Zoran FerićSvake godine u ovo vrijeme, dok čitam u novinama kako se manekenke, ljudi s estrade, nogometaši, političari i druge javne osobe spremaju u korizmi odricati čokolade, alkohola, raznih delicija, jastoga, škampa i slavujevih jezika, intenzivno pitam samoga sebe čega bih se mogao odreći i čega bih se odricao da sam praktični vjernik, ili da se barem takvim prikazujem u javnosti. Ljude, recimo, javno u novinama pitaju hoće li se odricati seksa, kao da je nejebica Bogu ugodna stvar, i kao da se plođenje i množenje ne sugerira i u Bibliji kao poželjno ponašanje svih živih stvorova.

Da me kojim slučajem to i pitaju u novinama, i kad intenzivno razmislim, mislim da se seksa sigurno ne bih odricao. No možda je moguć i mali kompromis. Možda se čovjek u korizmi i ne mora načelno i potpuno odreći seksa, nego je moguće odreći se samo nekih poza. Recimo, poza 69 vrlo je pogodna za korizmu. U prvome redu, ako se osoba, recimo, odrekla mesa u prehrani, možda je dobro da osjeti malo mesa u ustima. Kako žene, tako i muškarci. Grčko-rimski je također vrlo pogodna poza za odricanje jer je vjerojatno najčešća pa je možda mnogima dosadila te bi bilo dobro da se prebace u korizmenom razdoblju na nešto drugo. Recimo, slobodno-pseći stil ili nešto egzotično na spravama za vježbanje.

Uglavnom, bit je u odricanju. Ljudi se, kako možemo pročitati, odriču onoga što smatraju nezdravim, ili lošim da bi se i tjelesno i duhovno očistili u tom četrdesetodnevnom razdoblju. Stoga, ako su neke poze nezdrave, ili Bogu odvratne, valja ih se odreći kao i nezdrave hrane. Preporučio bih stoga onima koji javno govore o svojim odricanjima da razmisle i o ovoj parcijalnoj seksualnoj redukciji, pa će ih susjedi, okolina, župnik u crkvi i svi ministranti smatrati dovoljno bogobojaznima i dobrim katolicima. Nije li, uostalom, upravo to cilj tako javnoga manifestiranja vlastite vjere? Da oni drugi, oni koji gledaju ili čitaju, steknu dojam kako se radi o poslušnim katolicima, pravim Hrvatima, ljudima koji spadaju u ovu zemlju koja je pretežno katolička i u kojoj je svaka peta nekretnina ili svaki peti hektar zemlje u vlasništvu Crkve.

I da se odmah razumijemo, ne rugam se ja ovdje odricanju, ni vjeri i vjernicima koji u tišini svojih domova prakticiraju svoja korizmena odricanja, nego upravo ovim pomodnim javnim manifestiranjima korizmene prakse. Štoviše, siguran sam da u odricanju nema ništa loše. Ako je netko praktični vjernik i prihvaća uzuse kršćanstva i katoličanstva, odricanje mu je i način života. Valja se, dakle, permanentno odricati i tim odricanjem pokazati Bogu svoju privrženost. Stvar je u tome što nas upravo odricanje uči kako disciplinirati sebe i svoje prohtjeve, kako se osnažiti i za ona odricanja koja više neće biti dobrovoljna i dio oštrenja naše volje i regulacija naših odnosa s Bogom, nego će nam biti nametnuta životnim prilikama. Uostalom, odricanje je i važan dio svih velikih religija upravo zato što se ljudi u svakodnevnom životu s njim neprestano susreću.

Odricanje i post su, osim toga, zamišljeni i kao lijepa škola skromnosti jer upravo je onaj koji se kadar odricati možda spremniji za karitativnu djelatnost, za pomaganje drugima, i naposljetku za dobrotu. A takva nam dobrote u ovoj zemlji strašno nedostaje. Naime, upravo je nedostatak elementarne solidarnosti ono što neko društvo ili zemlju može pretvoriti u pakao. I možda je upravo u tome jedna od osnovnih razlika između, recimo, Švedske i Kolumbije. U jednome su društvu pojedinci spremniji pomagati drugima pa se upravo na toj spremnosti i temelji njihova socijalno osjetljiva država.

A kad je socijalno pravedniji sistem jednom čvrsto instaliran, pojedinac je prisiljen, bez obzira na svoje male sebičnosti, plaćati takvu svotu poreza da se mogu zbrinuti oni najsiromašniji i oni koji su se rodili s manje sreće. Karakteristika zemalja u kojima vlada nesreća i bijeda upravo je nespremnost pojedinaca, grupa ili čitave vladajuće oligarhije da pomaže vlastitim građanima, nego upravo suprotno: beskrupulozna pljačka i eksploatacija. Nažalost, čini mi se da je Hrvatska po tome bliža Kolumbiji nego Švedskoj i da će takva, unatoč raširenim korizmenim aktivnostima, ostajati i nadalje. Naša je solidarnost i osjećaj za drugoga u ovom trinaestogodišnjem tranzicijskome razdoblju na ozbiljnoj kušnji. Vjera tu, dakako, može jako puno pomoći.

Problem je jedino u tome što u ovoj zemlji, izgleda, ima mnogo vjernika, a premalo prave vjere; previše onih koji su navikli javno govoriti o svojoj pripadnosti Katoličkoj crkvi, a premalo onih koji su se spremni tako i ponašati. Svoj katolicizam mnogi doživljavaju upravo kao nadomjestak sveorganizirajućeg društvenog mehanizma kakav je bila Partija u jednopartijskom sistemu. Pri tome, naravno, ne začuđuje ponašanje ljudi koji su veći dio života proveli u tom sistemu pa im je ostala snažna potreba da se ulaguju nekom sveprisutnom društvenom fantomu, ali zapanjujuće mi je da se upravo mladi ljudi, oni koji su za komunizma bili klinci, ponašaju kao da Partija još postoji, samo se malo zamaskirala pa se sada zove Katolička crkva.

Stoga ovo vrijeme korizme, svake godine sve više doživljavam kao svojevrstan produžetak karnevala, maskiranja, crtanja izmišljenih lica na svome vlastitome licu, a ne kao doba posta, odricanja i očišćenja. To je valjda i normalno. Oni kojima je Crkva Partija, i korizma postaje karneval. A pravoga odricanja i vjere tu nema ni koliko je crno pod noktom. Zato i ne začuđuju podaci Državnoga zavoda za statistiku, koje je iznio njegov direktor Marijan Gredelj, da je u Hrvatskoj siromaštvo u porastu i da u prosječnoj obitelji treće dijete vodi u siromaštvo. Sve dok su korizme karnevali, a sve oko nas bal s maskama, siromaštvo će nam biti jedina stvarnost.