Zoran FerićMinistar zdravstva dr. Andrija Hebrang potpuno je u pravu. Zbog genetski modificirane hrane diže se nepotrebna panika. Jer, sa zdravstvenog i ljudskog stajališta, normalno je da se zelje prska škorpionovim otrovom, da se goveda tretiraju hormonom rasta, da se paradajz fila genima ribe i, konačno, da se crijevne bakterije ugrađuju u krumpir. Jer taj će krumpir ionako završiti u crijevima, pa će se zapravo zatvoriti jedan životni krug, jedan krumpirov egzistencijalni ciklus koji bi se pjesnički mogao nazvati, recimo: od flanca do govanca. Svega je toga ministar Hebrang bio svjestan kad je upozorio javnost da se oko GMO hrane diže nepotrebna panika. Ljudski rod, naime, već tisućljećima jedući i probavljajući od hrane proizvodi govno jer je to dio njegove sudbine koju dijeli sa svim živim organizmima. Sve to ministar Hebrang dobro zna jer je učio na fakultetu: kamo hrana odlazi kad je sažvačemo, što se s njom događa u želucu, dvanaesniku, tankom i debelom crijevu i kako, naposljetku, izlazi iz nas na svjetlo dana. Govna, dakle, prate čovjeka od njegovih početaka kao rezultat njegove probave, često neželjeni higijenski balast i simbol znatnoga energetskog naboja. Danas se, međutim, govna proizvode u laboratorijima da bi služila širokim masama za hranu. Ona, doduše, malo drukčije izgledaju. Recimo, hruskava su i žuta kao čips ili crvena kao rajčica koja četrdeset dana ostaje svježa. Otprilike koliko je trajao i veliki potop. Pretpostavimo ovakvu priču. Uberete rajčicu i stavite je na palubu Arke. Navuče se oblak, počnu padati kiše, dignu se vode, otope se polovi i poplave i otoke, i brda, i planinske vrhunce. I dok Noa u potpalublju sa žirafama i čimpanzama karta belu, vi gledate horizont i tu nepreglednu vodurinu. Onda, nakon četrdeset dana, dođe Noa na palubu i pusti golubicu. Golubica se vrati. Noa siđe na još nekoliko partija bele. Voda stoji. Mirno je, ni daška vjetra. Neka zlokobna bonaca vlada iznad čitavoga svijeta. Noa opet dođe na palubu, pusti golubicu i golubica se ne vrati. Našla je kopno. Znak da su vode počele opadati. I, kad vode konačno opadnu, kad se ukažu ponovo planinski vrhunci, brda i čitav ovaj naš dragi svijet, bacimo pogled na rajčicu, a ona je i dalje svježa. I smiješi nam se, kao s etikete ketchupa. Tada još, naravno, ne znamo da je to zato što ju je u letu poševio losos i što u sebi nosi njegove gene. I tada počnu izlaziti životinje. Na prvi pogled izgledaju normalno, Žirafa je žirafa, čimpanza je čimpanza. Ali što se unutra u potpalublju događalo, tko je koga, to ne znamo. Uostalom, dosadno im je bilo. Zec je možda opalio žirafu, majmun kozu, a škorpion se zaljubio u glavicu kupusa. Naravno, sve je još uvijek normalno. Još uvijek. A kakva će nam biti djeca?

Srećom, i to smo već vidjeli na filmskom platnu, recimo u “Ljudima u crnom”, pa nas hobotnica s glavom slatke plave djevojčice neće puno iznenaditi. Ne treba zbog toga dizati paniku. Naime, kad je ravnatelj osječkoga Zavoda za javno zdravstvo, dr. Josip Milas, izašao u javnost s podatkom da je od 33 ispitana uzorka hrane koja se prodaje u Hrvatskoj u njih14 pronađeno više od 1 posto GMO sastojaka, što je iznad evropskoga standarda, on je, veli ministar Hebrang, nepotrebno uzbunio javnost. Ministar zdravstva je, nadalje, u pravu kad kaže da se objavljivanjem tih rezultata nanosi velika šteta gospodarstvu. Jedini je problem u tome što gospodin Hebrang prvenstveno nije ministar gospodarstva, nego ministar zdravstva, pa bi se, sukladno svojoj funkciji, trebao brinuti o zdravstvu i zdravlju građana Republike Hrvatske. Javno prepucavanje između dr. Hebranga i dr. Milasa samo unosi dodatni nemir. Naime, dok u Zavodu za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije tvrde da su našli genetski modificirane komponente u 14 proizvoda s polica hrvatskih dućana, doktor Hebrang tvrdi da je pronađen samo jedan nedopušteni genetski modificirani proizvod. Doktor Milas pak opovrgnuo je tvrdnje ministra Hebranga rekavši da su rezultate istraživanja provjeravali tri puta i da su slali uzorke na analizu u jedan talijanski laboratorij, gdje su rezultati potvrđeni. Javnost je, naime, bombardirana mnoštvom proturječnih informacija, što u svakom normalnom čovjeku budi nemir i sumnju. Stječe se dojam da Ministarstvo zdravstva pokušava što više umanjiti značaj osječkoga otkrića i da se, zapravo, rukovodi taktikom “ne talasaj” po kojoj je sve u redu dok za katastrofu ili užas ne dozna javnost i biračko tijelo. A to što se ta biračka tijela hrane nedozvoljenim supstancama uopće, zapravo, nije važno. Odjednom nam je gospodarstvo postalo važnije od zdravlja. Kao da će riknuti kompletna hrvatska privreda ako biračko tijelo prestane kupovati nekolicinu proizvoda od kukuruza, rajčice ili soje. Na ljestvici vrijednosti zdravlje bi svakako trebalo biti na prvome mjestu. Zašto nije i ministru zdravstva, ne znam.

Osim toga, kad je već o gospodarstvu riječ, zdravlje je danas jedan od najunosnijih proizvoda. Nastojanje oko očuvanja zdravlja postaje način života sve većega broja ljudi. Od tjelovježbe, zdravstvenoga turizma, zdrave prehrane, proizvodnje sportskih rekvizita i dijela farmaceutske industrije žive danas milijuni ljudi. Umjesto da Hrvatska kao zemlja iskoristi svoje dobre zdravstvene potencijale i proizvodi upravo onu hranu koja će na tržištu u budućnosti biti najprofitabilnija, dopušta se sve snažnije prodiranje genetski modificirane hrane na naše tržište i, što je još opasnije, na naša polja. A kad se pojavi neki ovakav skandal, nadležno ministarstvo ne bi se trebalo postavljati kao da zataškava stvari, nego upravo suprotno, trebalo bi provesti opsežnu istragu bez straha od uzbunjivanja javnosti. Jer javnost je već uzbunjena i zbunjena, što dodatno raspiruje maštu katastrofičara i skeptika. A u čitavom skandalu krije se i dodatna ironija. Naime, među genetski modificiranim proizvodima nalazi se upravo ono što se smatra zdravom hranom: sojini proizvodi, vegetarijanske paštete, kukuruz i kukuruzne pahuljice. Najjače su izloženi kontaminaciji i eventualnim rizicima za zdravlje upravo oni koji svoje zdravlje najviše čuvaju i pretvorili su ga u način života i svjetonazor. Njih je valjda ministar Hebrang želio umiriti kao dobar i suosjećajan liječnik. Bilo mu ih je valjda žao.