Objavljeno u Nacionalu br. 432, 2004-02-24

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Hrvatsko pseto u američkoj vreći

...

Vedrana RudanVedrana RudanJa sam poput ostalih. Volim prave teme i mnogo krvi na ekranu. Kad je nema, pritišćem dugmad na daljinskom i psujem. Oduševio me televizijski prilog o životinjicama koje žive samo da bi se pretvorile u krzneni kaput. Dvije stotine činčila treba oderati da bi se toplo osjećala žena moje visine. Vidjela sam ih u kontejneru. Tjelešca. Krv je kapala na tlo zabačene ulice, kišica je rominjala, oh, i nebo je plakalo nad ubijenim životinjicama. Bilo je tužno. Pobiti tolike životinje da bi se s njihovih krvavih tijela skinula dlaka pa navukla na tijelo druge životinje? To je zanimljivo i prestrašno i uzbudljivo! Ah, jadne činčile, lisice, tigrovi, leopardi…

Još me nešto strašno potreslo, ovih dana. U Dubrovniku neki luđak truje životinje. Na kamenim uličicama drevnog Dubrovnika, vjerojatno kolijevke nečije kulture, svi stari gradovi su kolijevka, leže psi i mačke, a njuške i njuškice im se kupaju u pjeni. Trzaju jadnim nogama i mutno gledaju u oči svojim gospodarima, ako su gospodari u blizini. Možda i ne bismo znali da se takve strahote dešavaju u Dubrovniku, gradu spomeniku, i UNESCO ga od nečega štiti, da nije podlegla kujica Slavne Osobe. Jadna životinja. Bila je vesela, blaga, živahna, pametna, ljupka, vidjela sam njenu fotografiju u čitanoj reviji. Krasno pseto. Slavna Osoba žalit će se međunarodnoj zajednici, već je obavijestila Brigitte Bardot, cijeli svijet će doznati što se dešava u Dubrovniku. Volim čitati takve priče, već sam rekla, volim gledati na ekranu krvava, mala oderana tjelešca koja su mrtva samo zato što nekakve kurve žele svoje tijelo uvaliti u lijepe dlake. Da, volim to gledati jer takve strašne priče u meni bude ono najplemenitije. Bijes protiv nepravde i besmislene surovosti. Uvijek, nakon takve jedne potresne emisije, prošećem ulicom svoga grada, mislim na pješačku zonu, pa zastanem pred štandom iza kojeg stoje mladi ljudi i nude mi na potpis peticiju kojom se zalažu za prava budućih oderanih činčila i budućih mačaka i pasa zapjenušanih njuški. Potpišem se, klinci mi zahvale pa se osjećam civilizirano. Životinje se diljem svijeta deru i truju, ali protiv m o j e volje. Ja sam p r o t i v! Drago mi je da se to zapisalo, postoji trag, znam da tisuće potpisa neće sačuvati životinje od deranja i trovanja, ali će se tisuće potpisanih osjetiti bolje, mislim, dok budu buljili u krvavi televizijski ekran.

Nisam jedina koju vesele male stvari. Svi se mi volimo zalagati za živote nemoćnih bića. Dobar je osjećaj spasiti život napuštenoj mačkici, pa je odvesti doma i gledati kako pucketaju keksići pod zubićima. Plakati bih mogla dok gledam moga mačka, zove se Petar Krešimir, kako melje šarene keksiće! Plakati! A kad legne na leđa, pa u snu, potpuno opušten, nudi svoj bijeli trbuh mojih prstima… A kad mu milujem mjesto među malenim ušima koje prskam sprejem, Lamisil, košta sto i pedeset kuna, ima nekih problema s dlakom… Naravno da moj mačak ima svoj zdravstveni karton, veterinar me pitao, kad mu je otvarao karton, kako se zove mačak, gospođo? Petar Krešimir, rekla sam. Pogledao me, pa rekao, kako ga zovete kad ga zovete preko balkona… Oj, Petre Krešimiru, rekla sam ledeno. Možda je pravilno, oj, Krešimire Petre? Volim životinje, moja prijateljica ima kuju Kesi. Ona svojim prastarim zubima lomi ljusku lješnjaka pa iz nje izvuče plod. Prijateljičina kći Jasmina ima psa, Kesi je na njega ljubomorna, kad zareži i krene na njega, Jasmina kaže, Kesi, makni se od njega, zla ženo! Vidite! Vidite, vidite koliko volim životinje! O njima bih mogla govoriti godinama. I djecu volim. Neki ljudi, postoje takvi ljudi, više vole svoju djecu nego psa ili mačku. Ne kažem da ih mnogo ima, ali ih ima. Nama koji volimo svoje kućne ljubimce bit će prestrašno gledati njihovu bol kad im budu iz Iraka stizali leševi njihove djece. Ako imate mačku ili psa, ako ste ih u Dubrovniku izgubili, ako ste protiv ubijanja činčila, jasno vam je što će osjećati neki građani Republike Hrvatske kad im netko u crnoj vreći pred noge istrese šezdesetak kilograma sina ili brata ili zeta ili… Razumijete? Životinje možemo zaštititi potpisivanjem, ne moramo putovati u Dubrovnik, mi ljudi koji volimo životinje imamo nekakvu malu šansu pobjeći od zle sudbine. Jadnici koji vole svoju djecu nemaju šanse. Udruge za zaštitu ljudskih bića ne postoje, na televiziji neće pokazivati krvava, raskomadana tijela krvi njihove krvi, jer to neće biti tijela plemenitih životinja. Koga zanima oderani pas lutalica u krvavom kontejneru?! Obožavam Petra Krešimira! Dala sam ga uškopiti. Stalno je uz mene. I nikad, nikad, nikad neće otići u Irak s američkom himnom na malim ustima.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika