Grčka je podvrgnuta jednom od najoštrijih programa štednje u modernoj povijestiEuropska unija će 1. srpnja 2013. godine postati bogatija za jednu članicu, Hrvatsku, no prije nego što se to dogodi, integralni dio Europske unije - eurozona - mogao bi sa 17 zemalja članica spasti na 16. Ta država je Grčka, koja je već gotovo tri godine nesposobna sama vraćati svoje dugove i u čiji su spas ostale europske države u tom periodu uložile više od 110 milijardi eura. Nije bilo dovoljno. Grčkoj već 20. ožujka na naplatu dolaze obveznice vrijedne 14,5 milijardi eura. Grci novca za otplatu tih dugova nemaju, pregovori s kreditorima oko otpisa dijela duga ne idu dobro, a kako je prošlog petka grčki ministar financija Evangelos Venizelos potvrdio da ne mogu očekivati pomoć ostalih europskih zemalja, bankrot Grčke i napuštanje eurozone danas je izvjesniji nego ikada prije.

Taj scenarij - da neka država odbaci euro i ponovno uvede svoju nacionalnu valutu - europski politički čelnici dugo su proglašavali nemogućim, vjerojatno strahujući da bi takav čin bio početak raspada cijele eurozone. Ipak, danas je sve očitije da su grčki dugovi preveliki da bi ih se moglo kontrolirati. Od izbijanja krize ta država je podvrgnuta jednom od najoštrijih programa štednje u modernoj povijesti, s ciljem da se smanji tamošnji golemi proračunski deficit i na taj način smanji potreba Grčke za zaduživanjem. Pod prisilom međunarodne zajednice, grčka vlada smanjivala je plaće, mirovine, socijalna prava te prodavala državnu imovinu. Uvođeni su novi porezi i davanja, a na kraju je i premijer George Papandreou podnio ostavku i svoje mjesto ustupio bivšem bankaru Lucasu Papademosu. Nije bilo dovoljno.

Što god Grci učinili, dug je rastao, a za razliku od ostalih posrnulih država eurozone, poput Portugala, Irske, Španjolske ili Italije, nakon svih tih mjera i utrošenih desetaka milijardi eura, Grčka se nalazi gotovo u istoj situaciji u kojoj je bila prije tri godine. Dok se stanje u drugim državama popravilo pa, primjerice, i Španjolska i Italija posljednja dva i pol mjeseca uredno prodaju svoje obveznice uz relativno prihvatljivu kamatu manju od šest posto, grčke obveznice i dalje nitko ne želi kupiti.

To je put u bankrot, koji su ostale europske zemlje u prošlosti nastojale spriječiti samo zbog uvjerenja da bi bankrot Grčke izazvao porast kamatnih stopa zaduživanja za ostale države. Sad je očito da je situacija suprotna. Svaki put kad Grčka zapadne u probleme s vraćanjem duga - a to je dva do tri puta godišnje - kamate ostalim državama počnu rasti i sav napredak koji one ostvare propada.

Upravo zbog toga, sve je više zagovornika stava da je Grčku bolje pustiti da bankrotira i istupi iz eurozone, sanirati posljedice tog šoka te se posvetiti daljnjem oporavku eurozone bez stalnih šokova izazvanih grčkim problemima. Dodatni argument za takav scenarij je i činjenica da Njemačka i Francuska zagovaraju što raniju implementaciju novih fiskalnih pravila u eurozoni, čime bi se strogo definirale dopuštene granice proračunskih deficita, zaduženosti i ostalih ekonomskih parametara. Grčka, s obzirom na stanje u kojem se nalazi, te uvjete neće moći zadovoljiti još godinama. Dapače, pitanje je može li i kako, bez devalvacije valute, zaustaviti kontinuirani rast duga.
Razmjere grčke katastrofe može se spoznati vrlo jednostavnom računskom operacijom. Grčka trenutačno duguje 150 posto svog BDP-a - 1,5 puta vrijednosti svih roba i usluga koje se u toj državi proizvedu. Taj BDP je u padu, po stopi od sedam posto godišnje, a proračunski deficit - veći iznos državnih troškova od zarade - iznosi devet posto. Kad se ta tri faktora zbroje, ispada da će, nastavi li se trend, već sljedeće godine grčki dug iznositi 170 posto BDP-a.

Posljednji pokušaj grčke vlade da taj trend preokrene bio je taj da s privatnim kreditorima dogovori otpis duga. Taj otpis napravio bi se tako da bi grčka vlada postojeće obveznice zamijenila novima, koje bi imale duži rok otplate i dvostruko manju kamatnu stopu. Ipak, problem toga plana je što mnogi kreditori ne žele pristati na gubitke, pogotovo veliki fondovi koji su svoja potraživanja već i osigurali. Zašto bi oni pristali smanjiti svoja potraživanja kad će puni iznos - čak ako Grčka i proglasi bankrot - naplatiti od osiguranja.
Drugi problem je taj što su rejting agencije već najavile da bi takav dogovor tretirale kao "kontrolirani bankrot", te da ocjena grčkog kreditnog rejtinga ne bi bila povišena, pa ni njihove državne obveznice, barem u početku, ne bi bile ništa atraktivnije ulagačima. Upravo zbog toga, dogovor o otpisu dijela duga, čak ako se i ostvari, nije rješenje za grčke probleme.
I uz dvostruko manje kamatne stope na dug, grčki proračunski deficit bio bi oko šest posto, a za godinu dana ukupni dug porastao bi na 165 posto BDP-a. Za održiv put ekonomskog oporavka Grčka bi morala istovremeno smanjivati vanjski dug, proračunski deficit, ali i ostvarivati gospodarski rast. Takvu ravnotežu u Grčkoj je trenutno nemoguće postići. Naime, čak kada bi ta država u kratkom vremenu uspjela trenutačni godišnji pad BDP-a od sedam posto pretvoriti u rast od dva posto (trostruko više od prošlogodišnjeg njemačkog gospodarskog rasta), za zaustavljanje rasta duga proračunski deficit ne bi smio biti veći od šest posto.

Ipak, kako tih šest posto deficita otpada samo na otplatu duga, ostatak proračuna morao bi biti potpuno uravnotežen. Da bi to uspjela, Vlada bi morala smanjiti proračunsku potrošnju za daljnjih tri posto, a uz te rezove opet je nemoguće ostvariti potrebnu stopu gospodarskog rasta, koja je glavni preduvjet ove cijele računice. Na kraju, čak i kad bi grčka vlada uspjela provesti taj nemogući program, njegova posljedica bi bila da se grčki dug u godinu dana smanji sa 150 na 145 posto BDP-a. Da bi došao na održivu razinu ispod 100 posto, trebale bi proći godine, a teško je vjerovati da bi međunarodni ulagači imali strpljenja čekati grčki oporavak toliko dugo, kao i da bi grčki građani bili spremni trpjeti desetljeće ekonomske stagnacije.

Jednostavnije i brže rješenje za grčke probleme svakako bi bila devalvacija valute, jer bi na taj način Grci mogli smanjivanjem njezine vrijednosti učiniti svoje gospodarstvo konkurentnijim, ali i smanjiti vrijednost dugova. Riječ je o uobičajenoj metodologiji pokretanja ciklusa novog gospodarskog rasta, koji su tijekom proteklih desetljeća posebno često prakticirale južnoameričke države. Ipak, Grčka to ne može učiniti jer tečaj eura kontrolira Europska centralna banka, a njezini temeljni akti strogo zabranjuju mogućnost devalvacije.

Te odredbe bile su jedan od temeljnih uvjeta Njemačke još pri formiranju Europske monetarne unije, a s idejom da bi pad vrijednosti eura najviše oštetio njemačke štediše. Nijemci, iz istih razloga, devalvaciju eura ne dopuštaju ni danas, no na taj način faktički je onemogućeno rješenje ključnog problema eurozone danas, a to je razlika u konkurentnosti.

Kako je nedavno primijetio šef američkog Biroa za ekonomska istraživanja i bivši ekonomski savjetnik američkog predsjednika Reagana, Martin Feldstein, glavni problem eurozone je razlika u vanjskotrgovačkim deficitima pojedinih država. Dok Njemačka ostvaruje suficit od pet posto BDP-a, Grčka, primjerice, ima deficit od 10 posto. To znači da Njemačka pet posto svog BDP-a može uložiti u strane države, dok Grčka 10 posto mora posuditi da bi pokrila cijenu uvoza roba i usluga u svoju zemlju. Kako objašnjava Feldstein, to je posljedica veće produktivnosti rada u Njemačkoj, odnosno većeg stupnja tehnološkog razvoja koji čine proizvode i usluge iz te države jeftinijima od onih u Grčkoj. Ta razlika povećava njemački izvoz i grčki uvoz, pa Njemačka ima suficit, a Grčka deficit. Ipak, kad bi Grčka imala svoju valutu, njezina vrijednost prilagodila bi se situaciji, pa bi niža cijena rada kompenzirala i manju produktivnost, a cijena konačnog proizvoda iz Grčke bila bi konkurentna onome iz Njemačke.

Bez mogućnosti devalvacije valute, jedina opcija za uravnoteženje razlika u konkurentnosti unutar eurozone jest da se formira jedinstvena ekonomska politika za sve države, koja bi osigurala rast konkurentnosti u slabije razvijenim državama članicama. Nova fiskalna pravila koja nameću Francuska i Njemačka korak su u tom smjeru, no problem je što za Grčku nema vremena. Država već sad ima nezaposlenost od 16,5 posto, plaće i socijalna prava padaju, a takvu situaciju morala bi trpjeti dulje od desetljeća da bi se po konkurentnosti približila Njemačkoj. Teško je vjerovati da bi grčki građani toliko dugo bili spremni podnositi tako loše ekonomsko stanje u državi i nizak standard koji iz njega proizlazi, kao što je i poprilično izvjesno da Nijemci ne bi bili voljni tako dugo financirati grčki deficit, barem bez golemih političkih ustupaka na koje Grci vjerojatno ne bi ni pristali. Zbog toga, izlazak Grčke iz eurozone i ponovno uvođenje nacionalne valute - drahme - izvjesna je opcija, ali ne bez rizika i gubitaka. Grčko napuštanje eurozone bilo bi golem šok za tamošnju ekonomiju. Može se pretpostaviti da bi Vlada uvođenje drahme kao zakonskog sredstva plaćanja izvela iznenada, jer bi u suprotnom došlo do velikog povlačenja kapitala iz grčkih banaka, od strane štediša koji bi htjeli izbjeći gubitke u svojim depozitima zbog pada vrijednosti valute.

Vlada bi možda kroz zamrzavanje štednih uloga mogla te gubitke smanjiti, no može se pretpostaviti da bi banke trebalo dokapitalizirati, pogotovo zato što bi gubitak vrijednosti izgubile i na svim potraživanjima od same države. Sve svoje obveznice kupljene u eurima, Vlada bi pretvorila u drahme, a kako bi drahma devalvirala, i njihova eurska vrijednost bi se smanjila. Strani investitori tu bi također pretrpjeli određene gubitke, no najugroženija bi bila grčka poduzeća koja su se zadužila u inozemstvu. Te obveze i dalje bi bile izražene u eurima ili nekoj drugoj stranoj valuti, a kako bi vrijednost drahme prema euru padala, tako bi za pokrivanje tih dugova poduzeća morala odvojiti puno veći dio svojih prihoda nego ranije. Znatan broj poduzeća to ne bi preživio, a grčki kreditni rejting i ugled među investitorima ne bi se oporavio još godinama. Ipak, nakon tog perioda Grčka bi mogla ponovno početi ostvarivati gospodarski rast, bilježiti rast izvoza, stranih ulaganja te u konačnici smanjivati svoj dug. Ništa od spomenutog grčka vlada trenutačno ne može postići i čelnici ostalih europskih država toga su svjesni.