Ilko ČulićJoss Stone – ‘The Soul Sessions’ (EMI – Dallas)

Otužni nastup Beyonce Knowles na dodjeli Grammyja opet je razotkrio mizerni kreativni potencijal recentne američke R&B produkcije i potvrdio lanjske pesimistične prognoze da će ukupna godišnja proizvodnja u ovoj kategoriji vrijediti manje od jedne dobre kompilacije sa soul klasicima iz vremena Motowna i Staxa. Američki diskografski magnati koji izvlače najveće profite iz planetarne ekspanzije R&B atrakcija više puta su pokušali popraviti stanje na tržištu, ali u svojim nastojanjima da pokraj sezonskih pop hitova proguraju na top-liste barem malo pravog soul zvuka još uvijek nisu napredovali dalje od agresivne promocije mediokriteta iz klase Alicie Keys. Dramatičan pad kvalitete komercijalne R&B i soul glazbe više ne uspijevaju zaustaviti ni dobrodržeći “oldtajmeri” poput Ala Greena, koji je samo nakratko zablistao s povratničkim albumom “I Can’t Stop”. Mlađahni pop konzumenti ipak traže nove idole, a među njima već dugo nema nikoga tko bi prošao kao barem privremeni nasljednik velike Arethe Franklin ili pokojnog Marvina Gayea. U takvoj konstelaciji otkriće Joss Stone je prilika kakva se ne smije propustiti, makar je već postavljeno pitanje može li se teret revitalizacije soul scene prebaciti na debitanticu koja još nije proslavila ni 17. rođendan.

Na albumu “The Soul Sessions” radila je ekipa renomiranih glazbenika iz Miamija predvođena hitmakericom 70-ih Betty Wright i cijeli projekt pripremljen je u Americi, ali plavokosi soul wunderkind potpuno neočekivano dolazi iz Engleske, gdje ovakav fenomen nije zabilježen otkad je Joe Cocker “crnačkim” glasom otpjevao “With a Little Help from My Friends”. Sa samo 14 godina Joss je ušla u BBC-jev TV talent show “Star for a Night”, no za razliku od većine kandidatkinja nije odmah probala odglumiti Britney Spears. Djevojčica iz okruga Devon je na probnom snimanju pjevala poput svoje heroine Arethe Franklin i zapanjila dvojicu londonskih producenata koji su senzacionalno otkriće povjerili iskusnijem američkom kolegi Steveu Greenbergu.

Iako se “proslavio” produkcijom ljigavog tropical-dance hita “Who Let the Dogs Out”, Greenberg je dugo na glasu kao jedan od najboljih poznavatelja klasičnog soula i bilo koja od 10 pjesama na “The Soul Sessions” može se uzeti za dokaz da je veliki talent Joss Stone došao u prave ruke. Umjesto riskantnog okupljanja autorskog tima koji bi mogao zaroniti dovoljno duboko u soul tradiciju, Greenberg je forsirao reinterpretacije napola zaboravljenih hitova iz 60-ih i 70-ih poput “Super Duper Love” i “Victim of a Foolish Heart”, a utjecaj Arethe Franklin naglašen je verzijom njezine pjesme “All The King’s Horses”. No Joss se nije ograničila samo na standardni soul repertoar. Prema njezinoj želji na album je uvrštena sjajna obrada pjesme “I Had A Dream”, koju je John Sebastian iz Lovin Spoonfula pjevao na Woodstocku, a definitivna potvrda svestranosti nove soul primadone nalazi se u čudesnom remakeu The White Stripesa na aktualnom britanskom hit singlu “Fell In Love with A Boy”.

Einsturzende Neubauten – ‘Perpetuum Mobile’ (Mute – Dallas)

Berlinski band Einsturzende Neubaten registriran je kao jedan od važnijih predstavnika europske post-new wave avangarde koja je eksperimentirala s “bijelom bukom” i kakofonijom “industrial” zvukova, ali to je priča iz dalekih 80-ih. Frontman Blixa Bargeld poslije se koncentrirao na ulogu gitarista The Bad Seedsa i prvog asistenta Nicka Cavea, a Neubaten se polako pretvarao u relikt “bolje prošlosti”. Karakteristične improvizirane udaraljke napravljene od plastičnih cijevi danas zvuče prilično arhaično, Bargeldovo pjevanje je blijeda sjena nekadašnjih vokalnih ekshibicija, a razvučena 14-minutna naslovna kompozicija koja dominira albumom “Perpetuum Mobile” definitivno ne može biti dobra preporuka uoči zagrebačkog koncerta 3. ožujka u “Pauku”.

Corey Harris – ‘Mississippi To Mali’ (Rounder – Dancing Bear)

Premda je dobio dosta publiciteta nakon suradnje s Billyjem Braggom i grupom Wilco na “Mermaid Avenue” i nakon vokalnog angažmana u projektu “Dub Side Of The Moon”, gitarist Corey Harris opet je najtraženiji zbog solo-karijere usmjerene na ponovno čitanje afro-američke blues tradicije. “Mississippi To Mali” neće se pamtiti kao njegov najbolji album jer doista nije lako nadmašiti izvrsni “Green From The Garden” iz 1999., ali Harris je ovoga puta napravio zanimljiv eksperiment potaknut dokumentarcem Martina Scorsesea “The Blues”. Dok je Scorsese pokušao istražiti zapadnoafričke korijene bluesa, Harris je otišao korak dalje, pa su u njegovoj ekipi gotovo podjednako zastupljeni blueseri s obala Mississippija i virtuozi iz Malija poput Ali Farka Tourea.

The Outernationalists – ‘Ethnomixicology’ (Six Degrees – Trolik)

Tržište je već prezasićeno kompilacijama etnički obojene plesne glazbe, ali u toj hrpi CD-a nema baš puno izdanja koja bi se isplatilo trampiti za “Ethnomixiology”. Pedantno složen DJ miks koji su zajedno potpisali Simon Emmerson, jedan od osnivača Afro Celt Soundsystema, i londonski publicist Phil Meadley koncipiran je kao put oko svijeta za šezdesetak minuta s obaveznim zadržavanjima na italo-afro-beatu Mysterious Travelera, Bollywood-funku Kamel Nitrate, globalnoj psihodeliji Headmixa i urnebesnoj gypsy-ragga verziji jamajkanskog evergreena “Carolina”, u izvedbi Taraf De Haiduks i remiksu Steffana Hantela iz frankfurtskog kluba “Bucovina”.

Zvjezdice:

Top-lista:
1.Josh Stone – ‘The Soul Sessions’
2.Outkast – ‘Speakerboxx / The Love Below’
3.Air – ‘Talkie Walkie’
4.Salif Keita – ‘Remixes From Moffou’
5.Lambchop – ‘Aw C’mon / No You C’mon’