Slavoj Žižek u tekstu za London Review of Books tematizira društveni sloj proizašao iz novog tipa kapitalizma čiji su pripadnici postali nositelji masovnih prosvjeda koji su prošle godine zahvatili svijet. Svoju analizu započinje pitanjem kako je Bill Gates postao najbogatiji Amerikanac, na koje odmah nudi i odgovor. To nije zato što proizvodi bolju robu koju prodaje po nižim cijenama od konkurencije; da je tako, besplatni i podjednako kvalitetni softverski sustavi poput Linuxa odavno bi Microsoft otjerali u bankrot. Microsoft je, smatra Žižek, zavladao tržištem ostvarivši monopol na jednom važnom polju, nametnuvši sebe kao "jedino utjelovljenje onoga što je Marx nazvao 'općim intelektom', što znači kolektivno znanje u svim njegovim oblicima, od znanosti do praktičnih vještina. Gates je učinkovito privatizirao dio općeg intelekta i obogatio se prisvojivši rentu koja je iz toga proizašla".

Privatizacija općeg intelekta

Marx u svojim zapisima o kapitalizmu nikada nije predvidio privatizaciju općeg intelekta koja leži "u jezgri današnjih borbi oko intelektualnog vlasništva". Opći intelekt nastao na temelju "kolektivnog znanja i društvene suradnje" preuzeo je značajnu ulogu u postindustrijskom kapitalizmu i doveo do gomilanja bogatstva "u potpunom nerazmjeru s količinom rada utrošenog za njegovu proizvodnju". Umjesto samouništenja kapitalizma koje bi odgovaralo Marxovim očekivanjima, posljedica tog procesa je "postupna transformacija profita stvorenog iskorištavanjem rada u rentu prisvojenu kroz privatizaciju znanja".

Isto, nastavlja Žižek, vrijedi i za prihode od eksploatacije prirodnih izvora oko kojih se vodi borba između zapadnih korporacija i zemalja Trećeg svijeta. Ironično je, zamjećuje, kako je Marx, objašnjavajući razliku između rada čijom se uporabom proizvodi višak vrijednosti i robe čija je uporabna vrijednost u njoj samoj, "naveo naftu kao primjer 'obične' robe". Kretanje cijena nafte više nije ni u kakvoj vezi s razmjerno zanemarivim troškovima njezine proizvodnje, već je isključivo riječ o "renti koju vlasnici resursa mogu određivati zahvaljujući ograničenosti njegovih zaliha".

Beskorisnost radnika

Utjecaj kolektivnog znanja na rast produktivnosti doveo je, posljedično, i do "promjene u ulozi nezaposlenosti. Sam uspjeh kapitalizma (veća učinkovitost, povećana produktivnost itd.) proizvodi nezaposlenost, čineći sve više i više radnika beskorisnima". Smanjenje potrebe za teškim radom dovelo je do toga da su poslovi na neodređeno vrijeme, sama "prilika za eksploatiranost", sada postali privilegija. Žižek opisuje sadašnje svjetsko tržište služeći se citatom Fredrica Jamesona o "prostoru u kojem je svatko jednom bio produktivni radnik i u kojem je rad svojom cijenom sam sebe počeo isključivati iz sustava". Nezaposlenost kao kategorija u globaliziranom kapitalizmu proteže se daleko izvan Marxove "rezervne vojske rada" na veliki broj svjetskog stanovništva, prema Jamesonu, "'ispuštenog iz povijesti', koje je namjerno isključeno iz projekata modernizacije kapitalizma Prvog svijeta i otpisano kao beznadan ili terminalan slučaj". Žižek navodi primjere Demokratske Republike Kongo, Somalije, zemalja pogođenih ratovima, glađu, etničkim sukobima, humanitarnim naporima ili "ratom protiv terorizma". Time se kategorija nezaposlenih proširila na skupine "od privremeno nezaposlenih preko ne-više-zaposlivih i stalno nezaposlenih" do onih koje je sam Marx prezirno prozvao "lumpenproleterima" i cijelih zemalja "isključenih iz globalnog kapitalističkog procesa".

Proizvodnja društvenog života

Egipatski prosvjedŽižek se kritički osvrće na knjigu Michaela Hardta i Antonija Negrija "Mnoštvo", pokušaj "radikalizacije Marxa koji je smatrao da bismo, ako samo odsiječemo glavu kapitalizmu, dobili socijalizam". Prema autorima knjige, Marx je pojam općeg intelekta shvaćao kroz povijesno ograničenu predodžbu "centraliziranog, automatiziranog i hijerarhijski organiziranog mehaničkog industrijskog rada". Danas, međutim, njegovo mjesto zauzima nematerijalni rad, u rasponu od intelektualnog do afektivnog, koji je postao "'hegemonijski' u smislu u kojem je Marx proglasio masovnu industrijsku proizvodnju hegemonijskom u kapitalizmu 19. stoljeća": njegova dominacija nije kvantitativne, već strukturne prirode. Dolazi do nastanka novog područja "zajedničkog" koje obuhvaća "zajedničko znanje i nove oblike komunikacije i suradnje. Plodovi nematerijalne proizvodnje nisu predmeti već novi društveni ili međuosobni odnosi; nematerijalna proizvodnja je biopolitička, proizvodnja društvenog života".

Menadžer

Hardt i Negri, tumači Žižek, u svojoj knjizi opisuju identičan proces prijelaza iz materijalne u simboličku proizvodnju koji su s oduševljenjem dočekali zagovornici postmodernog kapitalizma, ali sa suprotnim ideološkim predznakom. Teza Hardta i Negrija je da je "Marx bio u pravu, da je uspon općeg intelekta dugoročno neuskladiv s kapitalizmom". Ideolozi postmodernog kapitalizma, naprotiv, tvrde da je Marx zbog ograničenosti svoje teorije nesposoban pojmiti "društvene učinke informacijske revolucije". Žižek smatra da za ovakvu tvrdnju postoje dobri empirijski razlozi jer su komunistički režimi pali upravo kao rezultat nesposobnosti prilagodbe informacijskoj revoluciji i njezinoj "novoj društvenoj logici". Paradoksalno je, naglašava, što autori "Mnoštva" slave posve isti događaj kao i ideolozi kapitalizma - prvi kao priliku za pobjedu nad kapitalizmom, a drugi kao uspon nove, poboljšane verzije kapitalizma.

Prošlogodišnji prizor iz Velike BritanijeKao slabe točke argumentacije Hardta i Negrija Žižek navodi podcjenjivanje "razmjera u kojima je današnji kapitalizam uspješno (barem kratkoročno) privatizirao sam opći intelekt", kao i razmjera u kojima "sami radnici postaju suvišni". Umjesto starog tipa kapitalizma, u kojem je poduzetnik ulagao novac u proizvodnju i ubirao profit, danas je u usponu "novi idealni tip: ne više poduzetnik koji posjeduje kompaniju, već stručni menadžer (ili menadžerski odbor kojim predsjeda izvršni direktor) koji upravlja kompanijom u vlasništvu banaka (kojima također upravljaju menadžeri koji nisu vlasnici banke) ili raspršeni ulagači". Nekadašnja buržoazija, koja je u novom kapitalizmu izgubila svoju prijašnju funkciju, obnavlja se ovdje u obliku "plaćenog menadžmenta" koji za svoj rad dobiva dohotke i dodatke u obliku dionica kompanije.

Višak vrijednosti koji prisvaja ova nova buržoazija dolazi u obliku "viška zarade", koja je znatno veća od poslovičnog proleterskog minimalca i "upravo ova razlika u odnosu na obične proletere određuje njihov status". S nestankom klasične buržoazije kapitalisti uskrsavaju kao plaćeni menadžeri, čije su kvalifikacije i pravo na veću zaradu obrazložene "pseudoznanstvenim" metodama "evaluacije", ali i raznovrsni "stručnjaci, administratori, javni službenici, liječnici, odvjetnici, novinari, intelektualci i umjetnici". Za svoj rad dobivaju viškove u obliku novca, ali i dodatnog slobodnog vremena.

Održavanje srednje klase na životu

Spomenuta evaluacija kojom se određuje pravo na višak zarade "proizvoljni je mehanizam moći i ideologije bez ikakve ozbiljne veze sa stvarnom stručnošću". Svrha viška zarade isključivo je politička - održavanje srednje klase na životu radi očuvanja stabilnosti društva, pri čemu je ključan element upravo proizvoljnost jer pokušaj uklanjanja nepredviđenih slučajnosti u društvenom prostoru može uroditi samo eksplozijom nasilja. Žižek potkrepljuje ovu tvrdnju navodima iz knjige francuskog filozofa Jean-Pierrea Dupuya "La marque du sacré" koji nabraja četiri načina da se u odnosima nadmoći dokine element poniženosti: hijerarhija ("izvana nametnuti poredak" zbog kojeg oni na nižem stupnju društvene ljestvice mogu svoj status promatrati kao "neovisan o svojoj inherentnoj vrijednosti"), demistifikacija (ideologija koja uči da uspjeh u društvu ne ovisi o osobnim zaslugama već o objektivnim okolnostima), kontingencija (učenje da je društveni položaj rezultat puke sreće pa tako neki pojedinci stjecajem okolnosti imaju dobre gene ili potječu iz bogatih obitelji) i složenost (postojanje nekontroliranih sila čije djelovanje ima nepredvidljive posljedice, poput "nevidljive ruke tržišta"). Dupuyeva je pretpostavka da provalu zavisti u društvu izaziva dojam pojedinca da je sreća drugoga zaslužena, a ne obrnuto - stoga je "velika pogreška misliti da će umjereno pravedno društvo koje i samo sebe vidi kao pravedno biti slobodno od svih zamjerki: naprotiv, upravo će u takvom društvu oni koji zauzimaju inferiorne položaje pronaći odušak za svoj povrijeđeni ponos u nasilnim ispadima ogorčenja".

Komunistički menadžeri

Američki predsjednik Barack Obama i kineski kolega Hu JintaoŽižek povezuje ovu teoriju sa situacijom u suvremenoj Kini, u kojoj je Deng Xiaoping svojim reformama pokušao uvesti kapitalizam bez buržoazije kao vladajuće klase, ali se sada ispostavlja da "kapitalizam bez stabilne hijerarhije (koju uspostavlja postojanje buržoazije) stvara trajnu nestabilnost". Istodobno komunisti s lakoćom postaju najučinkovitiji kapitalistički menadžeri jer "njihovo povijesno neprijateljstvo prema buržoaskoj klasi savršeno odgovara težnji današnjeg kapitalizma da postane menadžerski kapitalizam bez buržoazije".

Ovdje Žižek dolazi do svoje glavne teze - da su antikapitalistički prosvjedi posljednje utočište nižih slojeva plaćene buržoazije pogođene silnim "stezanjima remena" i uplašene mogućnošću "postupne erozije svog (politički) privilegiranog ekonomskog položaja". Žižek u ovome nalazi odjek "fantazije" o "'kreativnim' kapitalistima u štrajku" iz romana američke filozofkinje objektivizma Ayn Rand "Atlas Shrugged", koja se upravo ostvaruje u štrajkovima plaćene buržoazije u strahu od gubitka viška zarade. "Ovo nisu proleterski prosvjedi", kaže on, "već prosvjedi protiv opasnosti od njihova svođenja na proletere." Ljudi koji se danas uopće usuđuju štrajkati nisu malobrojni preostali siromašni radnici u proizvodnji, već "privilegirani radnici sa sigurnim poslovima (učitelji, zaposlenici u javnom prijevozu, policija)". Isto vrijedi i za studentske prosvjede, motivirane strahom da im "više obrazovanje neće više jamčiti višak zarade" u budućnosti.

Izmicanje kontroli

Ipak, napominje Žižek, prosvjedi koji su 2011. zahvatili svijet ne bi se trebali olako trpati u isti koš, već bi svaki trebalo promatrati u vlastitom kontekstu. Demonstracije studenata protiv reforme sveučilišta u Velikoj Britaniji bitno su se razlikovale od "konzumerističkog karnevala uništenja" u kolovozu, a prosvjedi mladih pripadnika plaćene buržoazije u Egiptu imali su i širi kontekst ustanka protiv tlačiteljskog režima, iako su propustili privući u svoje redove radnike i seljake, a njihova izvorno svjetovna priroda bila je u izravnoj suprotnosti s kasnijom izbornom pobjedom islamista. U Grčkoj se, pak, pobunila nova plaćena buržoazija stvorena pomoću priljeva financijskih sredstava EU kojoj je zaprijetio gubitak te vrste privilegija.

Žižek završava tekst zaključkom o "ekonomski iracionalnoj" praksi osiromašenja niže plaćene buržoazije popraćene ekstremno visokim plaćama za menadžere i bankare koje su, pak, obrnuto proporcionalne uspjehu njihovih tvrtki. Ovi su trendovi, prema njemu, jasan signal da "sam kapitalistički sustav više nije u stanju postići nikakav stupanj samoregulirajuće stabilnosti - da, drugim riječima, prijeti izmaknuti kontroli".