'Nema kulture na federalnoj, a kamoli na državnoj razini, što je za kulturu pogubno'Sarajlija Osman Oma Arslanagić, izvanredni profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i do jeseni ravnatelj Sarajevskog ratnog teatra SARTR, jedan je od najvažnijih kreatora sarajevske kulturne scene u zadnja dva desetljeća. Usto je jedan od najplodnijih i najnagrađivanijih suvremenih kazališnih scenografa koji je radio i u ostalim zemljama regije, od Mađarske i Hrvatske do Crne Gore. Rođen je u Trebinju 1958. godine, a školovao se u Sarajevu gdje je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti s odličnim uspjehom. Karijeru je započeo na RTV BiH gdje se dokazao kao scenograf u mnogobrojnim tv-serijalima, emisijama i filmovima. Od 1994. radio je u Narodnom pozorištu u Sarajevu kao scenograf i tehnički direktor, a od 1996. predaje na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, prvo kao asistent, zatim kao docent te danas kao izvanredni profesor. Predavao je i na akademijama u Cetinju, Splitu i u Zagrebu. Vrlo je aktivan, visoke radne energije i životno posvećen likovnosti. Osim umjetničkim radom dokazao se i kao dugogodišnji menadžer SARTR-a koji ove godine u svibnju obilježava 20. godišnjicu postojanja. Taj je teatar neizmjerno važan na kulturnoj karti Sarajeva jer je nastao u prvim danima okupacije grada, a zatim je postao, kako kaže Arslanagić, "fenomen vrijedan sociološkog istraživanja".

Naime, SARTR je nastao kao prvi institucionalni izdanak duhovnog pokreta otpora u opkoljenom Sarajevu kada su Sarajlije imale potrebu da se izraze i kazališnim jezikom. Ostala kazališta prestala su raditi zbog učestalog granatiranja grada, ali gledatelji su usprkos svemu, i pod granatama dolazili na predstave, tako da se "stvorila nevjerojatna simbioza publike i glumaca". Dok je Arslanagić bio ravnatelj SARTR-a, kazalište je osvojilo nekoliko nagrada, a i danas se pamti prva predstava "Sklonište", dok je čuveni antiratni komad "Ay, Carmela", u režiji hrvatskog redatelja Roberta Raponje, koji je igrao više od 12 godina i s kojim su kasnije gostovali širom Europe, proglašen kultnom predstavom.

Arslanagić ovih dana u splitskom Gradskom kazalištu mladih priprema predstavu "Stoliću, prostri se" braće Grimm koju režira zagrebačka redateljica Nina Kleflin. To je bio povod da se prisjetimo važnosti SARTR-a u godinama opsade Sarajeva, ali i da razgovaramo o današnjoj situaciji na kulturnoj sceni u Bosni i Hercegovini.

Vaš se rad ocjenjuje kao idealan spoj modernog i tradicionalnog. Prije kazališta bavili ste se filmom i televizijom i povremeno teatrom, a do potpune posvećenosti kazalištu došlo je stjecajem ratnih okolnosti i osnivanjem Sarajevskog ratnog teatra - SARTR-a. Kako je bilo tada i što je taj teatar značio za Sarajevo?
- Odjednom, preko noći se sve ugasilo. Nije bilo moguće raditi na televiziji ni na filmu. Odmah na početku rata u životima sarajevskih umjetnika pojavljuje se SARTR - Sarajevski ratni teatar. Došlo je do nevjerojatne simbioze umjetnika i gledatelja. Posjećenost tadašnjih predstava svakako je sociološki fenomen vrijedan istraživanja. Predstave su bile veoma gledane ne samo zbog činjenice da nije bilo televizije, struje. Publika je dolazila pod granatama, pješice, iz udaljenih dijelova grada na predstave koje su se igrale u neadekvatnim podrumskim prostorima, ponekad tijekom primirja u velikim dvoranama, često bez struje, pod svijećama i uljanicama. Bilo je ljudi koji su nam nekom čarolijom dovlačili struju do pozornice. To je bilo romantično i dramatično, nadasve kreativno vrijeme. Kasnije sam na fakultetskim predavanjima tumačio kako se priprema predstava pod specifičnim, ratnim uvjetima.

Kako je moguće likovno opremiti predstavu u ratnim uvjetima?
- Tada su na scenu stupili "novi" materijali, od srušenih, granatama deformiranih aluminijskih elemenata naše tv-kuće napravio sam scenografiju za koncert Joan Baez. Rušilačka snaga rata stvarala je čudesne skulpture. Radio sam scenu i od izgorjelih sefova naše glavne pošte. Dobivao sam materijale koji mi u svakodnevnom, mirnodopskom životu ne bi palo na pamet koristiti. Što napravi napalm, to je posebna likovnost. Kreativnost umjetnika prilagodila se vremenu i počela razmišljati na drugoj razini. Istodobno, umjetnost se očistila od nekih drugih stvari, nismo razmišljali o novcu, ugovorima. Razmišljali smo u organskom, pragmatičnom smislu kako riješiti konkretne situacije i napraviti predstavu. Bilo je tu i situacija kao kada sam napravio scenu od materijala za mrtvačke kovčege, dobivši materijal od pogrebnog društva koje je imalo puno materijala zbog velikog broja mrtvih. Ponekad žalim za tim vremenima kad su svi bili dobronamjerni i pomagali nam da ostvarimo svoje ideje.

Od osnivanja Sarajevskog ratnog teatra koji je nastao u "vremenima vatre" prošlo je 20 godina. Je li SARTR sačuvao svoju energiju?
- Crta postojanja SARTR-a je pravolinijska. On je od udruženja građana postao institucija koju je Kanton Sarajevo preuzeo s time da je još uvijek financira. To je svakako jedan od najvažnijih teatara u Sarajevu, u Bosni i u regiji. Ljudi koji su radili u SARTR-u nisu bili opterećeni obavezama, naslovima lektire, bili su oslobođeni svih tereta koje današnji teatri imaju, mogli su kreativno djelovati bez ikakvih prepreka. Kao dio šireg kruga oko SARTR-a sam bio od začetaka, a ravnatelj sam postao 2007. Iako sam se kandidirao za sljedeći mandat, nisam prošao dalje.

Samo nekoliko mjeseci niste ravnatelj. Je li vam teško o tome govoriti?
- Nije mi o tome teško pričati jer kad sam postao direktorom, to nije bila politička već strukovna, umjetnička funkcija. Nisam član nijedne političke stranke, kružoka, grupacije tako da je more postalo sve manje, a ribe sve veće i jednom političkom odlukom smijenjeni su svi direktori, ne samo teatara nego i drugih institucija. Maknut sam s te pozicije usred posla koji sam započeo. Ogorčenosti nema, s njima ne komuniciram jer nemam razloga, uostalom, pokušavam preživjeti jer sam zbog te odluke ostao bez posla. Fond sati na fakultetu je malen tako da de facto pokušavam preživjeti kao slobodan umjetnik. U SARTR-u sam napravio puno toga, sve što sam obećao u prvoj kandidaturi, zgradu sam maksimalno tehnički opremio, dogradio sam administrativni kat, usmjerio sam umjetnički stil i pravac SARTR-a u željenom, eksperimentalnom izrazu, mnogim glumcima omogućio sam da sazru dajući im šansu da odigraju velike uloge. Napravilo se puno unatoč limitirajućim odlukama Kantona o nezapošljavanju. Tri godine nisam nikoga smio zaposliti i sredstva iz produkcije morao sam djelomično trošiti i na honorare, tu sam se dosta iscrpio. Logično je da se ravnateljem kazališta bude dva mandata, jer se tijekom jednoga koji traje četiri godine ne može ispuniti obećano. Više od dva mandata je već pitanje mjere. Dakle, četiri godine je premalo, a više od osam možda i previše. Dva su mandata optimalna.

Jeste li odlazak iz SARTR-a doživjeli kao poraz?
- Da, definitivno je to poraz, ne umjetnički, ali životni jest. Mislim da sam trebao predvidjeti neke situacije. Nakon toga najvažniji zadatak mi je bio ne razboljeti se. Većina ljudi koji su se našli u toj koži dobili su ili visok tlak ili dijabetes... Jednostavno smo ostali bez posla, na ulici. Onda doživite razočaranja od različitih prijatelja, neprijatelja, sve se odjednom nekako uruši i promijeni. To nije lako podnijeti. Tko kaže da je to lako, nije. Dogodilo se to prije nekoliko mjeseci i ja sam preko noći otišao u drugom pravcu. U takvoj situaciji najbolje je da čovjek sam sa sobom to riješi. Treba shvatiti da se ne isplati ostati bolestan ili umrijeti od moždanog ili srčanog udara jer ništa nije vrijedno toga. Treba pokušati naći neki unutrašnji motiv i ostati sabran i zdrav, a sve ostale stvari će se nekako riješiti. Ja sam sto puta sve prevrtio, a smirio sam se tek kad sam shvatio da nikom nisam ništa loše učinio. Radio sam najbolje što sam mogao, bio korektan i ljudski i profesionalno. Rezultati su očigledni i vidljivi preko nagrada na festivalima. Ponosan sam zbog glumaca koji su u SARTR-u ostvarili uloge života dok u drugim teatrima ne bi imali prilike ni pismo iznijeti na scenu. Žao mi je što sam za to vrijeme zapostavio svoju scenografsku karijeru jer sam odbio mnoge ponude, a samim time izgubio mnoge kontakte i poslove. Zaključio sam da nisam čovjek za ova jako loša vremena.

Jednom ste izjavili da na ulici možete prepoznati ljude koji idu u kazalište te da su to uglavnom ljudi koji nemaju novca?
- SARTR je bio u situaciji da nekoliko puta mora povisiti cijenu ulaznica, primjerice, za dvije marke. Bilo je ljudi koji su se vraćali s blagajne jer im je ta razlika u cijeni bila prevelika. Dakle, i tih nekoliko kuna bilo im je previše. Mi smo čak davali karte određenim udruženjima, a nakon nekog vremena shvatio sam da se velik broj intelektualaca uključuje u ta udruženja samo da bi mogli doći u kazalište. Izgleda da smo ipak u vremenima za koja je Andrić rekao da pametni zašute, budala uzjaše, a fukara se obogati. Mi živimo baš u takvom vremenu.

Kako biste ocijenili sadašnju kulturnu situaciju u BiH?
- Kultura se događa na jedan neartikuliran način. Prvi generator loše situacije u kulturi je Daytonski mirovni sporazum koji je u jednom trenutku zaustavio rat, ali je i prouzročio katastrofalnu situaciju u kulturi. Prema njemu, kultura i obrazovanje su na kantonalnoj razini, kod vas bi to bilo na županijskoj. Dakle, svaki kanton može imati svoj teatar, sveučilište i svoju kulturnu politiku. Nema kulture na federalnoj, a kamoli na državnoj razini, što je za kulturu u svakoj zemlji pogubno, katastrofalno i neodrživo. Sve ono što je nekad pripadalo državnoj razini ostalo je u Kantonu Sarajevo, galerije, muzeji, udruženja umjetnika, znači velike institucije u kulturi izdržava samo Kanton Sarajevo. Ujedno, financijska situacija je jako loša jer su sve velike tvornice, svi privredni giganti zatvoreni. Grad Sarajevo to ne može izdržati. Zemaljski muzej, koji je bio možda jedan od najkvalitetnijih muzeja u ovom dijelu Europe i gdje su djeca mogla vidjeti razvoj čovjeka od paleozoika do danas, zatvoren je za javnost, također i Galerija BiH, Etnografski muzej te Galerija suvremenih umjetnosti. U toj su galeriji bila izvrsna djela svjetskih i domaćih autora, a sada ih ne možete vidjeti. Sve kulturne institucije, najvažnije za razvoj mladog čovjeka, su zatvorene. Svi smo se mi razvijali i formirali upravo upijajući te sadržaje. Današnja djeca nemaju kamo otići. Nas je vodio sistem, škola, država, svi oni ljudi unutar sustava koji su shvaćali vrijednost obrazovanja. Collegium Artisticum, jedna od naših najvećih suvremenih galerija, uopće nema novca za produkciju, tako da je unutra mogao izlagati samo onaj tko se mogao sam financirati. Ostali se umjetnici snalaze na različite načine. Vrlo malo ljudi u BiH može profesionalno živjeti od umjetnosti.

Što je uopće preživjelo?
- Postoji 12 kulturnih institucija koje podržava ministarstvo, od toga su četiri kazališta, arhiv, Muzej grada Sarajeva, Bosanski kulturni centar... To su institucije koje funkcioniraju s minimalnim proračunima i stalnim smanjivanjima u rebalansu. Riječ je o velikoj borbi. Ljudi koji imaju novca nemaju interesa usmjeriti ga u kulturu. Drugi generator lošeg stanja je i nedostatak krovnog zakona o financiranju u kulturi kojim bi se ulagači oslobodili plaćanja poreza. Takav smo zakon imali prije rata. Ljudi koji postaju ministri kulture često nemaju ni moralne ni profesionalne kompetencije, a ministarsku funkciju vide kao mogućnost da riješe svoje privatne, materijalne probleme. Njihova viđenja kulture su i privatno i politički obojena, pa su stoga i nedostatna zahtjevima institucija kojima bi trebali omogućiti optimalne uvjete produkcije. Osnovni je problem što nema nove energije jer loša financijska situacija i loše zakonodavstvo nagrizaju kreativni umjetnički duh. U ratu i poslije rata je bilo bolje, a danas je sve gore. Nekoliko generacija koje su diplomirale u posljednjih deset godina jednostavno nemaju gdje raditi, neprestano otvaramo nove smjerove na Akademiji, a ne znamo gdje će ti ljudi raditi kad diplomiraju.

Postoji li privatna inicijativa na kulturnoj sceni u BiH?
- Privatna inicijativa je ista kao i kod vas, sve se svodi na snimanje serija koje uništavaju kulturološku razinu gledatelja. Upravo zato sam prije pet godina izbacio televizor iz svog životnog prostora. Bilo mi je to nužno u smislu mentalne higijene. A u novinama čitam samo ono što mi prijatelji zaokruže i donesu, ono što smatraju da bih morao pročitati. Dakle, niti gledam niti čitam ovo što se danas nudi masama. Očistio sam se od lošeg utjecaja medija.

Kao da je riječ o uroti?
- Pa ja mislim da jest, mislim da se stanovništvo ciljano dovodi u situaciju da ne može misliti svojom glavom. Pitam vas, hoće li ljudi koji izađu s kazališne predstave prevrnuti autobus i izazvati nerede ili će to učiniti ljudi koji izađu s koncerta novokomponirane glazbe ili nogometne utakmice? Ujedno, vidimo da nitko ne otvara neka kulturna mjesta, otvaraju se samo trgovački centri i nikoga ne zanima popravljanje te situacije. Ja sam u zadnjih pet godina radio i u Cetinju, Podgorici, Splitu, Osijeku, Zagrebu, Sloveniji, Pečuhu... i svagdje je isto. Predgrađa tih mjesta se ne razlikuju, svaki od ulaza u gradove je ulaz u trgovačke centre.

Kakvo rješenje mislite da je moguće?
- Rješenje je teško. Mladi ljudi koji završavaju školu i nađu se na ulici moraju se izgrađivati na kreativnom i duhovnom planu i ne pristajati na tehniku kojom nas žele ugasiti, a sve u stilu koliko para toliko muzike. Ne bismo trebali odustajati, trebali bismo pronaći koncepte izlaza iz ove situacije. Svi mi želimo i trebamo živjeti u pametnim, lijepim i kreativnim sredinama, a ne u suvremenom robovlasničkom sistemu na koji ljudi pristaju bez ikakve pobune.

Jeste li još, unatoč svemu, zaljubljeni u umjetnost?
- Svijet likovnosti nikad me nije razočarao, ona me od najranijeg djetinjstva osvojila, odredila i pratila. Odmalena sam puno čitao, a sve pročitano pokušavao sam i materijalizirati. Sa šest godina napravio sam prvu kućicu na drvetu. Mojim roditeljima bilo je dovoljno dati mi dvije-tri bojice i malo papira, mirovao bih satima. I danas sam ovisnik o olovci i papiru. Imao sam veliku sreću da su me odmalena vodili u teatar. Doživio sam taj svijet kao mjesto gdje je moguće ispričati bilo koju priču. Ujedno je to i spoj svjetova, publike, glumaca i autora. Teatar nudi najviše mogućnosti, on je spoj svih umjetnosti, on je moj način mijenjanja svijeta.

Ima li barem nešto ružičasto u toj vašoj tamnoj slici kakvom opisujete sadašnjost?
- Mladi uvijek žele promijeniti svijet, ali pesimističan sam jer ne vidim pobunu. S druge strane, nemoguće je opstati na ovoj razini pa se nešto ipak mora dogoditi. Kultura i umjetnost uvijek prežive, one ne mogu nestati. Komparacijom uvjeta na kulturnoj sceni Hrvatske, BiH i europskih zemalja zaključujem da je svagdje isto. Radio sam u Francuskoj, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Mađarskoj i drugdje, a u teškim vremenima svagdje umjetnost prva strada. Položaj umjetnika je loš i trebamo se truditi da ga popravimo.