine kućnih ljubimaca, a na pse se puca i vatrenim oružjem u samome povijesnom centru, kao da se filmovi i slikovnice o Maji i Lunji ili 101 dalmatincu nikada nisu pojavili u tome gradu. Uostalom, Dubrovčani, iako žive u Dalmaciji, ne vole da ih se zove Dalmatincima. A ne vole valjda zato što ih to onda asocira na pse. Pa neki od njih onda iz osvete stavljaju strihnin ili mišomor u kobasice i hrane susjedove pse. Osim toga, govori se da pas liči na svoga gospodara. Je li onda trovanje psa supstitucija za ubojstvo njegova slična vlasnika? Na to pitanje trebala bi odgovoriti psihijatrija, ali mislim da možemo i ovako, kao laici i psihijatrijski nestručnjaci zaključiti da je onaj tko na takav način ubija životinje spremniji i na nasilje prema čovjeku. U Zagrebu se pak dogodio pomalo nesvakidanji rasistički ispad. Dva skinsa napala su desetero francuskih studenata od kojih su neki bili arapskoga porijekla, a jedan je bio Kamerunac. Svaka čast dečkima. Dvojica na desetero. Time su pokazali svoju hrabrost, svoju spretnost i da se za svoje ideale izlože svakojakim opasnostima, pa čak i onoj koja im prijeti od desetero bezazlenih stranaca koji se, očito, nisu bili spremni braniti. Sigurno će u svojoj škvadri bit pravi frajeri, a čitava zgoda prepričavat će se kao dobar štos. Jer, kakvi su to papci, njih desetero, a da se ne mogu obraniti od dva ćelava junaka. Tako nastaju legende i narodne pjesme, tako je, uostalom i Kraljević Marko u stanju savladati desetoricu ili stotinu Turaka. Dečki, kao da su se rodili iz narodne pjesme a spremaju se ući u nekakvu lokalnu urbanu legendu. Srećom, ozbiljniju tuču i ozljeđivanje Francuza spriječila je policija i ćelavce sprovela na ispitivanje, nakon čega su ih priveli sucu za prekršaje zbog remećenja javnog reda i mira. Jer, kad ošamariš Kamerunca, to se čuje, pljuskanje je glasan hobi i taj bi zvuk, ne daj bože, mogao nekoga probuditi. I tako se mir građanstva remeti. Još ako se Kamerunac dere na kamerunskom mir je još jače poremećen. I zato dečki zaslužuju prekršajne kazne. Kad se, recimo, šamari ne bi čuli, da se Kameruncu propisno stavi ljepljiva traka na usta, vjerujem da ne bi bilo remećenja javnoga mira i stoljetnoga sna, pa prema tome ni prekršaja. I eto pravosudne pouke i moralne upute hrabrim dečkima bez kose: osiguraj tišinu kad mlatiš obojene!

Sve to govori u prilog činjenici da u Hrvatskoj i nije tako loše. Jer, može se dogoditi da se kojom srećom kao pas rodiš u Zagrebu, a ne u Dubrovniku, kao što je moguće i čak vjerojatno da se kao malo tamnije ofarbani francuski student nađeš u Dubrovniku. Stvari, dakle, još stoje dobro. U Dubrovniku još ne hrane strane studente kobasicama sa strihninom, a u Zagrebu skinsi, koliko sam upućen, još ne tuku pse, iako ih, vjerujem u razgovoru često spominju. Znači, u ovoj maloj zemlji za veliki odmor svatko može naći svoj mirni kutak: i pas i Kamerunac. Samo treba znati odabrati. Međutim, stvari s psima i nisu tako jednostavne. Pas u našoj kulturi kao simbol i znak ima ambivalentan status. S jedne strane to je čovjekov najbolji prijatelj, član obitelji, biće koje volimo i o kojemu se brinemo. Sve se to događa dok je pas zapravo pravi pas i samo pas, dok psom ne nazivamo nekoga od ljudi. Tako je već poznata evropska tradicija poistovjećivanja određenih vrsta ljudi i pasa. Za vrijeme Nacizma psima i Židovima bio zabranjen ulaz u dućane, gostionice, možda i parkove. Da i Židovi ne bi dizali noge i zalijevali stabla. Stanovite su lokacije pak, u nedavnoj prošlosti bile zabranjene za pse i Srbe, skinsi sigurno pse i crnce ne bi puštali na nogometne utakmice i ostala sveta mjesta hrvatskoga naroda. Kad se netko ne sviđa, kad nije popularan, proglašavaju ga psom. Zato i mnoge ljudske sudbine na ovome planetu zapravo podsjećaju na pseći život. A kad već dođe do toga da se pripadnike neke rase ili određene nacije proglašava psima, onda stvari, očito, ne stoje dobro. Odnos prema psima u uskoj je vezi s odnosom prema ljudima. Konačno, o tome svjedoči i naša najpopularnija psovka. Zato mi se čini da su ovaj dubrovački kinofobni i ovaj zagrebački, antropofobni slučaj zapravo simptomi iste netrpeljivosti. Radi se o istoj ili vrlo sličnoj vrsti straha. Psi nas, misle takvi, ugrožavaju na isti način na koji to čine i stanci. Ksenofobična svijest strance optužuje za sve ono što ne valja u njihovoj sredini. Ako postoje bolesti, donijeli su ih stranci, oni ugrožavaju čistoću i zdravlje nacije, kao što psi ugrožavaju čistoću ulica, osim toga, smatraju ultranacionalisti i skinheadski, postoje više i niže rase. Bijela rasa je, smatraju oni, kulturom i inteligencijom superiorna crnima ili žutima, kao što smo mi sami inteligencijom i kulturom superiorni psima. Ako dresiramo pse i možemo ih naučiti gdje im je mjesto, možemo to valjda s obojenima. Najgori je grijeh obojenih što se smatraju ljudima. To one bijele istinski vrijeđa. I zato obojene koji se smatraju ljudima valja istrijebiti. Doduše, skinsi nisu toliko militantni u svojemu djelovanju jer naprosto za to nemaju snage niti raspoloživih sredstava, ali upravo iz ovakvih napada se vidi da je Aushwitz obnovljiv fenomen i povijesni lajtmotiv. Radi se o uvjerenju da postoje oni superiorniji, oni više rase koji imaju pravo oduzimati živote jer ih ti životi na neki način zagađuju. Slično je još nešto. Trovanje pasa i mlaćenje obojenih obično je hobi slabića i kukavica. Stavljanje strihina u kobasicu naproso je odustvo hrabrosti da se suoče sa susjedom, vlasnikom psa koji im smeta. To je ujedno i barbarska reakcija na to da ljudi imaju pravo na svoj san o sreći u društvu psa. Strašno mi se sviđa Jergovićeva rečenica da sve ono što očekujemo od ljudi, doživimo samo od pasa i zato je valjda tako često parafraziram. To i jest jedan od osnovnih razloga zbog koji ljudi drže pse, ta bezrezervna ljubav i privrženost. Naravno, i potreba da se za nekoga brinu. Zato su ljudi izmislili i Tamagotchija, elektronskog kućnog ljubimca koji nas ne opterećuje previše. U svakom slučaju ni desetinu onoga što od nas traže živa bića. Izlazak druge generacije Tamagotchija ironično se vremenski poklopio s dubrovačkim pokoljem pasa. I kada to sagledamo u kontekstu u kojemu živimo, Tamagotchi, osim što je jednostavniji, ima u odnosu na pse jednu veliku prednost: ne može ti ga susjed otrovati. Osim, ako kompanije koje proizvode te igračke ne dođu na ideju da je i trovanje tuđih kućnih ljubimaca isto tako ljudska potreba, kao i ona da se brinu za vlasitog ljubimca. Možda bi se moglo napraviti nešto kao kompjtorski virus ili neka SMS opcija pomoću koje bi se moglo s mobitela nekom porukom otrovati susjedovog Tamagotchija. Uvjeren sam da bi se takvi mobiteli kod nas odlično prodavali.