Objavljeno u Nacionalu br. 845, 2012-01-24

Autor: Dean Sinovčić

Voja Brajović

Nakon pada Jugoslavije šest sam puta omiljeniji

Poznati srpski glumac u Zagrebu snima film 'Drugi' redateljice Ivone Juke: govori o radu u zemljama na području bivše države i političkoj ulozi savjetnika Borisa Tadića

'Svakom glumcu je njegovo dvorište malo i voli da ga vidi što više ljudi. Sada imam šest država koje volim' 'Svakom glumcu je njegovo dvorište malo i voli da ga vidi što više ljudi. Sada imam šest država koje volim' Kad su prije nekoliko godina filmski autori i glumci iz bivše Jugoslavije shvatili da će financijski i glumački udruženi stvarati vrlo dobre filmove, Vojislav Voja Brajović (62) bio je među prvima koji su prihvaćali uloge u takvim filmovima. Tako ga pamtimo po ulozi u filmu "Nije kraj" Vinka Brešana prije četiri godine, glumio je u filmu "Turneja" Gorana Markovića koji je okupio neke od najboljih glumaca iz bivše Jugoslavije, nedavno je dovršio snimanje slovenskog filma "Shanghai Gypsy" Marka Nabrešnika, a sada povremeno dolazi u Zagreb kako bi glumio u filmu "Drugi" redateljice Ivone Juke. "Uvijek sam se kao glumac, a i kad sam imao privilegij da budem društveno koristan radnik, trudio da se međunarodna kulturna suradnja moje države razvija i da se kultura moga naroda razmjenjuje s drugim kulturama, ne samo u regiji nego i u cijelom svijetu. Kultura njeguje odnose, kultura podržava ljudske želje za razumijevanjem, za dobrim odnosima, za prezentiranje natjecanja s iluzijama kako bi se netko drugi zadovoljio.


Svaki umjetnik živi kako bi radio svoj posao i da to svoje djelo usmjeri nekome kome ga daruje", bila je prva reakcija Brajovića, televizijskog i filmskog glumca koji je trenutačno savjetnik za kulturu predsjednika Srbije Borisa Tadića. U filmu "Drugi", u kojem se isprepleću tri priče, Brajović glumi oca čija kći (Lana Barić) radi kao redateljica sapunice "Zatočenici sreće". On oboli od Alzheimerove bolesti, zbog čega ga kći smjesti u starački dom, ali tada dolazi do obrata. "Jako mi je drago što sam odabran da glumim u filmu jedne mlade i daroviteosobe čiji sam scenarij pročitao kao značajno literarno djelo. Vidio sam i jedan njezin kratki film, vidio sam koliko je darovita i zanimljiva kao filmski autor, a ovo me ugodno iznenadilo. Jednostavno osjećam obavezu, strepnju da svojom prisutnošću slučajno ne unizim njeno djelo", skromno nam je rekao Brajović. Iako je Ivona Juka u jednom intervjuu izjavila kako su svi glumci morali proći audiciju da dobiju ulogu u njezinu filmu, to se ipak nije odnosilo na Brajovića. "Ne znam, ja sam bio na probama i ona je vjerojatno tada odlučivala. Možda iz pristojnosti htjela reći da sam i ja bio na nekoj provjeri, ali smatram to korisnim", komentira Brajović.

Ovakvi oblici suradnje Brajoviću su postali bitni nakon što je 5. listopada 2000. s vlasti u Srbiji svrgnut Slobodan Milošević. "Važno je imati tu želju, tu viziju pred sobom i boriti se za takve stvari. Uvijek morate imati više kotača od onih koji stavljaju klipove u te kotače. Ja to smatram prirodnom željom, prirodnim odnosom ljudi, bez obzira koje su nacionalnosti i vjere", odgovorio nam je. Podsjetili smo ga da je još 2001. sa Srpskim narodnim pozorištem i Shakespeareovom predstavom "Mjera za mjeru" htio doći u Hrvatsko narodno kazalište. Iako se to nije dogodilo, iako su se tada pojavile glasine da je to u Beogradu netko spriječio, Brajović to demantira: "Odavde nema takvih vibracija, nikada ih nije bilo, što se može različito tumačiti. SNP je u režiji Dejana Mijača igrao predstavu 'Mjera za mjeru' s odličnim novosadskim ansamblom gdje sam glumio kneza Vincenzija i smatrao sam da je to divna prilika da nacionalna kazališta razmjenjuju svoja djela, to je korisno za sve. Tako provjeravamo što smo napravili, imamo privilegij da se jako dobro razumijemo, naši jezici su razumljivi jedni drugima tako da prepreka ne postoji. Ne znam zašto to nije bilo realizirano, nisam bio u situaciji da to realiziram ili zaustavim.

I sada želim da SNP ima dobru suradnju s HNK-om jer jedni drugima itekako imaju što pokazati i podržati jedni druge." Prisjetio se i vremena iz bivše Jugoslavije kad je Jugoslovensko dramsko pozorište dolazilo u HNK s predstavom "Hrvatski Faust": "Ja sam tada bio presretan što smo mogli pokazati predstavu Slobodana Šnajdera u režiji Slobodana Unkovskog upravo tamo gdje se ta drama i odigravala. Uvijek smo mi glumci iz Beograda željeli pokazati, ali i vidjeti i provjeriti što su to napravili u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu ili Skoplju. Svakom je glumcu njegovo dvorište malo i on voli da ga vidi što više ljudi, da ono što je napravio provjeri pred mnogo više gledalaca."

Međutim, već je 2001. Brajović izjavio da je "ovo vrijeme u kojem mi ne znamo što ćemo sa slobodom", a četirigodine kasnije da je "ovo vrijeme organiziranog kiča i primitivizma". Čini se da je bio razočaran onim što se tada na kulturnom planu događalo u Srbiji. "Taj kič i šund su najopasniji jer se to najjeftinije radi i to narod najbrže primi, najbrže putuje do svijesti onoga tko to gleda. Razočaran? To nije precizan izraz, ja zbog toga nikada neću odustati. Nikada nezadovoljstvo ne znači odustajanje, sasvim suprotno. Ja se ovim poslom bavim desetljećima i mislim da nisam nikada bio zadovoljan onim što sam napravio, ali to ne znači da sam odustao", odgovorio nam je Brajović.

Možda je zbog tog nezadovoljstva 2007. prihvatio ponudu Demokratske stranke Borisa Tadića i postao ministar kulture. "To je bila želja da pomognem da se ostvari neka vizija jer je Srbiji mjesto u svijetu, Srbija svojom kulturom može obogatiti kulturu u regiji i Europi čiji je dio. Nismo na Marsu, mi smo tu gdje jesmo. Nije nekultura reprezentacija Srbije. Ipak je to njezina kultura i civilizacija", kaže Brajović, koji je na tom položaju bio nešto više od godinu dana, ali ne želi komentirati koliko je bio uspješan. "Bilo bi bolje da drugi to komentiraju. Trudio sam se da okupim mnogo više ljudikoji znaju puno više od mene i mislim da sam u tome uspio. Ekipa s kojom sam radio u ministarstvu bili su stručni, posvećeni ljudi, zaljubljeni u to što mogu raditi. Nije trajalo dugo, ali nadam se da nismo ostavili loš trag." To nije bio kraj njegova političko-kulturnog angažmana jer je 2008. postao savjetnik za kulturu predsjednika Tadića. "Nisam ja to odlučio, ja sam samo pristao. Mislim da je važno podržavati ovo što se nudi ovoj državi, a to je da bude dio Europe, dio svijeta. Da ne budemo izopćeni, da ne budemo u tom nekom kavezu u kojem smo velik dio našeg života i bili".

U politički život Srbije Brajović se uključio i tako što se u predizbornoj kampanji 2007. godine, zajedno s Draganom Nikolićem, pojavio u reklamom televizijskom spotu za Demokratsku stranku. Brajović i Nikolić, Tihi i Prle iz popularne serije "Otpisani" iz 1974. godine, i danas su vrlo popularni, čak je u tom spotu bila i glazba iz te serije. "'Otpisani' su bili borba dobra protiv zla. To je bila profesionalno napravljena serija i danas više ne postoje uvjeti da se takvo što napravi. Nije bila ideološki obojena, to ne spada u tzv. partizanske filmove. Ja bih to ocijenio kao vrijeme kad su mladi ljudi dobili svoje heroje, čak i buntovnike. I danas se s velikim interesom gleda na reprizama jer je na svaki način ta serija dobro napravljena, od scenarija, režije do glazbe i glumaca. Uvijek se priča da je iritantno koliko je njemačkih vojnika ubijeno u partizanskim filmovima, ali 'Otpisani' nisu nikoga iritirali. Uostalom, nije bitna vjerodostojnost priče, nego emocija koja se prenese gledatelju, pogotovo mladim ljudima koji se s tim identificiraju i koji su odrasli uz tu seriju. Evo, nakon snimanja filma Ivone Juke otišao sam pojesti nešto u pivnicu 'Medvedgrad' pa su mi prišli ljudi i rekli mi da su odrasli gledajući seriju 'Otpisani'."

Koju godinu kasnije njih dvojica su se, kao Tihi i Prle, pojavili uz istu glazbenu podlogu zajedno s Milenom Dravić u reklami za "Grand kafu", ali je zanimljivo da u kazališnoj karijeri nisu puno puta glumili zajedno. Tek u predstavi "Bure baruta" te od prošle godine u predstavi "Posjetitelj", gdje Nikolić glumi posjetitelja, odnosno Boga, a Brajović Sigmunda Freuda. "Dragan Nikolić je jedan od najdražih ljudi iz naše profesije. On je uvijek imao svojih obaveza, ja sam imao svojih, uvijek sam bio jako zauzet u svom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Tako nije bilo ni prilike da češće surađujemo. Ali mi još uvijek igramo tu predstavu, uskoro ćemo je odigrati i 110. put, dok imamo snage i dok nas služi ovo malo mozga što nam je ostalo, nadam se da ćemo igrati tu predstavu do našeg kraja." Brajović je još 1969. postao član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kad ga je vodio Bojan Stupica, a glumce poput Brajovića, Svetlane Bojković, Milana Gutovića i ostalih zvali su "Bojanovim bebama". Već mnogo godina Brajović se smatra sivom eminencijom JDP-a, čiji je v.d. ravnatelja bio još početkom 80-ih. "Voditi kazalište odgovorna je stvar i uvijek treba okupiti ljude za koje ste sigurni da znaju više od vas. U to vrijeme, kad sam bio v.d. upravitelj, a bilo je to gotovo tri sezone, cijeli moj angažman bio je isti kao i danas, a to je da se ustanovi sustav vrijednosti i da ljudi koji se bave ovim poslom žive kako bi to radili, a ne kao sav ostali svijet, da rade kako bi živjeli, te da mogu živjeti pristojno i imati adekvatan status u društvu koji im pripada", kaže Brajović, koji je poznat po tome da godišnje glumi u desetak kazališnih predstava, vrlo često onima prema Shakespeareovim djelima.

A malo je trebalo pa da Brajović nikada ne postane glumac. Isprva je želio biti liječnik, "možda zato što sam dobar dio djetinjstva bio boležljiv i proveo po bolnicama". Zatim je kao mladić igrao u amaterskim predstavama u Valjevu, gradu u kojem je odrastao, ali je mislio da će njegova glumačka karijera na tome i ostati. "A onda sam se uplašio da nemam talenta za upisivanje likovne akademije, za studij medicine sam mislio da nemam dovoljno radnih navika, društvene znanosti nikad me nisu zanimale, a zatim sam se uplašio da ću ostati besposličar. Sumnjao sam u svoju vrijednost, nisam stekao radne navike, a bez toga se ne može. Zato sam se linijom manjeg otpora odlučio za glumu jer sam mislio da će mi taj posao ići najlakše", prisjetio se Brajović koji je, nakon hit-serija "Otpisani" i "Više od igre" u 70-ima postao zvijezda ulogama u filmovima kao što su "Nacionalna klasa", "Sok od šljiva", "Tajvanska kanasta" i mnogim drugima. Čak dva puta glumio je Josipa Broza Tita, prvi put u filmu "Tito i ja" Gorana Markovića 1992. godine, drugi put prošle godine u filmu "Zlatna levica - Priča o Radivoju Koraću": "Ne znam zašto su me birali za tu ulogu. Možda zato što se ne izrugujem, a opet se vidi ironijski odnos prema autoritetu." Još uvijek, i sa 62 godine, iznimno je tražen, od uloga u kazalištu, filmovima i TV serijama pa čak i do posuđivanja glasova u sinkronizacijama američkih crtića. Njegova djeca iz prvog braka, Vukota i Iskra, također su u filmskom poslu. Iskra je diplomirala glumu, a Vukota je glumac, scenarist i producent. I sve to bez očeva nagovaranja, naprotiv: "Nisam se s tim slagao, ali ih nisam ni sprečavao. Doduše, sadašnji Vukotin rad na scenarijima mi se jako sviđa. Naravno, mislim da je to utopija i da će ih teško realizirati, jer su to jako zahtjevni i zanimljivi projekti. Iskra se probija, odlazi na audicije, nešto malo radi. Sad mi je drago što radi s Brankom Miličevićem, popularnim Brankom Kockicom, tu se dobro osjeća."

Kad smo prije gotovo pet godina razgovarali za Nacional na snimanju filma "Nije kraj", Brajović se nije mogao načuditi zašto neki u Hrvatskoj kritiziraju Brešana jer je dio filma odlučio snimati u Beogradu, uz srpskog producenta i srpsku filmsku ekipu, optužujući ga za nekakvu jugonostalgiju. Sada kaže: "Kad spominjete Jugoslaviju, kod nekoga se uvijek krije jugonostalgija, kod nekoga se krije strah od Jugoslavije, želja da se to nikada ne ponovi ili želja da se to ponovi. Ja razmišljam kao glumac koji je bio voljen u toj državi koja se zvala Jugoslavija i kojoj sam pripadao. Te države nema, ali sam zadovoljan što sada umjesto jedne države koju sam volio i koja je mene voljela imam šest država koje volim i koje mene vole. Ne vidim ni jedan razlog zašto se tako ne bi razmišljalo."

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika