Srećko JurdanaVeć sama činjenica da je Carla Del Ponte odabrala nadobudnoga brbljavca Ivana Čička – novinara potpuno neopterećenog stilom i obilježenog “slobodnim tokom svijesti” – kao prenositelja svojih šifriranih poruka na liniji Haag – hrvatska javnost, govori ponešto o njenim intelektualnim kriterijima. Na jednoj strani nju fascinira humanistički bleferaj, na drugoj: evidentno je određena jednostavnom psihologijom policajke na koju egzibicionizam lažnoga krusadera može ostaviti dojam. Deklarativno apolitična, u smislu da je zanimaju samo zločinci nezavisno od njihove nacionalne i državne pripadnosti, pretvorila je Haag u instituciju koja – prema strogo političkim parametrima – cizelirajuće odmjeruje koliki će postotak od ukupnoga broja optuženih pripasti Hrvatskoj, koliko Srbiji i koliko Bosni. Del Ponte već dulje vrijeme iritira određene struje u Washingtonu. Na američko inzistiranje oduzete su joj ovlasti nad Ruandom, protiv čega se borila rukama i nogama tvrdeći da će to utjecati na pad njenog autoriteta. Valjda da bi potvrdila snagu, Hrvatskoj sad svakodnevno prijeti novim optužnicama.

Birokratski konceptualizam

Što je danas Haag? Kao sveto mjesto ili Valhalla svjetske ratne pravde, koje je “zapovjednu odgovornost” pretvorilo u kult, zapovjednike poput Blaškića čije zapovijedi nitko nije slušao osudio je na četrdeset pet godina, a njihove političke šefove i stvarne vojne komandante na dvostruko manje. Proces Miloševiću razvio se u haaškome doživljaju prava u besmislenu trakavicu koja godinama dokazuje ono što je jasno i zadnjoj budali. Politički monstrum pretvoren je u junaka pravosudne travestije, kojem su na raspolaganje stavljena ogromna sredstva i impresivna logistika kako bi s tužiteljstvom vodio svoj rat teza i antiteza, i prodavao pred kamerama duhovitosti na račun svojih žrtava. Ni Biljana Plavšić na kraju protiv njega neće svjedočiti, jer Carla Del Ponte mora požuriti sa svojom argumentacijom koja se oteže kao gladna godina. Haaški procesi bezrazložno traju u beskraj, optužnice se rađaju s mukom, i moralni smisao Suda iscrpljuje se – odnosno gubi – u njegovome birokratskome konceptualizmu koji Carla Del Ponte personificira.

Amnestirani zločinci

Del Ponte se orijentirala na progone po zapovjednoj odgovornosti kako bi od Suda u prvome redu napravila političku predstavu. Haag je konstruiran kao svojevrsna formalna poruka svijetu da ratni zločini ne mogu proći nekažnjeno; s redukcijom haaških ciljeva isključivo na osobe koje su u ratu bile na visokim zapovjednim funkcijama, cijeli niz neposrednih izvršitelja ratnih zločina de facto je amnestiran. U hipokritskoj interpretaciji Carle Del Ponte, njima će se baviti lokalna pravosuđa. Kakva pravosuđa? Sve je to sprdnja. Neposredne izvršitelje zločina neće osuditi nitko – ponajmanje nemoćna “lokalna pravosuđa” – i oni su slobodni za vijeke vjekova, jer Carla Del Ponte ne želi gubiti vrijeme na imena koja ne izazivaju svjetsku pažnju. Desničarske karikature danas slobodno prave javni cirkus od hrvatskih sudova, izjavljujući kako ih “u Hrvatskoj nitko ne može uhapsiti”, i hrvatsku pravosudnu situaciju predstavljaju u pravome svjetlu. Ako Haag takvome pravosuđu namjerava povjeriti bilo kakve ratne procese, to je samo znak da je on više zainteresiran za svoju institucionalnu promociju negoli za univerzalno vršenje pravde.
Svojim hipotetičkim optužnicama Del Ponte pokušava Hrvatsku zadržati u stanju trajne galvaniziranosti. U skladu s kultom zapovjedne odgovornosti najavila je – preko Čička – da se sprema optužnica i protiv Ivana Čermaka. Dođe li do toga, bit će to možda najveći haaški apsurd od suđenja Blaškiću do danas. Čermak je 1995. u Kninu bio marginalna vojna figura. Brinuo se za komunalno funkcioniranje grada, i s tridesetak ljudi koji su mu stajali na raspolaganju nije mogao provoditi nikakvu sigurnosnu operaciju. Vodio je impromtu istrage o zločinima i podatke o počiniteljima slao u Zagreb, gdje ih je uredno arhivirao Gojko Šušak, vodeći pokrovitelj neoustaškoga pokreta.

Optužnica kao poluga pritiska

Osjećajući da u Zagrebu uživaju zaštitu hrvatskoga političkoga vrha, banditi i ubojice radili su u Kninu i okolici što su htjeli bez velikoga obaziranja na Čermaka i njegov komunalni stožer. Sa srpskim seljakom Čermak bi, prema vlastitome opisu situacije, popodne ispekao janje u znak mira, a navečer bi mu taj seljak javio da mu je opljačkana i srušena kuća. Sve je to, međutim, bio proizvod Tuđmanove tolerantne “državne politike”, i ako na Čermakovoj strani ima grijeha ili propusta, on je prije svega sadržan u činjenici da se čovjek nije maknuo iz Knina odmah čim je shvatio kamo sve to vodi. No Čermak je iskaz Haagu prvi put dao još prije šest godina. Razgovarao je s emisarima Carle Del Ponte kad god su to od njega zatražili, pa makar i po cijenu konflikta s Tuđmanovim špijunskim aparatom. Ako je tim emisarima – s Del Ponte na čelu – potrebno šest godina razmišljanja prije donošenja odluke o podizanju optužnice, onda su oni ili nesposobni, ili strogo politički motivirani. Po sugestiji (Čermakovog odvjetnika) Čede Prodanovića, Čermak bi u sustavu Carle Del Ponte mogao ispasti “kolateralna žrtva” činjenice da se Ante Gotovina ne predaje Sudu. Ne date nam Gotovinu? Uzet ćemo vam Čermaka. Ako je to točno, tada je jasno da Del Ponte gubi kriterije. Optužnice u funkciji poluge pritiska gube svaki pravni smisao.

STUPAC TJEDNA: SANADEROVO PISMO; ROJS I SPAJIĆ;
KOMISIJA ZA HTV

Nakon što je u ringu – prema vlastitim riječima – “protivnika masakrirao svim neprijateljima u inat”, Mirko Filipović posjetio je japanskoga premijera Koizumija, uručio mu Sanaderovo pismo, i obavijestio ga o političkoj situaciji u Hrvatskoj. Sanaderovo pismo… Prizor nije iz vica, nego iz stvarnosti: kad se ne bori za život natežući se s grdosijama, čovjek djeluje kao diplomat. U toj metamorfozi ima nešto bizarno. Gladijatorstvo kao profesija postalo je u Hrvatskoj ravnopravno doktoratu. Kult nasilja koji determinira hrvatsku javnu scenu, u liku Mirka Filipovića definitivno je institucionaliziran, etabliran i promoviran u društvenu vrijednost. Požuri s borbom, zarij mu zube u želudac, jer čeka te diplomatski cocktail…

• * *
  Dva tragikomična lika hrvatske desničarske scene – stanoviti Rojs i Spajić – na sudu su nedavno priredili ispad kakav se u normalnim zemljama automatski kažnjava zatvorom. Beljili su se, prijetili sucu i novinarima, cerekali, sprdali sa svojom optužnicom, pozivali prisutne na janjetinu, tvrdili da im nitko ne može ništa, izigravali kretene i zatim mirno napustili sudnicu, dokazujući da je hrvatski pravosudni sustav jedna institucionalna besmislica u kojoj je svaki cirkusant s kriminalnom pozadinom doista zaštićen poput nosoroga.
• * *
  U komisiju za izradu novoga, stotoga po redu, zakona o televiziji ministar kulture imenovao je Ivana Z. Čička i Vesnu Alaburić. Oboje imaju identične značajke: nalaze se na platnoj listi Nine Pavića, žive od njega i brane njegove interese gdje god stignu, a u funkcioniranje televizije razumiju se – alegorijski rečeno – kao Marie u deviatio penis*. Fascinantno je, bez obzira na sve, kako gospodin Pavić u svakome režimu i najmanju državnu rupu uspijeva pokriti svojim ljudima. I oni će sad ni više ni manje nego pisati zakon… Bravo. To se zove cinizam.