Damir RadićSedmog prosinca 1991. na zagrebačkom Sljemenu ubijene su dvanaestogodišnja Aleksandra Zec i njezina majka, a nekoliko sati ranije, na ulici nedaleko od njihove obiteljske kuće na Trešnjevci, ubijen je Aleksandrin otac, imućni zagrebački veletrgovac mesom. Zločin su počinili pripadnici specijalne jedinice hrvatske vojske, svojevrsnog eskadrona smrti, već verzirani u otimanju i ubijanju (imućnih) civila srpske nacionalnosti. Ubojstvo obitelji Zec njihovu je rutinu poremetilo samo jednim “detaljem” – jedna od ubijenih bila je dijete, neželjeni svjedok kojeg su se odlučili riješiti po svaku cijenu. Ta činjenica potresla je hrvatsku javnost koja je u kovitlacu krvavog rata uglavnom postala neosjetljiva na stradanja sugrađana srpskog etnosa, pa je i policija promptno reagirala i s lakoćom detektirala i uhitila zločince, koji su smjesta priznali krivicu. Kako je dobro poznato, čudna proceduralna pogreška pri uzimanju iskaza osumnjičenih i kasnija nevoljkost državnog tužiteljstva i policije da prikupe jamačno postojeće materijalne dokaze i potraže svjedoke, nevoljkost prouzročena činjenicom da su zločinci uživali zaštitu moćnog lidera desnog, ustaštvom inspiriranog krila HDZ-a, doveli su do puštanja zlikovaca na slobodu. Onaj dio hrvatske javnosti koji je zadržao kakav-takav osjećaj za moral vršio je pritisak da se slučaj ponovno pokrene, no do toga nikad nije došlo, a tadašnji predsjednik republike na jednoj je konferenciji za tisak nervozno poručio novinarima da ga već jednom prestanu gnjaviti slučajem Zec. I ne samo to: jednog od ubojica, onog koji je pokazao dozu ljudskosti noseći Aleksandru u naručju do stratišta i odbijajući pucati u nju, uzeo je za člana vlastite tjelesne garde i odlikovao ga za ratne zasluge.
Šest godina nakon strašnog ubojstva Jurica Pavičić objavio je roman “Ovce od gipsa”, u kojem skupina hrvatskih vojnika ubija imućnog srpskog trgovca i otima njegovu kćerkicu, slučajnu svjedokinju ubojstva. Radnja romana premještena je u Split, ali svima je bilo jasno da se Pavičić referira na slučaj Zec. Liberalno-nacionalistička javnost, vječna dominanta hrvatske intelektualne scene, s oduševljenjem je dočekala kvalitativno osrednji roman, očito smatrajući da je njegov autor polučio nadasve moralan i građanski hrabar čin. Nitko, ali baš nitko nije se sjetio primijetiti da su u stvarnosti zločin počinili notorni “psi rata” i da je to bio samo jedan u nizu njihovih razbojničkih pohoda, a da su u romanu počinitelji zločina obični hrvatski vojnici, istina vrlo kritički prikazani, ali ne toliko da se ne bi mogli smjestiti pod sintagmu “naši dečki”. Nitko nije primijetio da je u romanu, za razliku od zbilje, zločin slučajno počinjen i da je ubijeni izašao pred ubojice s oružjem u ruci; stvarni Mihajlo Zec ubijen je nenaoružan, dok je odjeven u pidžamu pokušao pobjeći od krvnika. Nikom se nije učinilo neprimjerenim romaneskno uljepšavanje zbilje spašavanjem djevojčice koja je u stvarnosti nemilosrdno likvidirana. Naravno, Pavičić nije izravno pisao o obitelji Zec i “killerima” sa zagrebačkog Velesajma i Pakračke Poljane, naravno njegov roman je fikcija, ali upravo zato što se inspirirao stvarnim slučajem i napisao sasvim drugu priču koja s njim nije imala nikakve veze, autor “Ovaca od gipsa” postupio je nemoralno. Svoju priču o traumatiziranim “našim dečkima” koji slučajno krenu putem zločina nikako i na koji način nije smio povezati sa stvarnom i strašnom tragedijom jedne obitelji, koju su ubili ljudi bitno drukčijeg psihičkog profila i bitno drukčije pozicije u ustrojstvu hrvatskih oružanih snaga od onih koje je u romanu profilirao Pavičić. Kad se već nije imao snage ogledati sa stvarnim zločinom i zločincima, Pavičić je nadahnuće za svoju priču morao potražiti drugdje.
Moralni problem filma još je veći od problema romana jer je Brešan Pavičićevo omekšavanje zbilje pojačao Šest godina nakon objavljivanja romana “Ovce od gipsa”, Vinko Brešan, autor najvećih hitova hrvatske kinematografije u zadnjih petnaestak godina, odlučio je napustiti poziciju pučkog zabavljača i angažirati se na suočavanju nacije s tamnim stranama nedavne prošlosti. Na žalost, umjesto da posegne za onim fragmentom romana “Maršovski korak” u kojem Robert Naprta – inače novinar koji je svojedobno u Globusu objavio zapisnik sa saslušanja ubojica obitelji Zec – beskompromisno opisuje hrvatske zločine u Gospiću, Brešan je krenuo adaptirati adorirani roman Jurice Pavičića. Tako su nastali “Svjedoci”, film koji ima isti moralni problem kao i roman prema kojem je snimljen. Zapravo, moralni problem filma još je veći, jer Brešanu nije bilo dovoljno Pavičićevo omekšavanje zbilje, nego ga je intenzivirao uvođenjem lika koji igra Ivo Gregurević. Gregurević tumači lik oca jednog od ubojica, lik koji u romanu ne postoji, a za idejni i moralni profil filma bitan je jer pogiba od “bizantinski podmukle” srpske ruke, čime sin ubijenog i njegovi prijatelji stječu traumu koja bi trebala donijeti “razumijevanje” za njihove kriminalne čine. Također, često se tijekom filma može čuti kako je ubijeni srpski civil bio švercer, dakle moralno falična osoba, što također, htjeli-ne htjeli, doprinosi relativizaciji zločina i “razumijevanju” zločinaca. Istina, Brešan u filmu, jednako kao i Pavičić u romanu, ima lik beskrupuloznog liječnika/političkog funkcionara koji neće prezati od prešutnog ucjenjivanja policijskog inspektora valjanim liječničkim tretmanom njegove teško bolesne supruge kako bi inspektor zataškao rezultate istrage koji vode do počinitelja ubojstva. Također, u filmu je i lik majke Hrvatice (pomalo ironično, glumi je srpska zvijezda Mirjana Karanović) koja se zajedno s pokvarenim liječnikom-funkcionarom prešutno slaže da otetu srpsku djevojčicu kao svjedokinju ubojstva treba likvidirati, a kako bi zaštitila svog sina, jednog od ubojica. Međutim, motiv pokvarenog beskrupuloznog političara možda je mogao je biti donekle provokativan 1997. kad je Pavičić napisao roman, no danas je on opće mjesto, dok je doista provokativni motiv majke koja je po svemu sudeći spremna na likvidaciju tuđeg djeteta da bi svoje spasila od nekoliko godina zatvora izrazito podigran te ga manje pažljivi gledatelji možda neće ni zamijetiti.
Što pak reći za sam svršetak filma u kojem otetu djevojčicu spašavaju visokomoralni pojedinci: brat jednog od ubojica i njegova djevojka novinarka, dok se veliko crveno sunce diže na obzoru? Idilično-kičast kraj koji priziva tipično hollywoodsko falsificiranje zbilje i zapravo je čežnja za Hrvatskom kakve (uglavnom) nije bilo. Aleksandru Zec i njezinu obitelj, civile ubijene u Pakračkoj Poljani, Gospiću, Sisku nitko nije spasio. Nije se pojavila izbaviteljska konjica iz filmova Johna Forda, a oni koji su vjerojatno nešto mogli učiniti, poput gospode iz Vlade nacionalnog jedinstva, nisu se pretrgli u učinkovitim iskazima humanosti. Hollywoodski svršetak nije bio uzaludan: kritičar jednog od najkomercijalnijih američkih filmskih magazina, Hollywood Reportera, “Svjedocima” je napisao pravi panegirik, a ni kritičarka glasovitog Varietyja nije štedjela pohvale. Doduše, riječ je o Deborah Young, čestoj hrvatskoj gošći koja je prošle godine u Motovunu prikazala svoj diletantski kratkometražni filmić i ugodno se družila s hrvatskim filmašima, no odličan odjek Brešanova filma u najutjecajnijim američkim medijima ne treba podcjenjivati, tim prije što je pozitivan osvrt o njemu objavljen i u New York Timesu. Na kraju krajeva, “Svjedoci” su za naše prilike produkcijski impresivno ostvarenje u kojem je fotografija iskusnog Živka Zalara zasjala punim sjajem, a svaki film u kojem nastupa lijepa, delikatna i uvijek glumački superiorna Alma Prica vrijedi koju nijansu više. Doduše, Pricin lik, kao i svi ostali u filmu, nedostatno je profiliran, kao što je i polifona narativna struktura oblikovana nedovoljnom vještinom. Ipak, “Svjedoci” su prvi hrvatski film nakon “Pada Italije” uvršten u glavni natjecateljski program jednog od tri najprestižnija svjetska festivala, što je za ovu sredinu lijep uspjeh. Nedovoljan da bi impresionirao kritičkog i politički pismenog recipijenta, ali dovoljan da se zaključi kako se Vinko Brešan dobro snašao u nemirnim filmskim vodama velikog svijeta.