Ilko ČulićEgzotična ljepotica s jakim teksaškim akcentom i jazzy vokalom koji se lijepi za zvučničke membrane nije mogla ostati neprimjećena u masi genetski modificiranih MTV-pop atrakcija bez okusa, mirisa i značajnijeg pjevačkog talenta. Njezin debitantski album odmah je bio zatrpan pohvalama sa svih strana, ali čak ni nakon višestrukog trijumfa na lanjskoj dodjeli Grammyja nitko nije prognozirao da bi kći indijskog glazbenog genija Ravija Shankara mogla okončati prvi pohod na top liste s impozantnom tiražom od 18 milijuna kopija “Come Away With Me”. U to je možda vjerovao samo stari lisac Arif Mardin koji je odavno usavršio pakiranje velikih hitova uz Arethu Franklin, Dusty Springfield i The Bee Gees, pa je i meteorski uspon Norah Jones za njega bio samo još jedna rutinska akcija u diskografskom hipermarketu. Za razliku od Glena Ballarda, producenta Alanis Morissette, koji je nakon rekordne naklade “Jagged Little Pill” povukao nekoliko hazarderskih poteza i na koncu srušio najkomercijalniji pop-rock projekt iz 90-ih, Mardin je svoju zlatnu koku na snimanju drugog albuma izložio doista minimalnom riziku. Koliko god je Norah na početku solo karijere uživala u usporedbama s kultnim jazz pjevačicama poput Rickie Lee Jones, dopadljiva jazz-pop fuzija provučena kroz LP “Come Away With Me” je širom otvorila vrata mainstreama iza kojih je gotovo uzaludno postavljati pitanja o nužnosti kompromisa učinjenih na “Feels Like Home”.
Gostovanje Levona Helma i Gartha Hudsona iz The Banda lako se može prikazati kao odavanje počasti nepravedno zapostavljenim veteranima i pretvoriti u mamac za stariju publiku iz rockerskog miljea, ali duet s Dolly Parton u bluegrass poskočici “Creepin’ In” vrijedi jedino kao ulaznica za paradu country kičeraja u Nashvilleu i to je prvi znak da Mardina ne zanima ništa osim novog američkog bestsellera. Potencijalni dodatni izvor zarade ipak je ostavljen u drugom planu jer Norah otvara “Feels Like Home” s nekoliko pjesama u kojima uglavnom ponavlja dobitne kombinacije iskušane na prethodnom albumu. Uvodna “Sunrise” je ultimativni hit singl, sljedeća “What Am I to You” trebala bi potvrditi naklonost zahtjevnijeg jazz-blues auditorija, a izvrsna “In The Morning” koju potpisuje gitarist Adam Levy mogla bi joj dati priliku za zgoditak karijere. No, nakon toga dolazi na red verzija Towns Van Zandtove “Be Here To Love Me” začinjena nepodnošljivo sladunjavim gitarskim solom, pa onaj problematični duet s Dolly Parton, pa još jedan izlet u ordinarni country-pop kroz banalnu interpretaciju Waitsove pjesme “The Long Way Home”. Norah Jones kakvu su milijuni obožavatelja upoznali na “Come Away With Me” vraća se u samoj završnici efektnom obradom Duke Ellingtonovog evergreena “Don’t Miss You At All” koji će malo popraviti prosjek albuma, ali neće izbrisati dojam da bi se trebala maknuti od Arifa Mardina.

Salif Keita – ‘Remixes From Moffou’ (Universal Jazz / Aquarius)

Briljantnim preklanjskim albumom “Moffou” Salif Keita je obnovio veze s drevnom zapadnoafričkom tradicijom, ali tek je afro-house remix Martina Solveiga na singlu “Madan” privukao novu generaciju pop publike koja kroz “world music” možda nikad ne bi upoznala velikana iz Malija. Uspjeh Solveigove intervencije potaknuo je Keitinog izdavača da naruči cijelu kolekciju novih remixeva na kojima su radili renomirani francuski i anglo-američki “afro-futuristi” poput Frederica Galliana, Charlesa Webstera, Osunladea, Doctor L-a i samo za ovaj projekt ponovno okupljeni La Funk Mob. Oni su svojim zahvatima pokrili skoro cijelu lepezu kurentnih klupskih stilova, od broken beata do deep-housea, dakako uz maksimalno uvažavanje iznimne reputacije jednog od najvažnijih afričkih glazbenika svih vremena.

Courtney Love – ‘America’s Sweetheart’ (Virgin / Dallas)

Četiri godine poslije raspuštanja grupe Hole, iznuđenog neočekivano slabom prodajom albuma “Celebrity Skin”, Courtney Love se vrlo ozbiljno pripremila za come back. Umjesto ponovnog okupljanja starog društva odlučila se za snimanje prvog solo albuma, a u pratnji je imala all stars ekipu s razvikanim producentima Mattom Serleticom (Staind), Joshom Abramsom (Santana, Aerosmith) i Jamesom Barberom (Ryan Adams), gitaristom Wayneom Kramerom (MC5) i ženskom ritam sekcijom s Kim Deal (Pixies) na basu i Samantom Maloney (Hole) na bubnjevima. Autorska suradnja s hitmakericom Lindom Perry (Pink) pokazala se kao pun pogodak, no najveće iznenađenje je angažman legendarnog tekstopisca Berniea Taupina u pjesmi “Uncool”.

Voodoo Child – ‘Baby Monkey’ (Mute / Dallas)

Zbog zauzimanja najvećih koncertnih pozornica tijekom promocije albuma “Play” i “18” Moby je svjesno žrtvovao svoju staru poziciju klupskog prvaka i sada je želi ponovno osvojiti reaktiviranjem alter-ega Voodoo Child na koji se povremeno oslanjao u devedesetima. Uz “Gotta Be Loose In Your Mind” i “Obscure” zbilja se možete dobro oznojiti na house danceflooru, “Electronics” je prava stvar za vožnju gradom na povratku iz kluba, ali samo zagriženi poklonici Mobyjevih dance hitova grupiranih oko albuma “Everything Is Wrong” iz 95-te mogli bi stisnuti “repeat” nakon preslušavanja CD-a “Baby Monkey”. Ljubitelji “Natural Bluesa” i “Extreme Ways” uzalud će tražiti nešto za sebe u ovih 66 minuta.

Zvjezdice:
Norah Jones – 3
Salif Keita – 4
Courtney Love – 4
Voodoo Child – 2

Top lista:
1.Air – ‘Talkie Walkie’
2.Joss Stone – ‘The Soul Sessions’
3.Salif Keita – ‘Remixes From Moffou’
4.Courtney Love – ‘America’s Sweetheart’
5.Norah Jones – ‘Feels Like Home’