Damir RadićPrije više od pola stoljeća naši su roditelji plakali uz zvuke pjesme “Mama Juanita” iz čuvene srceparajuće melodrame “Jedan dan života” meksičkog filmskog velikana Emilia Fernándeza. Danas je nasljeđe tog filma lako prepoznati u meksičkim i inim sapunicama, mada Fernández u svom opusu ima i znatno ozbiljnije filmove u kojima melodramatski tonovi nisu mogli ugušiti prikaz opore egzistencije nižih društvenih slojeva. Ipak, današnji val svjetski uspješnih meksičkih sineasta poput Alejandra Gonzáleza Iñárritua, Alfonsa Cuarona i Carlosa Reygadasa vjerojatno je oslonac prije nalazio u znamenitom meksičkom uratku “Zaboravljeni” španjolskog apatrida Luisa Buñuela. Riječ je o ranom primjerku tzv. poetike okrutnosti, koji je anticipirao tendencije brazilskog cinema nôva šezdesetih a preko njega i aktualne latinoameričke art uspješnice.

No presudni film koji je omogućio uzlet kreativno ambicioznog slikopisanja od sredine devedesetih, naročito u pogledu temporalne dimenzije strukturiranja, morao je doći iz okrilja američke kinematografije. Monopolna na svjetskom tržištu izuzev Indije, američka kinematografija – to gotovo uvijek znači hollywoodska – je morala primiti udarac iznutra da bi ga bila kadra registrirati. Taj udarac, tu intenzivnu injekciju svježine uputio je Quentin Tarantino “Paklenim šundom”. Olako se danas zaboravlja u logičnoj no pretjerano negativnoj reakciji na tarantinomaniju, da je “Paklenim šundom” Tarantino izvršio utjecaj nezabilježen od onog Godardovog šezdesetih. Pomalo patetično ali prilično točno rečeno, otvorio je neslućene horizonte čitavoj generaciji američkih – uglavnom nezavisnih – i svjetskih filmaša, primoravši Hollywood kao nekad Arthur Penn, Mike Nichols, Dennis Hopper i Peter Fonda da odškrine vrata novim strujanjima. Dakako, neki Novi Hollywood, nalik onom iz prve polovice sedamdesetih, bio je nemoguć, jer Lucas i Spielberg, rušitelji izvorne ideje Novog Hollywooda, udarili su prejake temelje infantilizmu. Oni su toliko jaki da se, primjerice, Jacksonova trilogija “Povratak kralja” doživljava kao vrhunski umjetnički domet, premda je riječ o pukom i ne previše atraktivnom entertainmentu za tinejdžerski uzrast. Ipak, Tarantino je potaknuo preporod nezavisnog američkog filma, omogućio njegov značajan upliv na hollywoodsku matricu i silnu afirmaciju iznimnih autora poput Paula Thomasa Andersona ili Darrena Aronofskog, ali i prodor najnadarenijih neameričkih sineasta na “obećano” američko tlo. Jedan od onih koji mnogo duguju Tarantinu nesumnjivo je i meksička art atrakcija Alejandro González Iñárritu.

Iñárritu se kao 37-godišnji debitant proslavio 2000. “Pasjom ljubavlju”, u kojoj je tarantinovski povezao tri priče i tri vremenske razine zbivanja, obilježene srazom raznostaleških likova i ambijenata, te intenzivnom kombinacijom erosa i thanatosa u sprezi sa zahtjevnim moralnim pitanjima. Silan odjek filma omogućio mu je američki angažman a za razliku od nekih drugih, manje opreznih neameričkih filmaša, Iñárritu i njegov scenarističko-producentski suradnik Guillermo Arriaga odlučili su zaobići raskošne hollywoodske produkcijske uvjete i američki debi “21 gram” realizirati u nezavisnoj produkciji, postavljajući kreativnu slobodu kao imperativ. Velik ugled omogućio im je rad s vjerojatno najvećim američkim živućim glumcem Seanom Pennom te Beniciom Del Torom, čija bi karizma mogla postati usporediva s Pennovom, dok treću glavnu ulogu tumači Naomi Watts, junakinja Lynchovog “Mullholland Drivea”. Potpuna kreativna neovisnost omogućila im je pak da film sklope na način usporediv s radikalnim modernističkim iskoracima u legendarnim šezdesetima, koji bi teško dobio zeleno svjetlo hollywoodskih moćnika.

“21 gram” načelno je vrlo srodan “Pasjoj ljubavi”. U oba filma spajaju se tri priče i različite vremenske razine a čak je i fatalan događaj koji ih spaja isti – prometna nesreća. Također, oba filma su prožeta motivima ljubavi, nasilja i smrti, u oba je istaknuta obiteljska problematika, oba su etički angažirana. No generalno strukturiranje bitno je različito. Dok je “Pasja ljubav” bila filigranskom preciznošću složena konstrukcija i stoga, unatoč autentičnosti građe i redateljsko-glumačke izvedbe, ostavljala određen dojam artificijelnosti, “21 gram” kao da se više oslanja na kvantnu mehaniku i teoriju kaosa. Ali, ne na scenarističkoj razini koja je, izolirano uzevši, podjednako iskonstruirana kao i u “Pasjoj ljubavi”, nego na onoj važnijoj, režijsko-montažnoj. U tom segmentu je Iñárritu gotovo faulknerovskom virtuoznošću prosuo naizgled posve nepovezane fragmente zbivanja a onda ih polako počeo povezivati i otkrivati sve veće dijelove ukupne slike. Gledajući unatrag kroz filmsku povijest, “21 gram” na neki način povezuje krajnje nesputani montažno-kronološki kaos brazilskog ultramodernista Glaubera Roche, kombinaciju ranog nasumičnog fragmentiranja i postupnog osmišljavanja istog toga u prvom hrvatskom igranom intenzivnomodernističkom ostvarenju “Prometej s otoka Viševice” Vatroslava Mimice te postupak postupno razotkrivajuće narativne slagalice iz “Exotice” kultnog kanadsko-armenskog autora Atoma Egoyana. No da se ne bi pogrešno shvatilo, “21 gram” je film posve samosvojne teksture koji iznimnom autentičnošću bilježi egzistencijalne svjetove svojih likova, ustrajući na tzv. nepriređenosti zbivanja, ne skrivajući želju aktivnog gledateljskog uključivanja u proces odvijanja radnje. Zbog toga je poznati američki kritičar James Berardinelli primijetio da ga se može sagledati i kao interaktivno ostvarenje.

Ipak, “21 gram” nije besprijekoran uradak. Usprkos spomenutoj težnji za nepriređenošću kao jakim osloncem realističke odnosno naturalističke poetike, neki fragmenti cjeline nepotreban su dramaturški višak – oni u kojima se pojavljuje Clea DuVall kao tješiteljica lika Naomi Watts, kao i fragment u kojem se uprizoruju stradali članovi obitelji neposredno prije nesreće, a koji bi trebao u gledatelja izazvati plastičnije razumijevanje emocionalnog stanja njezina lika i dodatni emotivni angažman. Problematičnim se čini i tretman ženskih likova – i Naomi Watts kao mlada žena koja je tragično izgubila supruga i dvoje djece te naposljetku vapi za osvetom koju bi trebao izvršiti Sean Penn, kaznivši počinitelja Benicia Del Tora; i Charlotte Gainsbourg kao Pennova poprilično utilitaristička družica; i Melissa Leo kao Del Torova supruga koja od njega traži da na dobrobit obitelji zataška nesreću koju je izazvao. Sve su one u neku ruku izdanak arhelika Shakespeareove lady Macbeth, žene koje odlučno i nepopustljivo ustraju na vlastitim projekcijama koje ipak ne mogu ostvariti same, nego u njihovom ispunjavanju presudnu izvršiteljsku ulogu dodjeljuju svojim muškarcima. Za razliku od njih, ti muškarci imaju znatne moralne skrupule, njihovoj (gotovo) iracionalnoj težnji suprostavljaju moralni osjećaj, preispitivanje, spoj sofisticirane osjećajnosti i umovanja, koji ih možda ne čini boljim ljudima, ali svakako ih čini slojevitijim osobama, odnosno umjetnički zahvalnijim likovima. U tom smislu, “21 gram” ima velike srodnosti s relativno nedavnim prestižnim uratkom američke nezavisne scene, filmom Todda Fielda “U zamci”, gdje je poziciju lady Macbeth nasljedovala Sissy Spacek.

Iñárrituov film više je nego dovoljno sugestivan da prethodne prigovore marginalizira a dio te sugestivnosti, unutar impresivne realističke teksture i moralne angažiranosti, otpada dakako na glumce. Netko će reći da je nemoguće promašiti s jednim Seanom Pennom i Beniciom Del Torom, ali i nije baš tako. Na primjer, u Malickovoj ponešto precijenjenoj “Tankoj crvenoj liniji” Penn nije bio iskorišten u dovoljnoj mjeri, dok je Del Toro u Friedkinovoj aktualnoj “Lovini» ostvario ulogu koja se mjestimično spušta na gotovo karikaturalnu razinu. Iñárritu ih međutim maestralno usmjerava, stvarajući uvjete za maksimalno ostvarenje njihovih neograničenih interpretacijskih mogućnosti. Meksikanac je sjajan i u izboru glavnog i pratećih ženskih likova – sve ženske likove, a napose Naomi Watts i Charlotte Gainsbourg, krase iznimno izražajne fizionomije, osobito lica, no na posve neholivudiziran način, upozoravajući na osebujnu ljepotu prirodnih lica u prirodnim ambijentima. Uz svu muku i tugu ovog filma, on je zapravo prepun ljepote – tjelesne, duševne i duhovne.