Franjo Gregurić oduvijek je bio siva eminencija ElkeHoće li "grobar" zagrebačke Elke doista postati hrvatski ratni premijer Franjo Gregurić, predvodnik nekadašnje tehnokratske frakcije HDZ-a? Takav bi ishod mogao uslijediti, kako tvrde upućeni Nacionalovi izvori, kao posljedica njegove poslovne suradnje s prijateljem iz moskovskih dana Dušanom Sekulićem. Danas je Sekulić poslovni čovjek sa sjedištem u Moskvi, a nekad davno, 80-ih godina prošlog stoljeća, bio je zaposlenik kninskoga TVIK-a. Njihova bi poslovna suradnja tako mogla ugraditi još jedan nadgrobni kamen na hrvatskom "industrijskom groblju". Na njemu je u privatizacijskom kolopletu završila nekad respektabilna hrvatska industrija.

Nacionalovi sugovornici iz te branše procjenjuju da do kraja godine ne treba isključiti opciju stavljanja ključa u bravu na proizvodne pogone Elke, tvrtke koja sa svojih trenutačno 280 zaposlenih djeluje pod formalnim nazivom Elka kabeli d.o.o. Zaposlenike te hrvatske kompanije s 80 godina poslovne tradicije, uvjereni su naši sugovornici, mogla bi zadesiti gotovo ista sudbina kao i radnice Kamenskog. I njima bi se, naime, moglo dogoditi da ostanu na cesti, ne samo bez posla, nego i bez ikakvih novčanih naknada, bez otpremnina. Prisjećajući se činjenice da je Franjo Gregurić bio predsjednik Nadzornog odbora Elke i ranih 90-ih dok je bio ratni premijer, a tada je bio proveden i prvi krug privatizacije te poznate kompanije preko koncepta tzv. menadžerskih kredita, izveli su i jedan puno dalekosežniji zaključak. Kažu da to nije bio poslovni projekt koji je samo Elku tretirao kao "ratni plijen". Konačan ishod operacija koje su u međuvremenu izvedene na brojnim hrvatskim tvrtkama pokazuju da je zapravo "cijela Hrvatska bila ratni plijen". Jedan od sugovornika sjetio se i riječi svog direktora izrečenih početkom 90-ih: "Još nam je 1993. direktor govorio da novi vlasnici neće trčati po svijetu da bi pronašli posao za dobivena poduzeća. Rekao je da će ti novi vlasnici radnicima na porti dati samo radne knjižice, a imovinu će jednostavno prisvojiti." Njegov je direktor umro 1999. prije nego što je počeo drugi krug privatizacije Elke kroz tzv. koncept kuponske privatizacije. Procjene tog pokojnog direktora danas se pokazuju istinitima. Ma koliko priča o Elki i Hrvatskoj kao "ratnom plijenu" bila pretjerana i nekome zvučala nerealno, ona samo pokazuje koliko loše gospodarenje, jučer s Kamenskim, a danas s Elkom, može imati ozbiljne posljedice na svijest građana. Tvrtka Elka kabeli d.o.o. danas je u ozbiljnim poslovnim problemima. Mjesečne novčane obveze s osnova kredita, navodno, dvostruko premašuju njene prihode koji ionako stižu sa zakašnjenjem zbog poznatih problema s naplatom u Hrvatskoj. Elka već petu godinu zaredom uporno proizvodi gubitke.

Stoga je posve zrela, kako kažu, u cijelosti ponoviti obrazac propadanja prema kojem je skončala i tvrtka Kamensko. Nasuprot radnika Elke koji ne vide izlaz iz problema, veliki "meštri" koji stoje iza svih njenih dosadašnjih reorganizacija, ponajprije Gregurić i Sekulić, namirili bi se od rasprodaje nekadašnjih Elkinih nekretnina, uvjereni su Nacionalovi izvori. Nekad vrijedna imovina Elke, baš kao i u slučaju Kamenskog, danas se okuplja u drugu tvrtku bez ikakvih vlasničkih relacija s proizvodnim pogonima u kojima rade njeni radnici. Imovina se, naime, upravo premješta u novi pravni subjekt u osnivanju pod znakovitim imenom - Elka Nekretnine. Doduše, zarada tih meštara bit će nekoliko puta manja od profita na koji su računali prije nekoliko godina kada su, prema svemu sudeći, i osmislili cijeli projekt. U međuvremenu je ekonomska kriza pojela vrijednost nekadašnje Elkine imovine. Cijene nekretnina, kako zemljišta tako i poslovnih objekata, uvelike su pale u protekle četiri godine. No unatoč svim današnjim poslovnim problemima Elke, ti meštri u konačnici neće ostati kratkih rukava. Zarada će im biti višestruko manja nego što je početno bilo planirano, ali unatoč svoj dubini aktualne ekonomske krize, ipak neće ostati praznih ruku.

Poslovni rezultati tog nekad renomiranoga proizvođača kabela poznatog i na međunarodnom tržištu ne ulijevaju optimizam. Elka kabeli d.o.o. već četiri godine kontinuirano ima gubitke u poslovanju, a optimizam nije donio ni novi predsjednik uprave Vatroslav Sablić. Njega je iz Diokija, nekad u vlasništvu poznatog biznismena Roberta Ježića, doveo upravo Franjo Gregurić, potvrdili su Nacionalu upućeni sugovornici iz Elke. Sve sada ovisi o reprogramiranju kredita, što je nedavno, navodno, rekao i sam Sablić. Kažu da je upozorio kolege na to da tvrtka neće preživjeti ako ne pristigne svjež novac iz novog bankarskog zajma. Iz bankarskih krugova, usprkos osobnim dobrim vezama Franje Gregurića i predsjednika Uprave Zagrebačke banke Franje Lukovića, ne stižu, međutim, ohrabrujuće vijesti koje bi nagovijestile produljenje poslovanja Elke.

Elka je osnovana u Zagrebu 1927., a Franjo Gregurić i Duško Sekulić, danas u njoj najutjecajniji pojedinci, radili su zajedno u drugoj polovici 80-ih u Moskvi kao predstavnici nekadašnjih vanjsko-trgovinskih tvrtki. Tih godina prošlog stoljeća Gregurić je bio ekonomski predstavnik zagrebačke Astre, a Kninjanin Sekulić radio je u moskovskom predstavništvu beogradskoga Progresa. Astra i Progres pripadali su skupini vanjskotrgovinskih tvrtki u bivšoj Jugoslaviji među kojima je najpoznatiji bio beogradski Genex. Preko njih se u bivšoj državi jedino i moglo poslovati s inozemstvom, a u njima su tadašnji vanjskotrgovinski predstavnici stjecali veliko i vrijedno iskustvo u međunarodnoj trgovini. Sekulić trenutačno preko svoje tvrtke SKAB u kombinaciji s varaždinskom COTRA-om Miljenka Haceka posjeduje gotovo 80 posto nekadašnje Elkine imovine. S druge strane, Franjo Gregurić je predsjednik Nadzornog odbora Elke kao ovlašteni predstavnik ruskog SKAB-a. Potvrđeno nam je da je Gregurić zapravo uvijek bio siva eminencija Elke.

Predsjednik njenog prvog NO-a postao je još početkom 90-ih kao tadašnji premijer. Ponovno se vratio na čelo NO-a nakon 2000. kada privatizaciju Elke nastavljaju provoditi Sekulićev SKAB iz Moskve i Hacekova COTRA iz Varaždina. Unatoč ulasku ovog poslovnog dvojca iz Moskve i Varaždina u vlasništvo Elke, od kojeg se očekivalo da će pospješiti poslovanje ove nekad renomirane tvrtke koja je polovicu svoje proizvodnje plasirala i na zahtjevno tržište zapadne Europe, u Veliku Britaniju, Švicarsku i Njemačku - to se nije dogodilo. Jedina sretna okolnost je što se broj zaposlenika od nekadašnjih 900 sveo na samo 280 radnika, pa će posao izgubiti manje ljudi. Nedavno je zbrinuta skupina od 80 zaposlenika, ali dosad su dobili samo trećinu obećane otpremnine, jer nije bilo dovoljno novca za cijelu isplatu. Jednako tako, upućeni tvrde da relativno atraktivno zemljište na kojem su još uvijek pogoni Elke, na Žitnjaku u Zagrebu, ima novu namjenu. Na njemu bi se, navodno, trebao izgraditi poslovno-stambeni kompleks za koji je već pripremljen projekt, a od čega investitori očekuju pristojnu zaradu. Proizvodni pogoni bi se pak trebali preseliti na novu lokaciju u Brckovljanima, nedaleko od Dugog Sela, za koju je prije nekoliko godina dana kapara. Slično će se dogoditi i s drugim nekadašnjim zemljištima i objektima u vlasništvu Elke. Takva je sudbina osigurana i nekretninama nedaleko od Zadra. Riječ je o pogonu Metalna užarija u Gaženici, gdje je nekada radilo više od 100 radnika, a danas ih radi samo desetak. Budući da se na tom području uz more planira izgraditi nova zadarska luka, jasno je da će ti objekti završiti pod njenom kapom.

Kako se u Elki radilo, naši su sugovornici kao zoran dokaz podastrli i dokument iz kojeg se jasno vidi da su vlasnici tvrtke dizali bankarske kredite, ali su obvezu njihove otplate prepustili tvrtki Elka kabeli d.o.o., dakle proizvodnji i njenim radnicima. Vlasnici su zarađivali i na drugi način. Kompletnu nabavu sirovina za potrebe proizvodnje Elke obavljao je SKAB preko svojih poslovnih partnera. S druge strane, plasmanom robe u inozemstvo i na domaće tržište upravljala je varaždinska COTRA, koristeći se svojim poslovnim vezama.

A na tome se, na poslovima ulaza i izlaza iz Elke, dobro zarađivalo. Gubitke je uporno i kontinuirano taložila samo njena proizvodnja - Elka kabeli d.o.o. Da je propast Elke izgledna, svjedoči i sudbina jednog drugog poslovnog projekta Dušana Sekulića u susjednoj Srbiji. Tamo je Sekulić kupio i tako postao većinski vlasnik tvornice za proizvodnju vijaka Gradec iz Valjeva. O plasmanu te vrste robe na međunarodnom tržištu Sekulić je mnogo naučio još iz doba kada je zastupao kninski TVIK. No nakon što je najprije proizvodnja vijaka u Valjevu porasla na 300 tona mjesečno, najednom je, iz neobjašnjivih razloga, 2010. pala na svega 14 tona. Tvrtka Gradec počela je propadati i stavila je ključ u bravu. I u tom su slučaju, kako tvrde Nacionalovi sugovornici, u pozadini također bile vrijedne nekretnine u Valjevu. Naime, proizvodni pogoni Gradeca nalazili su se na 8,5 hektara vrijednog građevinskog zemljišta.