Ivan StarčevićDRUGO LICE
Četvrtak, Nova TV, 22.55
Kaktus
Za svaku je pohvalu što je namještaj (glupani bi rekli: scenografija) preuzet iz SAD-a. Pred kamerom imamo pravi uredski stol i stolac za voditelja, ali voditelja nema, pa imamo dvosjedić za gošće Ingrid i Vesnu i tu je inventuri kraj. Budući da je novca bilo samo za namještaj, ali ne i za bilo kakvog urbanog voditelja, makar i iz Zagreba, prešlo se na rezervnu karaoke koncepciju.u kojoj anonimus Petar Vlahov trese rinčicom i otvara usta usred prave američke scenografske matrice. On je domaći voditelj, a američkog voditelja kojeg je Nova TV pokušala prošvercati teretnim brodom, vratila je američka Obalna straža, taman kad se udobno smjestio u kontejneru s namještajem.
Našemen Pelinkovcu nedostaje ono «urbani», što je pažljivi čitatelj ovih redaka sigurno odmah primijetio, da o gledateljima i ne govorimo. Oni su možda u stanju identificirati g. Vlahova, bivšeg marljivog regionalnog dopisnika HTV-a, po rinčicama i blajhanoj kosici, tj. po modnim detaljima kojima je on godinama, koliko vrijedno toliko i uzaludno, pokušavao nadomjestiti svoj mali nedostatak glede komunikacije. U njegovu javnom općenju kronično, pa tako i večeras, preteže agresija, tuga, frustracija i sirova ambicija uopće, ali nije primjer g. Vlahova tu usamljen. Vlahov i svi ti drugi ružni pačići prošli su očekivani razvoj kad su s HRT-a i odasvud, čitaj: s koca i konopca, pobjegli na novoosnovanu Novu TV gdje su danas definitivno postali ružni labudi. Čestitamo.

GARCIA
Petak, HRT 1, 20.10
Četiri kaktusa
Povratnik iz Čilea i dragovoljac koji se zove Garcia biva ustrijeljen na kraju ovog rvackog filma s društveno-kritičkom porukom koji je postao tv serija s društveno-kritičkom porukom, a nije trebao biti ni film ni serija, što bi se dogodilo da živimo u državi koju ne vode nepopravljive seljačine. Njima se strašno dopao film i serija i njima se dopadaju samo takvi filmovi i serije, a oni su ministarstvo kulture i Rvacka televizija. Oni su odobrili novce, naše novce, za snimanje još jednog čuda koje će svaki pristojan čovjek izbjeći, kako u kinu tako i na tv ekranu. Činjenicu da ljudi, mladi ljudi, ne gledaju hrvatski film svaki će pristojan čovjek (osim hrvatskih glumaca i redatelja) pozdraviti kao jedan od rijetkih dokaza o zdravlju nacije. U te dragocjene dokaze o postojanju pametnih mladih ljudi spada i iseljavanje školaraca, studenata i diplomanata u zapadne zemlje, što samo idiote i lopove inspirira na patetične prognoze o izumiranju nacije.

DNEVNIK
Subota, HRT 1, 19.30
Kaktus
Javljanje Line Kežić iz Berlina, s premijere Brešanovih «Svjedoka», kakvo god bilo, najviše je što je HRT uspjela napraviti za domaću promociju izuzetnog uspjeha hrvatske kinematografije na jednom od najvećih filmskih festivala. Berlinski festival počeo je u utorak i utorak nam je HRT to i rekla, ali poslije se nekako na to zaboravilo. Umjesto svakodnevnog javljanja, mudro tv novinarstvo odlučilo se grupiranje informacija oko središnje stvari: subotnje festivalske projekcije «Svjedoka». Sve ostalo, npr. javljanje o zvijezdama i njihovim filmovima, uništilo bi idealnog domaćeg gledatelja za kojeg medijski stratezi HRT-a rade. Takav bi gledatelj, ako svake večeri u Dnevniku vidi ponešto od festivalskog sjaja, postao nepopravljivo razmažen i ne bi dobro primio rvacku senzaciju, tj. stvar koju je decentno iskopala gđa Kežić: u Berlinu je prije trideset godina bio Vinkov ćaća Ivo, veliki naš književnik po čijem je tekstu «Predstava Hamleta…» Krsto Papić snimio istoimeni film.
Ako je naš film na festivalu, onda se o festivalu govori što je moguće više, jer samo će tako svaki normalan čovjek vidjeti da se događa nešto važno i veliko, ali na Rvackoj televiziji vodeću ulogu nemaju normalni ljudi nego seljačine. Posebno je draga osobina takvog jednog koljektiva da njegova redakcija Filmskog programa desetljećima izbjegava sve filmske festivale, pa je i na ovaj otputovala novinarka Kežić, da slučajno netko od velicijeh filmskih stručnjaka HRT-a ne bi ručice zaprljao novinarstvom i Brešanima.

DNEVNIK
Nedjelja, HRT 1, 12.00
Vijenac
Na filmskom festivalu u Berlinu sinoć je prikazan film «Missing» Rona Howarda, čita nam usred podneva urednica i voditeljica Sandra Križanec Medić, čak nam je pustila i najveće filmske zvijezde koje daju autograme, što je sve skupa skroz mimo službene tv politike: Brešanu ne pakovati. Ne smije se ničim slikovnim dati do znanja da je Vinkecov film prikazan u društvu kreme svjetskog filma, da je dio nečeg užasno važnog i atraktivnog. Malo nas je strah za gđu Sandru, ali valjda će joj na sutrašnjem kolegiju oprostiti ovaj mali previd.

NEDJELJOM U DVA
Nedjelja, HRT 3, 23.02
Četiri kaktusa
Svog oca nisam ni upamtio, ostao sam bez oca kad sam imao 19 godina, kaže 46-godišnji biser u nizu gostiju koje voditelj Aleksandar Stanković nije trebao zvati u svoju sve goru emisiju. Misteriju čovjeka koji je s devetnaest godina imao pamćenje zametka razrješavaju tri riječi – Ljubo Ćesić Rojs. Naravno da je i prema njemu, kao i prema Canjugi, kao i prema svima koji su ostali bez moći, naš već sasvim propali voditelj bio bezobrazan i naravno da je on, voditelj, i ovaj put imao oči na leđima. Tri put je znao da studentići novinarstva koji sjede iza njega imaju pitanje, jedno od onih primjereno njihovu uzrastu, za Rojsa i uvijek im je na vrijeme dao riječ.
Za iduću svoju 60-minutnu gnjavažu Stanković nam je odabrao i svečano najavio ni manje ni više nego odvjetnika Nobila, kojeg smo prošlog tjedna već dvaput vidjeli kako u svojem zvučno vrlo dobro izoliranom uredu daje izjave glede Haaga. Daleko jače nego poslom u Haagu, g. Anto Nobilo obilježio je društvenu kroniku Zagreba, kada je u novinama dao intervju čiji nezaboravan dio glasi:
«Između mene i moje supruge doista je protekle godine izbila svađa u mom uredu u Amruševoj i ja sam u jednom trenutku, pod povišenom tenzijom i gestikulacijom, slučajno udario odozdo prema gore, tako da se koža na nosu rastvorila, možda milimetar – dva. Odgovoran sam čovjek i prije svega mi je žao što se to dogodilo, no nikako ne mogu reći da se radi o klasičnom obiteljskom nasilju već o incidentu između mene i supruge s kojom sam u postupku razvoda i zbog kojeg mi je užasno žao. Međutim, ni moja supruga nije zbog ovoga povukla poteze protiv mene». (Slobodna Dalmacija, novinarka Nataša Škaričić, 20.studenog 2003. godine).
Ni Aca Faca nije povukao potez protiv njega, ne dao Bog. Umjesto da od najjačeg medija bude primjereno ignoriran, g. Anto Nobilo uživa svu moguću promotivnu asistenciju Rvacke televizije koja pod povišenom tenzijom i gestikulacijom čini sve da čovjeka koji je udario ženu proizvede u čovjeka kao i svakog drugog, čak i boljeg, jer nije svakome dano da bude odvjetnik kojeg vole Goran Milić i Nikola Kristić, naši dragi programski urednici i Acini šefovi.

VIJESTI ZA GLUHE
Ponedjeljak, HRT 2, 16.14
Četiri kaktusa
Melita Hrengek čita da je Mesić, čovjek u čijem se društvu naš g. Pukanić najugodnije osjeća, ukinuo gospodsku vojnu mirovinu Sanaderovu tjeločuvaru Čačiji, poznatom i po 18-godišnjem neplaćanju alimentacije sinu, i vratio ga na poslić u Ministarstvu obrane. Javlja nam se i da je osam godina g. Blaškić u zatvoru u Haagu, a prije godinu dana da su počele njegove zdravstvene tegobe. Mesić je dva mjeseca otezao s ukidanjem mirovine čovjeku koji je ne zaslužuje, što je dobro za političara koji upravo počinje svoju predsjedničku kampanju i ne preže ni od čega, u nedjelju pojavio se čak i kod gđe Josipe Pavičić u najnepolitičnijoj od svih emisija, u «Glamour Cafeu» čuvenom i po prezervativu koji je Arijana Čulina otela hrvatskim biskupima. Pustimo mi sad tu moje bijedne komentare, naglasimo poetičnu stranu emisije vijesti za gluhe. Prvo lice koje vidimo je voditeljica Hrengek, a posljednje ime i titula je «urednik Hrvoje Hrengek». Bračni par na istome poslu u isto vrijeme vrijedan je jedino vašeg komentara, a ne da tu svetinju blate kojekakva Nacionalova piskarala (vidi sliku).

DNEVNIK
Ponedjeljak, HRT 1, 19.30
Četiri kaktusa
Prvi dan ovog tjedna obilježen je ponovnim slikanjem zelenkastih interijera odvjetničke kancelarije u kojoj sjedi g. Anto Nobilo i daje izjavu o svojem branjeniku Blaškiću. Dok pamćenje u smućenoj im duši stoluje, HRT-urednici bi još neko vrijeme čovjeka poznatog po forenzičkom istupu u prošlogodišnjoj «Slobodnoj Dalmaciji» mogli javno tretirati i bez uporabe kamere. Prepričana izjava o bila bi sasvim dovoljna, a i uštedjelo bi se na putu u miroljubivu Amruševu.