Objavljeno u Nacionalu br. 434, 2004-03-09

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA

Daroviti debitanti pred izazovom pop establishmenta

Franz Ferdinand mora paziti da ih na tržištu SAD-a ne dočeka neki Gavrilo Princip

Ilko ČulićIlko ČulićFranz Ferdinand – “Franz Ferdinand” (Domino / Dancing Bear)

Kad su negdje početkom 70-ih Led Zeppelin postali dovoljno popularni da se počnu pojavljivati na udarnim stranicama obiteljskih revija, njihov menedžer Peter Grant morao se pozabaviti i sudskom tužbom ogorčene grofice Eve fon Zeppelin koja je navodno zaprijetila kako neće dopustiti da četiri dlakava majmuna nose njezino prezime. Škotski kvartet Franz Ferdinand još uvijek nije toliko slavan da bi mogao izazvati bilo kakvu reakciju von Habsburga, ali nakon mjerenja brzine kojom su Bob Hardy, Paul Thompson, Alex Kapranos i Nick McCarthy osvojili Britaniju, nije teško izračunati da će prašina podignuta oko njihova debitantskog albuma uskoro padati po cijelom kontinentu. Od prve svirke u Glasgowu do uspona na treće mjesto britanske top liste protekle su samo dvije godine, što znači da je Franz Ferdinand uspio maksimalno skratiti put koji obično prelaze uspješni indie-rock sastavi. U London je stigao prošlog ljeta kao support za malo iskusnije i poznatije bandove Interpol i Hot Hot Heat, a već u rujnu bio je pod prismotrom trendsetterskih magazina jer je preko prvog singla “Darts Of Pleasure” poslao poruku da se sprema nešto jako veliko. Posljednje pripreme obavljene su prije nekoliko tjedana s izvrsnim drugim singlom “Take Me Out” koji se prometnuo u ultimativni hit i otklonio sumnju da će stalna potraga za novim rockerskim atrakcijama ove godine biti usmjerena samo na bandove iz klase Darkness.
Drukčiji background članova Franza Ferdinanda možda proizlazi iz pohađanja umjetničkih škola u Glasgowu i McCarthyjeva studiranja na konzervatoriju u Munchenu, ali njihov prvi album teško podnosi etiketu art-rock izlizanu na lošim pločama Davida Bowieja. Kroz 11 pjesama stisnutih u nepunih 40 minuta ova četvorka demonstrirala je besprijekorno poznavanje ostavštine novog vala i vrlo pažljivo rasporedila utjecaje kult bandova poput Wire, The Fall, Gang Of Four i Joy Divison, a gdje god je bilo potrebno, njihovu hermetičnost nadomjestila je efektnim pop refrenima koji već izdaleka podsjećaju na bolje dane Manic Street Preachersa. Od uvodne pjesme “Jacqueline” i gotovo zarazne “Take Me Out” do budućeg disco-punk hita “Come On Home” i finalne “40” koja jedina nosi malo dublji trag Brit-popa iz 90-ih, može se skupiti pregršt argumenata za tvrdnju da je Franz Ferdinand, uz Coral i Coldplay, jedno od tri najvažnija pojačanja pridodana britanskoj pop-rock sceni na početku 21. stoljeća. Preostaje vidjeti kako će daroviti debitanti, obasuti neumjerenim hvalospjevima, pismima obožavatelja i pozivima za gostovanja na velikim festivalima, reagirati na nemoralne ponude iz pop establishmenta. Zbog stalnog pomanjkanja pouzdanih bandova koji bi mogli zamijeniti umorne rock veterane, globalne diskografske korporacije neće se lako pomiriti s činjenicom da ovakvim blagom raspolaže mali indie label “Domino”. Prvi ozbiljan test bit će otvaranje američkog tržišta gdje novi britanski sastavi prolaze kroz svakakva iskušenja, pa put koji je ucrtao Coldplay uopće ne mora biti siguran za Franza Ferdinanda. Iza okuke uvijek ga može vrebati nekakav Gavrilo Princip.

10 000 Maniacs – “Campfire Songs” (Elektra / Dancing Bear)

Njihov “MTV Unplugged” iz 1993. prodan je u 3 milijuna primjeraka, ali 10 000 Maniacs tada su bili previše pogođeni odlaskom pjevačice Natalie Merchant da bi mogli razmišljati o reprezentativnoj kompilaciji studijskih snimki. Band je odavno raspušten, nesuglasice su zaboravljene, ali tek je s dvostrukim CD-om “Campfire Songs” ispravljena stara pogreška i završena inventura impozantne diskografije koja se nikako ne može ograničiti na razvikane albume “Wishing Chair”, “In My Tribe” i “Blind Man’s Zoo”. Posebne poslastice ovdje su briljantni rani radovi poput “Planned Obsolence” i svojedobno slabo primijećeni coveri Waitsa, Bowieja i Jacksona Browna .

John Frusciante – “Shadows Collide With People”(Warner Bros. / Dancing Bear)

Na dva prethodna solo albuma Frusciante je pokušavao pobjeći što dalje od matičnog banda, no kako mu se takva taktika nije baš isplatila, ovdje je za bubnjeve postavio Chada Smitha, a u završnici se pojavio i Flea. Kad u ovakav raspored uđe još Fruscianteov vokal, koji u nekim dionicama podsjeća na Anthonyja Keidisa, barem pola pjesama moglo bi se pripisati Peppersima kojima je stroga komunalna inspekcija zabranila da rade preveliku buku. Ono što Fruscianteu nikako ne pristaje poigravanje je s elektronikom jer instrumentali “Failrure 33 Object” i “23 go in to end” zvuče kao slučajne snimke djeteta koje je prekjučer za rođendan dobilo najskuplji paket digitalne tehnologije.

Bugge Wesseltoft & New Conception Of Jazz – “Film Ing” (Jazzland / Aquarius)

Norveški pijanist Bugge Wesseltoft već je nekoliko puta potvrdio reputaciju future-jazz inovatora koji s lakoćom povezuje improvizirane dionice i programirane house beatove, pa se cijela prva trećina “Film inga” može pogrešno protumačiti kao ponavljanje kombinacija provjerenih s New Conception Of Jazz na prethodnom albumu “Moving”. No Bugge se nikad nije ponašao ziheraški i to će mu ovaj put donijeti dva fenomenalna pomaka, najprije kroz etno-jazz ambijental “Hope”, a onda i kroz čudesnu naslovnu kompoziciju koja nadmašuje sve što je zadnjih godina postignuto na nemirnoj granici jazza i psihodelije.

Zvjezdice:
Franz Ferdinand -4
10 000 Maniacs – 4
John Frusciante – 3
Bugge Wesseltoft – 4

Top lista:
1.Franz Ferdinand – “F.F”
2.Josh Stone – “The Soul Sessions”
3.Lambchop – “Aw C’Mon / No You C’Mon”
4.Hladno pivo – ”Šamar”
5. 10 000 Maniacs – “Campfire Songs”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika